Ne optužujem, samo ne razumijem

Andrej Nikolaidis, iz knjige "Smjena straže" Prva informacija:“Švajcarski finansijski div Credit Suisse kažnjen sa 2,6 milijardi dolara jer je duže od 100 godina omogućavao štedišama da izbjegnu plaćanje poreza”.

Ipak, saznajemo još, “najviši menadžment švajcarske banke ostaje netaknut, a bankarski regulator države New York odlučio je da joj neće oduzeti licencu”.
"Duboko žalimo zbog nedoličnog ponašanja u prošlosti koje je dovelo do ove nagodbe", rekao je izvršni direktor Credit Suissea Brady Dougan u saopštenju.
Ali, iako su uhvaćeni u lopovluku, pardon, “nedoličnom ponašanju”, za Credit Suisse nema zime – posao i dalje ide odlično.
"Nismo uočili značajniji negativni uticaj na naše poslovanje zbog povećane pažnje javnosti proteklih sedmica", rekao je Dougan.

Druga informacija:
“Uhapšen Peter Sunde, jedan od osnivača Pirate Baya".
Sunde je, saznajemo, bio je na Interpolovoj potjernici od 2012. kada je osuđen na zatvorsku kaznu i milionsku naknadu zbog kršenja zakonskih propisa o autorskim pravima.
I još: “Četiri muškarca povezana sa stranicom Pirate Bay isprva su osuđeni na godinu dana zatvora i kaznu od 32 miliona kruna. No žalbeni im je sud umanjio zatvorsku kaznu i uvećao globu na 46 milijuna kruna”.
Ja sam sa Balkana i razumijem da ne razumijem kako funkcioniše prava pravna država, u kojoj su “svi jednaki pred zakonom” a “pravde ima za sve”. To ćemo svi mi tek naučiti, u procesu pridruženja Evropskoj uniji i implementacije evropskog pravnog nasljeđa. Meni tu nešto nije jasno.
Evo šta mi nije jasno:
Kako menadžment banke koja je priznala da se sto godina bavi kriminalom, i to ne bilo kakvim, nego utajom poreza, vrstom kriminala na koji su, navodno, pravne države naročito alergične, i koji najoštrije suzbijaju i sankcionišu, može ne samo ne otići u zatvor, nego i zadržati pozicije u firmi, pa još i dodati kako pos’o, hvala na pitanju, ide odlično – mašala, poduralo. A čovjek koji je napravio sajt sa kojega snimamo ono što nam drugi ljudi besplatno daju ide u zatvor. Zašto je, da prostite, on na Interpolovoj potjernici, a ovi iz Credit Suisse na prijemu u Kempinskom sa odabranim šampanjcem u jednom i pregriscima sa beluga kavijarom u drugoj ruci?
Redovi koji slijede proizvod su mog potpunog nerazumijevanja značaja i finesa savremene pravne države, mog nakaradnog poimanja zločina i prezira koji, naoružan neznanjem i predrasudama, gajim prema savremenim naprednim političkim sistemima.

 
Sagorjevanje ideje
Sugeriše nam se – zapravo: svakodnevno nas bombarduju tvrdeći – da će nam biti bolje, samo da obavimo dvije presudne, neodložne, ovo-mora-čim-prije stvari:

1. pomirenje – prevazilaženje takozvanih „kobnih podjela“ u našim nacijama
2. posao uspostavljanja pravne države i vladavine zakona.
Niti jedno, niti drugo, nažalost, ne jamči boljitak. Naprotiv, jamči da će nam i dalje biti loše. Samo na drugi način.
Dobro: dopuštam mogućnost da će nam loše biti na bolji način: koje loše ti je draže, ljepše, bolje, kako preferiraš da ti bude loše – to je stvar ukusa, lična stvar u koju se ne bih htio miješati.

Prvo. Pod pomirenjem se misli na svašta: od pomirenja partizana sa četnicima,  ustašama i naci-muslimanima(što se, dakako, sprovodi kriminalizacijom partizana i reafirmacijom ustaša, četnika i hrabrih muževa, pripadnika handžar-divizija: sretna vam rabota, zagovornici pomirenja) do pomirenja političkih stranaka koje su pljačkale pozivajući se na partizane sa političkim strankama koje su pljačkale pozivajući se na četnike, ustaše i naci-muslimane.
Misli se na ama baš sve: osim na pomirenje strana u klasnom ratu, koji bjesni neprimijećen. Svi traže pravdu za ove, pravdu za one.
Ali niko ne kaže: hajde da se pomirimo tako što ćemo sprovesti pravednu redistribuciju društvenog bogatstva.
Niko ne kaže: hajde da, prije nego kompromisom u interpretaciji zaključimo priče o Drugom svjetskom ratu, pa i priče o ratu devedesetih, mi pravednim mirom okončamo ovaj rat koji traje. A, to ne. Naši su ljudi zabrinuti hoće li im djeca biti muslimani ili hrišćani, hoće li zaboraviti svoju vjeru i tradiciju? To što će im djeca biti robovi, nikoga ne brine.
Šta kažeš: djeca naših gospodara biće gospodari naše djece? Pa dobro, ali da ti gospodari budu iz redova našeg naroda, može tako?
Drugo: pravna država. I nacistička Njemačka je bila pravna država. Ti su se baš držali zakona. Oni su čak i Holokaust pravno i ustavno uobličili. Da je neko podnio žalbu njemačkom Ustavnom sudu (možda i jeste?) tvrdeći da je istrebljenje Jevreja neustavno, žalba bi bila odbijena uz perfektno pravno obrazloženje.
Nacisti su smatrali kako se pravna preciznost ne može precijeniti: zato su, napokon, angažovali jednog od najvećih pravnika tog vremena, Karla Šmita, da dâ pravnu definiciju: ko je, što se zakona tiče, Jevrej? Da, dakle, pravno definiše ko će sve biti ubijen.  

Sa druge strane, mi smo živjeli u Jugoslaviji čiji Maršal je jednom prilikom rekao kako se ne moramo baš uvijek držati zakona, „kao pijan plota“. U kojoj biste državi radije živjeli: pravnoj državi nacističkoj Njemačkoj ili zaobilaženju zakona sklonoj Titovoj Jugoslaviji?

Pravna nacistička Njemačka počinila je neke od najvećih užasa i nepravdi u povijesti. Titova ne-pravna država bila je jedna od najpravednijih država u povijesti. Kako je to moguće?

Zato što su pravna i pravedna država dvije posve različite stvari. Pravo je u teoriji vrjednosno neutralna procedura, u praksi procedura koja radi za one koji zakone donose – a to su, da se ne lažemo, bogati. Još je Sveti Augustin u svojoj briljantnoj i razornoj kritici države primijetio da i razbojničke družine (a država je, ako nema pravde, tek razbojnička družina, kaže) plijen dijelile na osnovu nekih pravila, dakle zakona. Kako tada, tako i danas.
Vrhovni pravni akt kojim je definisana podjela plijena zove se Ustav, a stvar je do detalja razrađena u zakonima. Ponekad se plijen dijeli mimo Ustava i zakona, i tada jedna grupa lopova angažuje policiju i sudstvo da kazni drugu grupu lopova koja ih je u podjeli plijena zakinula. Tada vidimo pravnu državu na djelu.
Istraživanje Oxfama pokazalo je da 80 ljudi na ovoj planeti ima više novca nego 3,5 milijardi. Svako ko nije sveden na idiota – žrtvu humaniratno - demokratske propagande, zna da se toliko bogatstvo može steći samo pljačkom ili eksploatacijom sirotinje i proizvodnjom nove sirotinje. Većina od tih 80 ljudi živi u demokratskim i pravnim državama. Što znači da su pljačka i eksploatacija legalne (doduše ne svaka pljačka i ne svaka eksploatacija, zato i postoje, rekosmo, Ustav i zakoni) , jer bi ih u suprotnom pravna država spriječila u tome, ne?

Sa druge strane, pravda je ideja. Koja se ponekad pokušava ostvariti revolucionarnim, ponekad pravnim sredstvima. Revolucija je mladost ideje, trenutak kada se Ideji čini da je u ime Pravde pravo činiti nepravdu. Onda kada je ta ideja napokon pravno uobličena, a mora biti, jer teror ideje valja nekako zaustaviti, počinje dekadencija ideje i njen kraj je blizu. Ideja svakako umire: bilo da sagori u vlastitom teroru, bilo da istrune u vlastitim zakonima.
 
Siromašni su većina: zaštitimo bogatašku manjinu
 
Svakako ste primijetili da ugrožen možeš biti nacionalno, vjerski, rodno. Može biti ugroženo tvoje pravo na seksualno opredjeljenje. Možeš biti žrtva mizoginije, homofobije, islamofobije, antidemokratskih praksi, mogu biti osporena tvoja ljudska, politička kao i životinjska prava.
Jedino nisi ugrožen ako si siromašan. Jer, ako si siromašan, ti nisi žrtva nikakve fobije ili izma. Ti zapravo i nisi žrtva, zato što si za svoje siromaštvo sam kriv: jer se nisi snašao, prilagodio vremenu, nisi dovoljno vrijedno ili dovoljno mudro radio. Ako si siromašan, tvoja prava nisu osporena. Jer, da jedeš, griješ se i platiš fakultet djeci  – to ne spada u tvoja prava.

