Dan kad je Srbija zijanila 11 razlike od Crne Gore

Piše: Andrej Nikolaidis

Na dan 21. maja, prije ravno 11 godina, održan je referendum o crnogorskoj nezavisnosti.
Sjećam se pustih ulica Podgorice dok smo, u predvečerje, ulazili u grad. Birališta su, ako se dobro sjećam, zatvorena u 20 sati. Ljudi su malo poslije toga izašli u kafane da tamo čekaju rezultat referenduma. I dok si pucnuo prstima, Podgorica vri, kao da Crna Gora protiv Srbije igra finale prvenstva svijeta u fudbalu.

Na Radio-televiziji Crne Gore direktan prenos referenduma vodio je Milorad Đurković, legendarni sportski komentator – tek da se dodatno potcrta agonalna priroda onoga što se te večeri u Montenegru dešavalo.

Navijači Srbije, umotani u srpske trobojke, u svojim; navijači Crne Gore, u crveno-zlatnim majicama, u svojim lokalima.
Uprkos najavama, sukoba navijača nije bilo ni prije, ni tokom, kao ni nakon utakmice.
Bilo je mirno, iako je utakmica odigrana po do tada – ni po tada – zabilježenim pravilima, koja su uvedena zato što je stručni štab Srbije prije utakmice najavio da neće priznati poraz, te da će na njega odgovoriti izazivanjem građanskog rata u Crnoj Gori.

Predstavnici UEFA-e, pardon, Evropske unije, na pregovarački sto su stavili prijedlog: pobjeda Crne Gore biće priznata samo ako ova Srbiju razvali sa više od 10 razlike. Stručni štab Srbije prihvatio je ponudu evropske kuće fudbala, pardon, Evropske komisije. Računali su: pa nismo toliki levati da izgubimo 10 razlike.

Bili su... Zijanili su sa 11 razlike: 55,5 prema 44,5.

Baskijska zastava usred Podgorice

Stručni štab Srbije je iz stonoga Beograda predvodio Vojislav Koštunica, čije naredbe je slijedio buljuk crnogorskih političara. Neki od njih - Momir Bulatović, recimo - nakon poraza na referendumu nisu se oporavili. Drugi, poput Andrije Mandića i Nebojše Medojevića, pronašli su novi angažman: umjesto za Koštunicu i Srbiju, rade za Putina i Rusiju, čiji im je fudbalski savez povjerio odgovoran zadatak - da treniraju niže, zapravo najniže selekcije Rusije sastavljene od talenata iz Crne Gore.
Rezultat meča čekao sam u knjižari "Karver". Sa mnom je iz Ulcinja u Podgoricu došla ekipa iz Baskije. Momci su došli da prate crnogorski, jer su se nadali da bi jednoga dana mogli organizovati baskijski referendum o nezavisnosti. "Došli smo da učimo", rekli su.

Inaki Soto – tako se zvao neformalni kapiten te novinarsko-političke ekipe – dao mi je baskijsku zastavu. I danas je imam. Stoji složena u ladici, u dnevnoj sobi. Kada su rezultati referenduma objavljeni, mislim da se Inaki obradovao više od mene. Istrčali smo na ulicu: on umotan u crnogorsku, ja u baskijsku zastavu.
Onda smo udarili po pivu. I to je bilo to.
Inaki je otišao doma, u Baskiju, gdje do danas nije uspio isposlovati referendum o nezavisnosti.

Ukus je karakter, a karakter sudbina

Već sutra sam morao pisati tekst za indipendističke intelektualne i etičke veličine, smećare koji su mi krali od penzije, jer su državi prijavljivali da mi plaćaju minimalac, a ostatak mizerne plate davali mi na ruke.

Bio sam mlad i glup, nisam shvatao očito: da državna i nacionalna nezavisnost ne znači i tvoju nezavisnost. Fukara će bit’ fukara, nezavisno od nezavisnosti. Djeca tvojih gospodara biće gospodari tvoje djece, i nema tog referenduma koji će vas od toga izbaviti.

Kada sam krenuo natrag za Ulcinj, kolima sam prošao bulevarom, pored reda kafana ("Maša", "Grand") u kojima je trijumf slavila političko-ekonomsko-kulturna elita Crne Gore. U noći kada je Crna Gora sa 11 razlike razvalila Srbiju i odvojila se od nje, pobjednici su slavili uz srpske narodnjake. Da budem precizan: pjevali su Mitra Mirića – "ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine".

Nasmijao sam se i pomislio: Niste. Ukus je karakter. A karakter je sudbina. Od mnogo toga čovjek može biti jači, ali ne i od sebe. Od svog ukusa nećete pobjeći.

Zvuk pobjede bio je nesnošljiv: u gluvo doba noći, osvojena sloboda zvučala je kao seoska svadba.
Onda sam odvrnuo muziku u kolima – mogao je to biti "Interpol" ili "Sigur Ros".

Ontološke seljačine

Crnogorski se politički zaokret, hoću vam reći, desio brže od kulturološkog i civilizacijskog. Nije proizašao iz njih.
Jedanaest godina nakon pobjede od 11 razlike, Crna Gora je i dalje nezavisna. Ušla je u NATO. Kažu i da će je, uz malo protekcije, brzo primiti i u Evropsku uniju.

Ideja da se posljedice manjkavosti sadržaja mogu izbjeći promjenom konteksta i dalje je živa. Crnogorske probleme neće, međutim, riješiti članstvo u NATO i EU, niti bilo koje drugo članstvo. To su problemi koji se rješavaju na početku, u mladosti. Rješavaju se članstvom u biblioteci. Tu se i tako se čovjek mijenja.

Ništa što dolazi kasnije: bogatstvo, pobjede, priznanja, članstva, ne mogu promijeniti činjenicu da si ontološka seljačina.
Ako mene pitate – bez obzira što me ne pitate - ta će kulturološka činjenica kad-tad dočekati svoju političku artikulaciju.