Trovači

Piše: Milenko A. Perović Francuski psiholog Gistav Le Bon tvrdio je da civilizovan čovjek postaje barbarinom kad se nađe u gomili i postane njenim dijelom. Crna Gora oduvijek muku muči da se oslobodi duha gomile i postane zajednicom civilizovanih ljudi. Čini se počesto da joj je taj napor uspješan poput Penelopinog tkanja. Što je više truda da se civilizira i evropeizira, to je u njoj više aktera s protivnim namjerama. Oni stvaraju i rasprostiru predstave, ideje, norme i vrijednosti po mjeri neurotizirane gomile.

Dijelom spontano, dijelom vrlo organizovano – posebno od Referenduma 2006. godine – Crnoj Gori oni nameću društveni štimung po mjeri gomile. Mogli bi se - bez prećerivanja -nazvati velikim zagađivačima društvene svijesti. Ono što oni izlivaju u javni prostor je u masovno-psihološkom, moralnom i političkom smislu toksično do te mjere da prijeti opštoj održivosti crnogorskog društva i postojanju samostalne države.

Nosioci infekcije

Njihovo mentalno zagađivanje društva dijelom je posljedica, dijelom sredstvo, a dijelom cilj u kolopletu njihovih borbi. Jedni od njih bore se za tzv. grantove. Drugi izgaraju u pokušajima da se dokopaju politički vlasti i ekonomske moći. Treći su borci za rascrnogorčivanje Crne Gore, a protiv njene nacionalne i državne emancipacije. Četvrti su smisao svoga postojanja našli u asistenciji nametanju tuđe političke, kulturne i duhovne domincije. Zato se infektivnim širenjem pakosti i zlobe bore protiv rezultata Referenduma iz 2006. godine i postojanja nezavisne Crne Gore.

Heterogenost ciljeva ne sprješava ih u sinhrinizaciji u pogledu sredstava borbe. Oni društvu nameću iskrivljenu sliku o sebi samom. Normalnost društvenog stanja uporno i uporno proglašavaju nenormalnošću i obrnuto. Orkestrirano ocrnjuje sve što stoji na putu ostvarenja njihovih poliitčkih, ekonomskih i drugih ciljeva. Oni su majstori proizvodnje zle volje, društvene dešperacije, defetizma, pesimističke slike svijeta i atmosfere beznađa. Što je najgore, oni permanentno šire omrazu na sve crnogorsko i sumnju da se Crna Gora može održiti kao samostalna država.

Apostoli svjetine

Ponajprije – u svim elementima socijalne strukture – to su oni koje razdire zavist i zloba zbog toga što su loše prošli ili misle da su mogli bolje proći u tzv. tranziciji. Naslonjeni na stare povijesne frustracije i komplekse, na mentalitet „rano uvrijeđenih“ i kivnih na sve i svašta, oni ne posustaju u iskazivanju svoje netrpeljivosti prema svemu što je u Crnoj Gori valjano! Ako se uistinu hoće saznati šta u Crnoj Gori istinski valja, samo treba njih pažljivo saslušati. I onda, sve što kazuju i sude shvatiti obrnuto. Uistinu, u njoj valja sve ono što oni ne trpe, što mrze, što bi skršili i uništili! Isto tako, od njih se može najlakše saznati šta u Crnoj Gori ne valja. A ne valja ono što oni hvale i uzdižu, što uzimaju za mjeru i uzor!

Glavnu mentalnu i svjetonazornu “logistiku” ovima što su “poniženi i uvrijeđeni” daje jedna posebna crnogorska vrsta apostola svjetine. Oni su glavni proizvođači permanentnog defetiziranja, skandaliziranja i mentalnog trovanja društva . Svoje medije oni primarno koriste da bi se dokopali željenih političkih i ekonomskih pozicija. Na najogoljeniji način oni manipuliraju društvenom sviješću. Oni su lokalni “mardoci”. Više su pakosti i zlobe oni izlili u javni mentalni prostor Crne Gore, no Fukušima nuklearnog zračenja u atmosferu i more zajedno! Patologija izvitoperenih pogleda na svijet – koja dominira dijelovima društvene svijesti u Crnoj Gori – najneposredniji je učinak dugogodišnjeg rada ovih medijskih “boraca za istinu”.

Nesertificirano pametovanje

Da za njima ne zaostanu mnogo u herojskom poslu opanjkavanja svega, svačega i svakoga, trude se brojne tzv. nevladine organizacije. One svoje mjesto pod suncem, svoje grantove i svoju društvenu i političku važnost traže u djelatnosti neumornog ogovaranja društva, u nepodnošljivom, ali nesertificiranom “kritičkom” pametovanju o svim stvarima pod kapom nebeskom, u profetskom “misionarstvu” koje zabludjelo crnogorsko političko društvo treba da dovede do luke spasa, u traženja prilike za skandalizaciju i nametanje svojih direktorskih i „meritokratskih“ sudova. Umjesto kulture kritike, oni su crnogorskoj javnosti odavno nametnuli nekulturu kritizerstva.

Opozicione političke partije rukovode se načelom „Što gore, to bolje“! Takva “računica” je duboko nehmana, jer počiva na uvjerenju da je politika djelatnost u kojoj je apsolutno sve dozvoljeno. Ona je i fundamentalno glupa, jer nikada i niđe nema gotovo nikakvih izgleda na uspjeh. Opozicionarsko silogističko “razmišljanje” je ovakvo: Što je Crnoj Gori gore, to će gore biti i sadašnjoj vlasti! Što je za vlast gore, to je bolje za opoziciju! Dakle, opozicija će prije postati vlast, ako u društvu širi i ukorjenjuje predstavu o opštem propadanju. Neizrečeni slogan najvećeg dijela opozicije je: Opštim propadanjem do vlasti! U realnosti, propada društvena svijest, a propada i opozicija!

Vizantiranje baštine

Ribarenje ljudskim dušama i vizantiziranje pravoslavnog sakralnog nasljeđa je glavni posao Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Dva osnovna sredstva ona koristi za te ciljeve. Umjesto religioznosti, ona u narodu širi razne oblike sujevjerja. Na taj način stimulira najprimitivnije oblike ruralne kulture i bori se protiv urbanosti kao svoga jedinog ozbiljnog duhovnog i političkog protivnika u Crnoj Gori. S druge strane, SPC se sprda s autoritetom državne vlasti, kao i sa svim elementima autentičnog i autohtonog crnogorskog identiteta. Svojim stalnim nagovorom na iracionalnost i svojom borbom protiv građanske racionalnosti, SPC je najveći trovač ljudskih duša.

Početak svakoga ljudskoga poraza je u duhu koji je dopustio da ga zlobnici i pakosnici ispune zlovoljom!