Nisi, dakle, ugrožen ako djetetu ne možeš dati novac za užinu ili mu platiti ekskurziju. Niti je ono zbog toga ugroženo. Za siromašne ne važi ono: možeš biti sve što poželiš. Jer siromašni neće postati bogati, ma kako to žarko željeli.
 
Zato nema druge nego pljunuti na new age proroke koji ponavljaju kako se nemamo čega stidjeti, kako trebamo prihvatiti sebe i uživati u sebi. Stvarno? Da prihvatimo siromaštvo?  
Naša se djeca neće stidjeti jer su odjevena u jeftine krpe i jer nemaju gadgete kojima se hvale druga djeca?  Biti siromašan ne znači biti žigosan i izopšten? Ako ste išli u školu i imali posla sa djecom-vršnjacima, znate kako je među njima izražena hijerarhija, kako se oni drugačiji brutalno kažnjavaju. Znate kako vas to što imate manje i djeca ste društveno manjih roditelja, isključuje iz zajednice.  Ali, šta ima veze? Enjoy powerty - prihvatite vlastito siromaštvo i uživajte u njemu.

Naravno, ovdje je moguć ciničan odgovor. Siromašni nisu nikakva manjina, pa da bi se njihova prava trebala štititi. Siromašni su većina. Stoga bi druge, bogatašku manjinu, na primjer, trebalo štititi od njih. Siromašni bi morali napokon odbaciti svoje predrasude i naučiti da prihvate bogate.

A niko, zapravo, iz zajednice nije tako potpuno isključen kao oni najsiromašniji. Oni koji nemaju ni prema kome nisu tako surovi kao prema onima koji imaju još manje od njih. Kao što niko prema homoseksualcima nije tako agresivan kao latentni homoseksualci - homosocijalne zajednice, poput navijačkih grupa i raznih religijskih bratstava, na primjer, tako niko ne gaji tako potpun i aktivan prezir prema siromaštvu kao takozvana srednja klasa, koja je i sama latentno siromašna.
Evo vam primjer za to šta znači biti apsolutno isključen. U Ulcinju, u gradu u kojem živim, postoji nekoliko romskih dječaka i momčića koji na semaforima prose i gradom šetaju obučeni kao djevojčice. Momčići nose suknje, šnale u kosi, ponekad štikle i šminku: u osnovi, djeca su u dragu.
Mali je to grad, a u malim gradovima je zajebano biti drugačiji: nemaš se gdje sakriti. Kada bi neko bijel prošetao gradom obučen kao žensko, bio bi to prvorazredan skandal. Nesumnjivo bi bio ispraćen uvredama i pokojim udarcem. Pitanje je jedino ko bi te prvi nabio nogom u prkno: čestiti Crnogorci ili vehabije? Na Cigančiće u dragu niko se, međutim, ne obazire.
Jer oni nisu dio zajednice.
Jer oni zapravo ne postoje.
Jer to niko i ništa nosi haljinu.
Jer se to šta oni nose i rade nikoga ne tiče: ne više nego u šta su obučeni golubovi.       

Ja vam, tako, mislim kako sve isparcelisane identitetske društvene borbe kojima svjedočimo za cilj imaju da prikriju jednostavnu činjenicu; da bjesni klasni rat i da u njemu, kako je to u nastupu iskrenosti objasnio Warren Buffett, bogati deru siromašne.
Šta nam to govori? Da je podjela na one koji imaju i one koji nemaju temelj sistema. Da ona ne smije nestati, jer bi sa njom nestao i sistem. Sve druge društvene borbe za jednakost su poželjne i biće podržane – i neka će, treba. Ali jedan zahtjev za jednakost, onaj koji upućuju siromašni, nema šansu. Nema NVO-a, grantova i fondova za to, a javni intelektualci se radije bave nekim drugim, otmjenijim stvarima.

Svaki zahtjev za jednakost koji okreće guzicu siromašnima i zadovoljava se jednakošću samo za sebe, manjkav je. Kada tražimo solidarnost, nije li elementarno pristojno da je i ponudimo?
 
Velika se nepravda čini bogatima

“Siromašni nisu siromašni zato što su bogati bogati”.

Ne, to nije replika iz “Alan Forda”, nije to rekao Superhik.

Nego to u intervjuu za The Wall Street Journal kaže Warren Buffet, treći najbogatiji čovjek na svijetu, vlasnik 71,3 milijarde dolara.

Kaže još on, Buffet, kako američko društvo neće spasiti uspostavljanje minimalne cijene rada. Nema potrebe poboljšavati obrazovni sistem: jer ni to neće pomoći.
Veli milijarder: koliko god se ulagalo u školski sistem, i dalje je stvar pojedinca hoće li on moći da napreduje - želi li to i je li uopšte sposoban za to.
Fukari, dakle, nema pomoći. Ali bi zato fukara, kaže Buffet, za svoje nevolje morala prestati kriviti bogate. Velika se nepravda time čini bogatima, jer oni “nisu nezahvalni i nedostojni svoga bogatstva, jer su mnogi od njih svojim briljantnim inovacijama i upravljačkim sposobnostima doprinijeli razvoju američke ekonomije”. Pa kao genijalne bogataše zbog kojih “svi mi živimo bolje” navodi  Henry Forda, Steve Jobsa i Sam Waltona.

