Piše: Georgie Anne Geyer
Crna Gora koja se graniči sa Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Kosovom i Albanijom dom je za nešto više od 600 hiljada građana koji žive na oko 5 hiljada kvadratnih milja (koje „štiti“ vojska od samo 2 hiljade ljudi i vojne „snage“ 4 aviona i dva bojna broda). Prije samo 11 godina raskinula je zajednicu sa Srbijom i danas se ponovo vratila kao tema vijesti. U tome leži priča:
Prošle nedjelje, od 11. do 13. maja, fascinantan sastanak, nazvan Konferencija Zapadni Balkan, održan je u Crnoj Gori, odnosno 2BS Forum 2017. Tema se ticala savezništava i bezbjednosti, što zapravo sve govori.
Za male države na jugu Evrope, poput ove, promjene u velikim zemljama, kao što je britansko napuštanje Evropske unije, i francuski izbori koji su jedva donijeli ostajanje te države u Uniji - jesu interesantne, ali daleko od, egzotičnih lutanja. Njihova strast je, na prvom mjestu, pridruživanje regionalnim organizacijama koje su zapadnjački orjentisane.
Crna Gora je 28. aprila glasala za priključenje NATO-u, što će u junu Sjevernoatlanskoj alijansi donijeti članstvo od 29 država. Sjedinjene Američke Države, čak i administracija predsjednika Trampa, posebno državni sekretar Tilerson, takav su korak podržali i pozdravili.
Crna Gora još čeka priključenje Evropskoj uniji, ali čak i to izuzetno poželjno članstvo samo što nije stiglo, jer se cio Balkan naginje u tom pravcu.
Postoji najmanje jedna svijetla tačka koja znači uvođenje reda u haosu. Američki univerzitet u Bosni i Hercegovini, koji je predvodio predsjednik Denis Prčić, diplomirao na Rochester Institute of Technology, gradi oazu intelektualne snage među mladim ljudima na Balkanu obezbjeđujući da mnogi od njih ostanu tamo, umjesto da emigriraju. Ova intelektualna ,,konjica” je neophodna za budućnost.
U međuvremenu, Rusi - koji su imali "poseban odnos" sa Crnom Gorom, kada je bila dio Jugoslavije - sada urlaju od nezadovoljstva ovakvim, za njih, nepodnošljivim produktima američke akcije. Da, ti isti dobri Rusi o kojima je bio slatkriječiv predsjednik Tram, prije samo nekoliko dana kada se u Ovalnoj sobi stvarala obavještajna zbrka istorijskih razmera.
Još jednom se dešava slavna Čerčilova izreka: ,,Balkan proizvodi više istorije nego što je može pojesti”.
Ali, ako bi se završilo sa ruskim zaprepašćenjem, to bi bila jedna stvar. Umjesto toga, Crna Gora i njeni jednako ugroženi susjedi su mete brutalnih ruskih pokušaja da ih, u Moskva mafija-stilu, "ubijedi" da ostanu u okviru nove "Putinovske" sfere uticaja.
U oktobru prošle godine, Moskva, to su sada potvrdile i Američke, Evropske, Balkanske obavještajne službe, stoji iza planiranog atentata na premijera Crne Gore; uz to stalno se radi na trovanju odnosa između Srbije i nezavisnog Kosova (uključujući slanje voza na Kosovo uređenog sa implicitno prijetećim znakovima, ,,Kosovo je Srbija” na 20 jezika); i to je jedan od načina iz "Russkii-Mafioskii" arsenala koji se uglavnom koriste za destabilizaciju na zapadnom Balkanu.
Sve to kako bi se balkanske zemlje odvratile od pokušaja pridruživanja EU i NATO-u – čime, u ruskim umovima, lišavaju Moskvu od svojih starih teritorija dominacije i njihove istorijske opsjednutosti o lukama "toplih mora".
Ukratko, ako neko, bilo u kancelariji u Monsu ili u Ovalnom Kabinetu u Vašingtonu, smatra da Rusi idu istim putem kao i Sjedinjene Američke Države, trebalo bi da prouči balkanski region i njegovu tužnu, istorijsku mogućnost da izazove haos za sve okolo. (Uvijek imajte na umu da je to bio ljut srpski dječak, član ilegalne grupe "Crna ruka", čijim atentatom Austrougarskog princa u Sarajevu, je započeo Prvi Svjetski Rat)
Istorijski gledano, sve do Prvog svetskog rata, Rusija je sebe prepoznavala kao "Treći Rim" - nasljednik Rima i Carigrada, napravljen da vlada svijetom. Kada je potom došao komunizam, Rusija je vjerovala da je stvorena da proširi svoju "internacionala" ideologiju svuda - i da vlada svijetom.
Sada vladati svijetom postaje malo teže, ali umjesto da koristi sovjetske metode rata, mučenja i straha, Putin igra na kartu destabilizacije zapadnih zemalja (i mnogih drugih). Zato, imajte na umu Crnu Goru.
Ipak, kako pokazuju nedavni događaji, postoji i nada. Čak i ako vide da Evropa pati od nepodnošljive nesavršenosti u EU, ove male zemlje žele postati dio Evrope, žele se suočiti sa zapadom, žele se osloboditi ruskog miješanja jednom zauvijek. Neke od većih i stabilnijih zemalja, kao što su Mađarska i Poljska, su klimave. One su već članice EU, ali u njima vladaju autoritarni desničarski čelnici koji su teško okarakterisati.
Šta god da se desi u Ovalnoj sobi ili u ruskoj ambasadi u Vašingtonu, čežnja tih malih zemalja će se produbiti. Hoćemo li imati dobar osećaj i ohrabriti ih i nastaviti da im pomažemo.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR