Banjalučki "Marš na Drinu" i šizofrenija (anti)fašizma

Nakon obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u Republici Srpskoj ostalo je samo jedno – pravac u Vrbas. Od sramote!

Piše: Dragan Bursać

Juče je u Banjaluci održan "Marš besmrtnog puka", akcija putinovske Rusije, stara šest godina. Naime, Vladimir Putin i oligarhija mu imali su nekakvu polunevladinu ideju u kojoj bi pomirili u jednom maršu sve potomke koji su se borili u panslavenskim ratovima.

Dabome, ideja i jeste nositi slike svojih predaka koji su dali živote ili učestvovali u borbi protiv fašizma. Samo, nisu to baš bili bjelogardejci, nisu to baš bili odmetnuti random kozaci, nisu to bili bugarski fašisti niti grčki i rumunski rojalisti. Pa opet, u toj čitavih šest godina staroj povorci, u nekoj vrsti uravnilovke, našli su se potomci nacionalista i antifašista. Fotografije s jedne i druge strane klanice Drugog svjetskog rata nosili su i jedni i drugi. Uravnoteženje istorije, pod aminom velikog-malog Vladimira, izjednačilo je asasina i žrtvu, izdajnika i borca za slobodu, okupatora i oslobodioca, kvislinga i pobunjenog čovjeka.

Zapravo, potpuna ideja jeste izjednačavanje ruskog nacionalizma s antifašizmom. I ona je u punom sjaju zaživjela baš u Banjaluci.

Jer, kud ćete veće zahvalnice, gotovo hrišćanskog oprosta grijeha i pomirenja za jedno prosječno zbunjeno i ideološki dezorijentisano čeljade u Republici Srpskoj, razapeto između nacističkih učenja vladike Nikolaja Velimirovića, ljotićevaca, četnika i novopečene ljubavi prema državi Izrael. Takvo, skaradno, a medijski propraćeno i izboldovano marširanje u potpunosti je uspjelo u sadejstvu s nabujalom rusofilijom i entitetskim vlastima.

Kad su fašisti i antifašisti isto

Zato je na sebe organizaciju manifestacije preuzeo Odbor Vlade RS-a za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova. Isti je to odbor koji organizuje godišnjicu ulaska srpske vojske u Banjaluku 1918. godine, kada se Ravnogorci-četnici šetkaju do mile volje po gradu.

Marširali su danas tako revizionisti, koji su naslijedili kamu, krv i mržnju od četničkih piromana istočne Bosne u Drugom svjetskom ratu s onim poluomamljenim dijelom potomaka partizanskih, koji nisu posve sigurni da li su u koloni kao žrtve linča ili tek puki TV performeri. Marširali su oci i osnivači RS-a, oni koji traže materijalnu apanažu za izvršenje genocida, sa posljeninjim atrofiranim iskrenim snagama antifašista i njihovim potomcima. Marširali su rusofili svih boja, kolorita, predznaka, sa svim simbolima. Marširao je na čelu kolone potpredsjednik Skupštine RS-a Nenad Stevandić, isti onaj koji je vedrio i oblačio u doba protjerivanja Bošnjaka iz grada na Vrbasu. Marširalo se uz "Marš na Drinu". Potpuna nacionalistička šizofrenija.

Da nije bilo nešto preživjelih partizana, petokraku ni vidjeli ne bi.

I svi u jednoj, opskurnoj paradi. I svi pod kapom Radio-televizije RS-a, pod budnim svevidećim okom Saurona, koji gleda i pazi na uravnilovku ćudoređa gradskih ulica, dok kroz iste te ulice goni i tjera ruku pod ruku krvnika i žrtvu, profašistu i antifašistu.

A Banjaluka sve jednako ćuti. Neradni je dan. Sve stoji. Nove repllike nekadašnjih srušenih bošnjačkih bogomolja u avetinjskoj šutnji posmatraju združeni marš prevarenih komunista i rusofilskih nacionalista - pobjednika. Istih onih neofašista što su, zarad Karadžićevog i Mladićevog fašizma, iselili svo nesrpsko stanovništvo iz Banjaluke, što su napravili zilotsku paradržavu, što su od grada napravili sumračnog betonskog bogalja, koji se u 21. vijeku grije na cjepanice i čiji odbor tu i tamo organizuje četničke žurke. E, ti i takvi danas paradiraju, i ruže, i brukaju ono nešto iskrenih komunista i antifašista i njihovih potomaka.

Demonstracija rusofilije

Ne, ovoga nije bilo ni 1993. ni 1996. Jer te 1993. narod je bio u šoku, pa se nije radovao nekakvim rusofilima, a te 1996. nadao se vaspostavljanju neke vrste produženog bratstva i jedinstva, a ne saveza s Ruskom Federacijom.

Umjesto zajedničkih ruku Srba, Hrvata, Bošnjaka, Roma, Jevreja, umjesto zajedničkih ruku Banjalučana gradom marširaju ljudi sa zastavama Ruske Federacije i nekakvim nacionalističkim srpsko-ruskim barjacima. Tu su neki drugi amblemi, nekih paraudruženja s Istoka, nekih brojača krvnih zrnaca, nekakvih opskurnih likova srednjovjekovlja, koji drmaju taj svijet Istoka i donose smrad neofašizma, baš i u inat borbi protiv fašizma. Na Dan borbe protiv fašizma.

Šta bi rekao onaj sovjetski vojnik što je skinuo "svastiku" s Rajhstaga na današnji dan? Da li bi se začudio, unezvjerio, zapanjio i samoubio kad bi vidio taj melting pot, te klonove kako hodaju zajedno kao hipnotisani ulicama Banjaluke? Da li je to Dan borbe protiv fašizma ili demonstracije rusofilije?

Je li ovo konačna predaja? Konačan pad, poraz i kapitulacija? I Moskve, i Beograda, i Banjaluke, i zdravog razuma? Da li je ovo snimljena i dokumentovana priča nad kojoj će se, ako doživimo i ako ih normalno vaspitamo, potomci sramiti?

Krivi su – Banjalučani

Jer, ne zaboravite, danas je Dan pobjede, i to Dan pobjede nad fašizmom. Imali smo mi ovih dana "mali milion" lapsusa, koji, zapravo, ukazuju na puku i prostu istinu – ovo je dan pobjede fašizma. Jer, "Marš besmrtnog puka" ima veze s antifašizmom upravo onoliko koliko današnje strukture RS-a imaju veze s antifašizmom. U suštini – nimalo!

A što je Banjaluka, okupana u nacionalističku ikonografiju jedne druge države, što je današnja Banjaluka ta ishodišna tačka, ta zlatna nit nacionalizma, pa neka se zapitaju Banjalučani. Jesu li oni sve ovo dozvolili, jesu li bili pasivni promatrači ili aktivni učesnici, prosudite sami. Promislite samo kako bi se osjećao prosječan Bošnjak povratnik da je danas, između jednog ruskog i jednog srpskog nacionaliste, marširao gradom uz "Marš na Drinu" dok mu za vrat diše Nenad Stevandić? Nezamislivo, dabome!

Ono čega se pametan čovjek stidi budala se time ponosi. Proslava i parada ruskih nacionalista i proruskih domaćih fanatika u nekakvom "Maršu besmrtnog puka" nije obilježavanje Dana borbe protiv fašizma. I zato je pravilno nakon "Marša na Drinu" – pravac u Vrbas. Od sramote!