Zaista: koja bi budala mogla pomisliti da su Kim Kardashian i Paris Hilton nedostojne svoga bogatstva? Ili da je svoga nedostojan Candyman, Australijanac čiju su “briljantnu inovaciju” u oblasti međuljudskih odnosa nedavno prenijeli skoro-pa-svi bivšejugoslovenski portali, bogataš koji je snimljen kako na povocu za pse šeta ženu i ljubavnicu koje, odjevene u bikinije, po asfaltu deru koljena jer, kao i pas Pujdo iz Kenovićevog “Ovo malo duše”, za koru ljeba rade sve što treba.
Buffet ima objašnjenje i zašto bogati imaju sve više a siromašni sve manje. To je zato što je današnja tržišna ekonomija izuzetno napredna.
“To je jednostavno posljedica društva u kojem razvoj ekonomije zavisi od dobrih talenata, koji mogu proizvesti nešto novo, za razliku od niže rangiranih radnika, koji samo izvršavaju naređene im zadatke".
Nejednakost u platama je, veli, prisutna zato što ne možemo svi obavljati isti posao, kao nekada, u poljoprivrednoj Americi, prije dvjesto godina, kada su, dodaje, svi mogli raditi svačiji posao.
Mogli su ali nisu: siromašni crnci su okopavali polja a bogati bijelci su izvaljeni na verandi pili burbon, češali muda, gledali koju će ropkinju silovati doveče i smišljali razloge zašto je tako prirodno, pravedno i dobro za Ameriku  - baš kao što to sada čini Buffet.
Za razliku od bilo čega što možemo reći vi ili ja, saopštavali to na portalima, na društvenim mrežama ili uz pivo u kafanama, ono što govori Buffet, a kroz njega ne samo njegovih 71.3, nego sve milijarde svih bogatih ovoga svijeta, relevantno je i djelatno. On govori kako jeste i kako će biti. Mi govorimo onako kako vjerujemo da je pravedno. On govori u ime kapitala. Mi u ime ideala. A ideali su skupi. Bogati nisu dovoljno bogati da bi imali ideale: njih sebi može priuštiti samo fukara.

Buffetova izjava je, nemojmo se zavaravati, brutalna ratna propaganda. Taj je čovjek,  drugom prilikom, kada je bio neoprezan ili iskren, volja vam, rekao:
“Bogatima u ovoj zemlji dobro ide, nikad nismo bili tako napredni. Ovo jeste klasni rat, i moja ga klasa dobija”.

Danas, pak, kaže kako bi oni koji gube klasni rat za svoj poraz morali prestati kriviti one koji ih u klasnom ratu masakriraju.

Neko je, neko od velikih pisaca, rekao kako ljevica u Americi nema nikakvu šansu, jer su Amerikanci istrenirani da se u siromaštvu ponašaju kao trenutno nesolventno plemstvo: nemaština će proći, koliko sutra oni će opet biti bogati, zašto bi onda uspostavljali sistem koji će im sutra, kroz više poreze za bogate ili, ne daj bože, besplatno zdravstvo i školstvo za fukaru, uzimati iz džepa?

Nešto slično je u intervjuu za Rolling Stone rekao Bono, muzičar koji više zajedničkog ima sa Buffetom nego sa Woody Guthrijem. U Americi, veli Bono, čovjek koji na putu za slabo plaćen posao svaki dan prolazi pored velelepne vile na brdu misli: budem li vrijedno radio, jednoga dana i ja ću imati takvu vilu. Irac, pak, dok prolazi pored takve vile, misli: jednoga dana, šupčino, kad-tad, spaliću ti tu vilu.

Jedini razlog zašto nam ljudi poput Buffeta uopšte daju čak i minimalnu platu je to što dužničko ropstvo u koje smo gurnuti za njih radi daleko bolje od klasičnog, to što nas krediti i baNke drže u okovima nevidljivim, no ne manje čvrstim od onih u koje su bili bačeni radnici na plantažama pamuka. To, i mogućnost da bismo, ako umjesto da budemo uspavani budemo bijesni, jednoga dana, kad-tad, mogli spaliti njihove vile na brdu. Kada ljudi poput Buffeta predlažu da nam treba ukinuti minimalnu cijenu rada i lišiti nas obrazovanja, to znači da je ta mogućnost daleko, da ljudima poput Buffeta u ratu protiv nas, doista, ide odlično.