Socio-antrolopološka paradigma crnogorskog društva

Piše: Zoran Piperović

15.03.

14:30h

Štampao sam uz pomoć prijatelja drugo izdanje obje knjige o aferi Moldavka, koje govore o onome šta sam prošao. U kojima su, što je najvažnije, tretirani kompletni spisi Osnovnog suda u Podgorici KI br. 5585/02. Svaki papir.

Tiraži od pet hiljada primjeraka štampanih onomad, odavno su rasprodati.

Zašto mi se čini da je ovo pravi korak.

I zašto iznova?

Zašto uopšte nije sada primarno nestvarno pokazivanje onomad preživljenog, kako mojeg, tako i porodice.

Ovo je sada sa sociološkog aspekta prava paradigma za socio - antropološki ugao gledanja crnogorskog društva, njegovih ljudi, publike, štampe, nosilaca pravosudnih funkcija, policije, koji nam se dešavaju uglavnom pod uticajem politike, gdje je "ubijanje" pojedinaca od strane države potpomognuto medijima i NVO sektorom tek vjetar - lahor, koji podiže adrenalin, "uspostavlja pravdu", a to sve zarad interesa sedam, osam političkih zadnjica.

I opet sve garnirano crnogorskom naravi, gdje tuđa patnja, ponekad izaziva opštu egzaltaciju.

Sve se ponavlja.

Isti lični kukavičluk, neznanje koje se afirmiše i dan danas, navijanje mase koja kao u gladijatorskoj areni urla "ne puštaj", "ne praštaj", "gazi", hapsi.

Kukavičluk nosilaca pravosudnih funkcija i njihovo ugađanje vlastima - CG je fenomen. Sve će se uraditi zbog fakta da ih je neko negdje, kao potrošnu, a isplativu robu, postavio da odlučuju.

Pazite ovo!

U istrazi protiv mene (ima to u knjizi) Božidar Vukčević, eks državni tužilac, kaže sudiji Ani Vuković da se ja i on nikada nijesmo družili i da smo dva puta izašli u grad, ali sa suprugama.

Nijesmo niti jednom. Nikada.

Ali, umjesto da saspe sudiji sve u lice, a sve je znao, on pravi otklon od prijatelja, misleći da spašava d*pe.

A državni tužilac.

Da li vam je ovo poznato?

Ili.

28.11.2002. godine specijalista sudske medicine Dragana Čukić u nalazu kaže "...pacijentkinja S.Č. ne dozvoljava pregled čmara i vagine, kao ni dojki...".

Mašina je već mljela.

Tužilac, sudija, ćute i dozvoljavaju da u štampi imamo gašenje cigareta po dojkama i vagini.

I flaše u anusu.

To sam sve ja radio sa pajtosima.

Pitajte ondašnje urednike Dan-a, Vijesti, SŽK...

I pitajte svakog mog crnogorskog Srbina.

Nema odive koju su pazili kao Moldavku.

Anu Vuković ne pitajte ništa.

Ili.

Da vidite kako je Ana Vuković, sudija Vrhovnog suda, još onomad, prije 23 godine, imala ista specijalistička iskustva iz psihologije i parapsihologije kao kada je produžila pritvor Zoranu Lazoviću, karakterišući mu karakter.

Ona na zapisniku od 28.12.2002. donosi rješenje u kojem, u tajnom postupku, dozvoljava da Tamara Gljižnan - majka S.Č. bude prisutna, navodeći "...budući da ta činjenica u psihološkom smislu (sudija - psiholog postaje) ima važnost...".

Mada, u redu je sve to, jer je Moldavka u istom zapisniku kazala za mene "...ima kovrdžavu oštru kosu, kosa mu je zalizana nazad...". Što je Anu odmah utvrdilo u uvjerenju da se radi o meni, a što je to isto utvrdilo u znanju i tužioca koji ima unazad zalizanu kovrdžavu kosu.

I danas će se opet kod nas slično dešavati.

Građanin će biti ubačen u vrtlog haosa sazdanog od uticaja politike gdje nosioci pravosudnih funkcija tog istog građanina pretvaraju u utamničenu krpu, zoreći se sopstvenim jadovlukom.

Za nauk.

Nigdje kao u Crnoj Gori ne traju u vremenu, nepočinstvo kojim se familija urušava i neko bez razloga slobode lišava.

Za sva vremena pominjaće se akteri toga.

Ni Ana Vuković nije mogla da pretpostavi da će moje pominjanje trajati 25 godina. A tek će.

Ona je nagrađena na temeljima moje patnje.

I ako joj je lakše, neka joj bude.

Ne moraju svi da imaju Aninu sreću.

P.S. Čisti i oni drugi, nemaju sličnosti osim u grijehu koji ih razdvaja.

I kao što se čistima gade gubavci, tako se i gubavci, s pravom, strave od zdravih.