Vatromet gospodina Rogozina

Dimitrij Rogozin, potpredsjednik ruske Vlade, pojačao je prijeteću retoriku Kremlja prema Crnoj Gori zbog njenog članstva u NATO-u. Međutim, da li je time želio da priprijeti i Srbiji?

Piše: Miodrag Vlahović

Nije bilo iznenađenje pročitati posljednju gorku i ljutitu interpretaciju „crnogorske priče“ od strane ruskih zvaničnika.

Dimitrij Rogozin, visoki zvaničnik Kremlja, samo je dao svoj doprinos dugoj listi otvorenih prijetnji i uvreda usmjerenih prema Crnoj Gori, čije nedavni ulazak u NATO još nije u potunosti „svaren“ u Moskvi. Niti će to biti u doglednoj budućnosti, sudeći po egzotičnom rječniku gospodina Rogozina.

Ipak, Rogozinov intervju za portal „Sputnjik“, koji je pod ruskom kontrolom, tokom nedavne posjete Beogradu, povodom inauguracije Aleksandra Vučića, novog predsjednika Srbije, imao je i jedan novi (ne)očekivani elemenat.

Sve do sada ruski su zvaničnici, analitičari, diplomate i neki predstavnici akademske zajednice kritikovali perspektivu crnogorskog članstva u NATO kao stvar direktno suprotstavljenu ruskim geo-strateškim interesima, ne samo na prostoru Zapadnog Balkana.

Ukratko, po njima – Crna Gora u NATO-u je zapravo nova prijetnja i opasnost za Rusiju. I više od toga – to znači da Moskva gubi čak i teoretsku mogućnost da ima pristup crnogorskoj luci Bar i Bokokotorskom zalivu, čime je okončana ova viševjekovna ruska ambicija.

Kako se proces ratifikacije Pristupnog protokola za Crnu Goru od strane zemalja-saveznica približavao svom logičnom finalu, retorika Moskve je bivala sve otvorenija i ogoljena. (Posljednja nada da u tom procesu može pojaviti neki „bog iz mašine“ je usahla kada je američki Senat donio odluku o ratifikaciji sa samo dva glasa protiv.)

Zvanična Podgorica se uglavnom uzdržavala da reaguje na svaki pojedinačni javni napad iz Moskve, opredjeljujući se za obazriviji pristup u komunikaciji sa svjetskom silom koja izražava svoju ljutnju, znajući da je ćutanje ponekad - posebno na javnoj sceni – najrječitiji odgovor.

Tri stotine godina diplomatskih odnosa između moćne Rusije i malene Crne Gore nisu pomogle – Kremlj ne krije bijes i razočaranje.

Redovne posjete Moskvi od strane lidera tvrdokornog opozicionog Demokratskog fronta, đe je domaćin bio Sergej Železnjak, iz samog vrha Putinove partije, kao i repetitivna saopštenja za štampu ruskog ministarstva inostranih djela, su „spalile posljednji most između Podgorice i Moskve“ – da citiramo omiljenu frazu Alekseja Nesterenka, nekadašnjeg ruskog ambasadora u Crnoj Gori.  

Sudski proces u Podgorici za pokušaj državnog udara,  protiv Andrije Mandića i Milana Kneževića, lidera Demokratskog fronta, optuženih zajedno sa jednim brojem srpskih državljana i sa dva agenta GRU (ruska vojna obavještajna služba), kojima će se suditi u odsustvu, pokazaće do koje je mjere Rusija bila spremna da podrži anti-NATO srpske nacionaliste u Crnoj Gori za vrijeme parlamentarnih izbora u oktobru 2016.

Sada su ruski zvaničnici – vratimo se razgovoru Rogozina za Sputnjik – dali konfrontaciji između Podgorice i Moskve jednu novu dimenziju. Rogozin je, naime, otvoreno kazao da je crnogorsko članstvo u Alijansi prvenstveno prijetnja za Srbiju, pa tek onda za Rusiju. Čitajući između redova – primijenjena je nova verzija jedne stare logike: prijetnja Srbiji je prijetnja Rusiji. Tako je „neprijateljska politika“ Crne Gore usmjerena prema Srbiji – i zato Moskva izražava svoju iskrenu zabrinutost!

Poruka je, dakle, direktna i sva sjaji u svojoj otvorenosti: Crna Gora prijeti Srbiji. Sljedstveno tome, predsjednik Vučić treba da razmotri svoj (dosadašnji) dobronamjerni odnos prema crnogorskom rukovodstvu. Nadalje, Srbija, kao neutralna zemlja, ne može i ne treba da bude u dobrim odnosima sa svojim susjedima koji su članovi NATO.

To je nova pozicija ruske državne propagande.

Povrh svega ovoga, Rogozin je potegao za provjerenim psihološkim oružjem iz dubina istorije: Srbija i Rusija su (praktično) jedno te isto, a posebno kad se radi o interesima i vojnim savezništvima. Tako će i ruski zagrljaj/stisak biti još snažniji. Vučićeva vještina balansiranja je pred velikim izazovima.

Zbog svega ovoga, izjave gospodina Rogozina treba slušati i analizirati sa povećanom pažnjom. I sa posebnim oprezom, takođe, prvenstveno u Beogradu. Nepotrebno je reći – naročito u kabinetu predsjednika Vučića.

Sa crnogorske strane nije bilo zvanične reakcije na ove Rogozinove izlive. Niti tu ima razloga za žurbu. Ruska oluja je daleko od toga da nestane sa horizonta. Javne izjave naših ruskih prijatelja, koliko god da su oštre i uvredljive, su, zapravo, benigni dio ukupnih ruskih aktivnosti prema Crnoj Gori.  

I, da ne zaboravimo, crnogorski predsjednik Filip Vujanović je to gotovo perfektno sročio u poruci njegovom srpskom kolegi: „Crna Gora će poštovati i neće se miješati u neutralnost Srbije“.

To je zaista prijateljska i vrlo jasna poruka – za one koji žele da je čuju.

(Autor je nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore.)