VUJANOVIĆEV ULAZAK U IGRU

Piše: Darko Šuković

Zašto je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović procijenio da ne treba pritvarati poslanika Nebojšu Medojevića? Je li njegovo pismo Ivici Stankoviću rezultat novih saznanja ili plod hladne kalkulacije da će politički profitirati, čak i kršenjem Ustava, na čije se poštovanje zakleo? I, sljedstveno, pouzdan znak ambicije da se iz zgrade na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, preseli u Karađorđevu?

Predsjednik Vujanović dosad nije iskakao iz oficijelnog stanovišta o planiranom terorističkom napadu, na dan izbora. Za njega, bio je to "žestoko zlokobno koncipiran naum" da se Crna Gora, "uz brojne žrtve", u očima međunarodne zajednice pretvori u "haotičan prostor"! Tvrdio je da "ima puna saznanja o svim činjenicama" i čvrsto uvjerenje da je "postojao visoki rizik ugrožavanja stabilnosti Crne Gore"!

Pa, ipak, Predsjednik je, u ponedjeljak, pisao VDT Ivici Stankoviću i sugerisao mu da obaveznim uputstvom Specijalnom tužiocu spriječi pritvaranje Medojevića! Iako je ama baš svakom jasno da je istraga eventualne umiješanosti lidera DF u “pranje para”, zapravo finansijski krak rasvjetljavanja scenarija “državnog udara”, 16. oktobra prošle godine. Da li se gospodin Vujanović predomislio u vezi sa karakterom "nauma" operacije u kojoj je Medojevićeva uloga, po saznanjima Tužilaštva, bitna? Kao što je, sjetimo se, promijenio mišljenje o cjelishodnosti referenduma za odluku o ulasku Crne Gore u NATO.

Ako jeste, a promjena stava je legitiman čin, gospodin Vujanović odabrao je pogrešan način da se umiješa u slučaj! Čl. 95 Ustava Crne Gore ne daje pravo Predsjedniku na sugestije Tužilaštvu. Kao što mu duh Ustava ne daje pravo da jednoga građanina stavlja u povlašćen položaj. Omiljena poštapalica gospodina Vujanovića da je “predsjednik svih građana", obavezuje ga da ima u vidu i građanina Čađenovića, Šćepanovića...kad je, već, onomad zaboravio građanina Pinjatića!

Advokat Nikola Martinović kritikovao je Predsjednika Crne Gore što se nije poslužio pravom na pomilovanje (daje mu ga pomenuti član 95), nego se "neprimjereno miješa u rad tužilačke organizacije i poravosuđa". Gospodin Vujanović imao je, nota bene, čistu ustavnu formu intervencije, ali se odlučio za potez koji, s obzirom na društveni kontekst "slučaja Medojević", otvara sumnju u dominantno političku motivisanost.

Nema mnogo varijanti za analizu. Ako je, u međuvremenu, gospodin Vujanović saznao da je poslanik Medojević nevin i da je izvrgnut progonu državnih institucija, pomilovanje je pravo i obaveza Predsjednika?! Ako je samo status poslanika Medojevićeva differentia specifica u odnosu na ostale građane, inicijativa Predsjednika vrijeđa intelekt, jer imunitet postoji radi slobode govora, a ne radi pranja novca?!

Nadasve, ako je Predsjednika na akciju ponukao strah od prijetnji građanskim ratom, pismo Ivici Stankoviću dramatičan je znak obezglavljenosti države, a ne čin odgovornosti za njenu stabilnost! Upravo tako! Ono je, onda, svojevrsno plaćanje reketa za političku ucjenu i demonstracija kapitulantske politike na vrhu! Kao bivši ministar pravosuđa, gospodin Vujanović ne može da ne zna važnost institucionalnog dolaska do pravde. A, pravda za poslanika Nebojšu Medojevića je oslobađajuća presuda, ako je nevin ili osuđujuća, ako je kriv.

Uostalom, kad, jednom, racionalno sagleda okolnosti u kojima se našao, sam Medojević shvatiće da mu ljudski mir i građanski integritet ne može obezbijediti “sud partije”, niti intervencije ambasadora, nego, samo i jedino – na sudu dokazana nevinost.

Do tada, neprihvatljivo je da Predsjednik države poziva telefonom čovjeka osumnjičenog za učešće u antidržavnoj raboti i najavljuje mu da će se umiješati u postupak! Pritom, niko se toliko puta, s pravom, nije pozvao na obavezu uzdržavanja od komentara procesuiranih slučajeva, koliko predsjednik Vujanović! Da bi, odjednom, promijenio standard i posegao za direktnim uticajem na pravosuđe!?

Indikativno je što se takav potez gospodina Vujanovića naslonio na performans mitropolita Amfilohija pred Skupštinom. Onoga Amfilohija, za koga je Predsjednik, ne tako davno, kazao da "sve radi protiv Crne Gore"! Da li je poglavar SPC u Crnoj Gori tražio da se predsjednik umiješa? Ili ga je, kao, navodno, Ivicu Stankovića, uoči “obavezujućeg uputstva” za Mandića i Kneževića, posjetila neka ambasadorka? Ne znam. Ali, generalno, jasno je da ovo više nije ona Crna Gora od prije deceniju i po, kadra da američkoj državnoj sekretarki, kad je navaljivala da se izađe na Savezne izbore, kaže – NE!

Na pitanja s početka, odgovori se, nekako, sami daju. Predsjednik Vujanović povukao je potez koji bi ga, u uređenoj državi, mogao koštati opoziva, uvjeren da se tako legitimiše kao pomiritelj (inter)nacionalnog crnogorstva, most koji spaja dvije ideološki, identitetski, vrijednosno udaljene obale crnogorskog društva. Uoči isteka posljednjeg predsjedničkog mandata, gospodin Vujanović je, čini se, procijenio da bi se, odglavljivanjem "slučaja Medojević" mogao nametnuti kao ključni faktor stabilnosti u zemlji! Uz, sudeći po saopštenju DPS, ukalkulisan otklon od vlastite partije!?

Ovaj trenutak, zapravo, daje smisao brižljivo gajenom političkom imidžu Filipa Vujanovića kao čovjeka koji ne dijeli oštro biračko tijelo i koji u istraživanjima javnog mnjenja, obično, ima najbolju srednju ocjenu. Takav profil političara na čelu Vlade uklapa se u mantre brojnih domaćih i stranih propisivača terapije za ozdravljenje crnogorskog društva. Jedino što još nijedan od njih nije otkrio model koji garantuje beskonfliktno i istovremeno: članstvo Crne Gore u NATO i savez sa Rusijom; baštinjenje tekovina petokrake i kokarde; postojanje i nepostojanje Crnogoraca i CPC... zaključno sa "zlokobno koncipiranim naumom" koji je Crnu Goru trebalo da uvede "u najcrnje vrijeme nakon Drugog svjetskog rata" i opstrukcijom dokazivanja tih optužbi!

Bilo bi tako principijelno i umirujuće da je Predsjednik poručio kako će bdjeti nad procesom liderima DF, jer je najveći državni interes da vaskolika crnogorska javnost, presudu, kakva god bila, doživi kao pravednu i donesenu na neoborivim dokazima. Na žalost, gospodin Vujanović je ovaj, krajnje osjetljiv političko bezbjednosni trenutak, ponajviše promišljao iz ugla vlastite političke budućnosti.

U koju, utisak je, stupa na platformi od jedne lijepe, ali sadržaja još uvijek lišene riječi – kompromis. Uprkos tome (ili baš zato) što je koncept politike bez politike, već i uspješno, brendirao Aleksa Bečić!?