TRAMP & MARKOVIĆ: Svijet se dijeli na prodavače i kupce cigli

Piše: Andrej Nikolaidis

U situaciji u kojoj je Crna Gora, što bismo u Bosni rekli, na guzove ušla u NATO, Rusi joj uvode sankcije, Putinovi saradnici okupljaju opoziciju i izdaju joj javne instrukcije, posljednje što bi njen premijer trebalo da učini je da se zakači sa gazdom Bijele Kuće.

Snimak ste, biće, već vidjeli: Trampa kako, dijelom u panici, dijelom obuzet bijesom, žuri da se ugura u prvi red, kao prvi među jednakim „NATO liderima“; kako zgrabi i odgurne crnogorskog premijera Duška Markovića; kako potom namjesti sako i osmijeh, napokon spreman za slikanje. Vidjeli ste i Markovića kako, gotovo sa smiješkom iskulira vrlo, vrlo neugodnu situaciju.

Što se Trampa tiče – čovjek nije učinio ništa što se od njega ne očekuje. 

On je u svakom pogledu ozbiljan čovjek – prije svega ozbiljna narcistička ličnost. Činjenica da je predsjednik najmoćnije ekonomsko-političke (no to će se do kraja njegovog mandata promijeniti) i vojne sile čini ga ozbiljnom prijetnjom svjetskom miru.

MANJE OD NIŠTA

Naravno da je Tramp odgurnuo Markovića – jer za njega je Marković manje od ništa. Najprije zato što je za Trampa svako osim njega samog manje od ništa – tek potom, pod uslovom da je „lider slobodnog svijeta“ uopšte znao koga gura ustranu, zato što je Marković premijer slabašne, siromašne i male zemlje. 

Trampova administracija smatra kako je „siromaštvo stanje duha“ – kako je to pojasnio Ben Karson, Sekretar nečega što u Bijeloj Kući zovu „Housing and Urban Development“. To mu dođe nešto kao Trumpov Brano Gvozdenović, ne bilo primijenjeno. 

Dakle: prema Trampovoj vladi, koju su izabrali upravo siromašni Amerikanci (što svakako mnogo toga govori o njihovom stanju duha), svako je sam kriv za vlastito siromaštvo – jer nije uspio uzdići svoj duh iz stanja koje ga sprječava da ima više. Iz toga slijedi i da je biti mali stvar stanja duha. Mali si i siromašan – ko ti je kriv. Mrš s puta. 

Marković je reagovao najprije staloženo, potom, dajući izjavu za medije, mudro i diplomatski. Incident je nazvao „bezazlenim“, Trampa pohvalio i istakao kako „Americi svakako jeste mjesto u prvom redu“.

Ko veli: mali jesmo, al' budale nismo. 

U situaciji u kojoj je Crna Gora, što bismo u Bosni rekli, na guzove ušla u NATO, Rusi joj uvode sankcije, Putinovi saradnici okupljaju opoziciju i izdaju joj javne instrukcije, posljednje što bi njen premijer trebao učiniti je da se zakači sa gazdom Bijele Kuće. Za utjehu Markoviću: uvenuće narcis beli, što bi rekao Šabo Šaulić.

POETSKA PRAVDA 

Iz perspektive protivnika ulaska Crne Gore u NATO, Trampova „gesta“ mora da je dočekana, kako imam običaj reći, kao „poetska pravda“. Htjeli ste u NATO, koji vas je bombardovao – eto vam ga sad. Pljunuli ste na pretke (i potomke), odrekli ste se bratstva sa Rusijom i slatkoga pravoslavlja – neka vas sada, kad ste htjeli Brisel umjesto Moskve, šutiraju po hodnicima. 

To je dobro. Kad neko popuši, kao što su u Crnoj Gori popušili neo-četnici, uvijek je dobro da postoji nešto što donji mogu protumačiti kao znak sopstvene „moralne pobjede“. To vodi smirivanju društvenih tenzija i prevazilaženju takozvanih podjela. Ja sam uvijek za to da drugi pobijede moralno, a ja inače. 

Nešto drugo me, međutim, kopka. Šta da je Duško Marković, umjesto u Mojkovcu, gdje je stekao fino, patrijarhalno vaspitanje, odrastao na Bjelavama ili Švrakinom, gdje, kao uostalom i u ostatku svijeta, pa i na NATO samitu, postoje samo dvije vrste ljudi – oni koji ciglu prodaju i oni kojima je prodaju. Šta da je Marković odrastao sa rajom čija etika počiva na jednostavnoj paroli: mi cigle ne kupujemo? Da je Marković, shodno uličnom odgoju i etici Švrakinog sela, u trenutku kada ga je ovaj odgurnuo, Trampa instinktivno, bez ikakve zle namjere – zavalio glavom? 

Što bi u Crnoj Gori rekli – zavalio ga „sekundarno“ (istog časa, iste sekunde, op. prev.). A poslije, dakako, dao saopštenje o „bezazlenom incidentu“, „Americi koja zaslužuje da bude u prvom redu“, itakodaljeitomeslično... Šta bi onda bilo? 

To, dakako, nećemo nikada saznati: da li bi nas samo izbacili iz NATO, da li bi nas Trump samo konvencionalno bombardovao ili na nas bacio atomsku bombu? 

Da ga je, kada ga je ovaj nesojski odgurnuo, zavalio glavom i probušio balon taštine koji se odaziva na ime Donald Tramp, Marković bi postao ikona ljevice, a bogami i liberala: novi Che, novi Princip, nova Rosa Sparks.

Ne samo da bi glatko dobio sljedeće crnogorske, nego, da se na njima može kandidovati, i američke izbore.

KO JE KUPIO CIGLU 

Ali kako život nije film, ni holivudski, ni onaj iz Kina „Prvi maj“, u kojem Mali Zmaj dohaka Velikom Gazdi, jači će nastaviti da tlači. 

Da: i Tramp će na kraju kupiti ciglu. Kupiće je od jačega od sebe, ali ne ni svojim, ni Markovićevim parama. 

Da: Marković je kupio ciglu. Ali će ciglu, zato i jeste premijer, to mu i jeste posao - i prodati.

Svijet se, rekosmo, dijeli na one koji ciglu prodaju i one kojima je prodaju. 

Preambula ustava najdemokratskije, najprogresivnije, najslobodarskije zemlje svijeta, one koja je za lidera izabrala Trampa, počinje riječima: We the People – Mi, narod.
Ima mnogo definicija „šta je to narod“. Ja vjerujem samo u jednu: oni koji ciglu kupuju.

* Sarajevski bi jalijaši znali prići žrtvi na ulici i ponuditi joj da od njih kupi ciglu. U pitanju je (korektno) jalijaško tumačenje liberalnog kapitalizma. Trgovina mora biti slobodna. Iako je bizarna, trgovina je obavljena shodno zakonima ponude i potražnje: ako neko smatra da je besmisleno kupiti ciglu i nositi je po Baščaršiji, neko drugi, možda, ne smatra, naročito kada je alternativa - batine. Formalno-pravno jalijaši nisu prekršili zakon: bila je to dobrovoljna trgovina. Poenta, međutim, nije u novcu, nego u sadističkoj demonstraciji moći: onaj ko kupi ciglu ponižen je trajno, više nego što bi bio da je pretučen i otete mu pare.