Zašto je moguća crnogorska rusofilija?

Zahtjev za vojnom i političkom neutralnošću je drugo ime za Crnu Goru pod kontrolom Vladimira Putina

Piše: Andrej Nikolaidis

Crnogorski premijer Duško Marković postao je istinski majstor diplomatskog govora. Da je diplomatski govor karate, Duško bi bio crni pojas, deseti dan.

Kada ga je, na skupu NATO lidera, gurnuo Donald Trump, jer je Marković stajao na njegovom putu do prvog reda i fotoaparata, premijer Montenegra je s osmijehom prozborio koju o bezazlenoj situaciji, divnom razgovoru sa Trumpom i Americi kojoj je, svakako, mjesto u prvom redu.

Situacija je bila sve samo ne bezazlena; Trump se na Markovića obrušio kao da ga je upravo zatekao kako, da to saopštimo diplomatskim rječnikom, u toploj i prijateljskoj atmosferi sa Melanijom pretresa političku situaciju u Bosni. Da je Trump Markovića gurnuo malo jače, bio bi to, formalno-pravno, pokušaj ubistva.

Potom je, tokom premijerskog sata u Skupštini Crne Gore, Marković saopštio kako ga iznenađuje destrukcija i primitivizam koji dolaze iz Rusije.

Šta su sve Rusi učinili

To je Marković izjavio nakon što je:

- Ruska državna novinska agencija slagala da je u intervjuu predsjednik Crne Gore obećao Rusiji dati Luku Bar, da ova u njoj otvori vojnu bazu;

- Putinov tajkun Oleg Deripaska, tužbom zbog Kombinata aluminijuma Podgorica, pokušao ekonomski uništiti tu        državu, jer bi ova sumu koju je Deripaska tražio mogla isplatiti jedino ako bi prodala svu teritoriju i sve unutrašnje organe koje posjeduju njeni građani;

- „Ruske patriotske snage“ preuzele komandu nad Demokratskim frontom, a Putinovi bliski saradnici stali javno izdavati uputstva cjelokupnoj opoziciji;

- ruski obavještajci, prema tvrdnjama Markovićeve Vlade i crnogorskog tužilaštva, organizovali pokušaj državnog udara u Podgorici;

- Rusija zabranila prodaju crnogorskih vina;

- država Rusija započela kampanju ubjeđivanja svojih građana da ni za živu glavu ne ljetuju u Crnoj Gori – nakon čega, vjerovatno, slijedi besplatan petogodišnji boravak u Sibiru za one koji u Crnu Goru, ipak, otputuju;

- Rusija sačinila tajnu „crnu listu“ državljana Crne Gore kojima je zabranjen ulazak u „majčicu“

Diplomatski govor

Dakako: „Diplomatski govor“ je eufemizam za govor u eufemizmima.

Diplomatski govor je ono kada zvaničnici Evropske unije stanje u zemljama „Zapadnog Balkana“ (eufemizam), u kojima političko-kriminalna elita 30 godina prodaje ono što su komunisti napravili za četrdesetipet i nije ukrala samo ono što je bilo vezano za nebo, zemlje u čijim sudovima ćeš češće sresti Marsovca nego pravdu, opišu kao „napredak“, uz napomenu da treba poraditi na „borbi protiv korupcije na visokom nivou“ i „vladavini prava“.

To je ono kada nezaposleni pedesetogodišnjak u kladionici, uz kafu koju je popio na crtu, prijatelju vlastiti seksualni život opišete ovako: „prošle godine jednom, ove godine nešto rjeđe“.

Dakle, neprijatno iznenađenje primitivizmom ruske politike...

Crna Gora je živi dokaz da je sloboda precijenjena. Nije nemoguće, još manje nezamislivo, da bi Crna Gora, da je stotinjak godina bila pod austrougarskom okupacijom, danas bila sretnija zemlja; u svakom slučaju, nije nezamislivo da bi nam danas bolje išle stvari oko „vladavine prava“.
Nikad pod ruskom okupacijom

Uzmite Boku, koja je, je li, grcala i jecala pod Venecijom, pa je uporedite sa Katunskom nahijom, u kojoj nikad nije utihnula pjesma slobode. Onima koji su bili slobodni ono što je bilo pod „tuđinskim jarmom“ izgledalo je, jezikom današnjice rečeno, kao džinovski shopping mall pun Chanelovih i Tiffanyjevih prodavnica. Iz nekog neobjašnjivog razloga, ono zbog čega ljudi do danas dolaze u Boku upravo su spomenici kulture iz vremena mrskoga ropstva: ono što smo izgradili u slobodi uglavnom je tu da nagrdi i obezvrijedi materijalne ostatke okupacije.

Crnu Goru, međutim, nikada nisu okupirali Rusi i zato je crnogorska rusofilija uopšte moguća.

Onima koje Rusija jeste okupirala, dva mjeseca ruske uprave bila su dovoljna za čitavu istoriju. Na njihovu žalost, potrajalo je mnogo duže.

Žitelji Češke, Slovačke, DDR-a ili Poljske, zemalja koje su imale sreću da se iz prve ruke upoznaju sa političkom kulturom koja je, kreativno čitajući Marxa i Engelsa, vrhunac efikasnosti dostigla u eliminaciji vlastitog stanovništva, takozvani „primitivizam“ ruske politike ne može neprijatno iznenaditi.
'Vojna i politička neutralnost'

To je luksuz onih kojima Rusi nisu bili gospodari: iako su Crnogorci tog gospodara priželjkivali toliko da su za vladara postavili Šćepana Malog, neznanca koji se – to je bilo dovoljno –predstavio kao ruski car Petar III.

To je bila tačka u kojoj se crnogorska istorija uklopila u kolonijalni narativ o bijelom čovjeku koji stiže među „primitivno“ pleme koje u njemu prepoznaje božanstvo-spasioca.

Taj narativ u crnogorskoj politici, međutim, živi do danas. On se, eufemistički, obznanjuje kao zahtjev za „vojnom i političkom neutralnošću“, koja je drugo ime za Crnu Goru pod kontrolom Vladimira Putina.

Spram tog narativa stoji drugi, jednako bremenit eufemizmom: onaj o „promjeni civilizacijskog kruga“ i „Crnoj Gori koja dijeli sudbinu Zapada“.

Formulišite to eufemistički ili direktno, stvar je jednostavna: ono što ne obavite sami, niko neće obaviti umjesto vas. A svaki će gospodar, bio on istočni ili zapadni, naročito kada ste mali, slabi i podijeljeni, protiv vas upotrijebiti svaku od vaših slabosti.