ZAKONI, PIJANICE I PLOTOVI

Piše: Slobodan Jovanović

Često smo prinuđeni da konstatujemo kako su pregovori sa EU Crnoj Gori nametnuli evropske zakone, a sprovode ih ljudi sa plemenskom sviješću! Umjesto da se određena diskreciona prava, kao sredstvo brane da politika zloupotrijebi državne istrumente, shvate sa povećanom odgovornošću i ekvidistancom, u Crnoj Gori ona su izvor zloupotrebe.

Članom 134 Ustava Crne Gore ("Sl.list CG" br.01/2007) Državno tužilaštvo određeno je kao „jedinstven i samostalan državni organ koji vrši poslove gonjenja učinilaca krivičnih djela i drugih kažnjivih djela koja se gone po službenoj dužnosti.“ Vjerujem da je ideja o samostalnosti, iako vrlo rijetka u praksi drugih zemalja, posljedica želje da se izbjegne uticaj politke na Državno tužilaštvo.

Iz nekog razloga, svi crnogorski zakoni načelni su, ne ulaze u to da postoje i okolnosti, recimo, sukoba interesa kada je bračni partner, ili blizak rođak u vrhu političke partije, kao što je slučaj sa sadašnjim vrhovnim državnim tužiocem, čija je životna partnerka visoki funkcioner partije koja vrlo ambiciozno hoće da uređuje javni i politički prostor.

Mnogi će odmah tražiti primjere sukoba interesa u ekonomskoj sferi, ali to ne može biti alibi za podložnost političkom uticaju državnog tužioca usljed porodičnih veza. Upravo je važno da se institucija sukoba interesa vrlo jasno definiše u crnogorskom društvu i spriječi bilo kakav politički uticaj i sukob intersa i u poslovnoj i pravnoj oblasti. Makar kad se radi o visokim državnim funkcijama.

Kada je u pitanju funkcija državnog tužioca, njegova prava i dužnosti regulisana su članom 44 Zakonika o krivičnom postupku ("Službeni list Crne Gore, broj 57/2009"). Institucija obavezujućeg naloga odnosi se na krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti i ona podrazumjeva da tužilac ima pravo da „donosi rješenja o odlaganju krivičnog gonjenja kad je to predviđeno ovim zakonikom i odbacuje krivične prijave iz razloga pravičnosti, donosi naredbe o sprovođenju istrage, sprovodi istragu i vrši neodložne dokazne radnje u izviđaju, sa okrivljenima u skladu sa ovim zakonikom zaključuje sporazume o priznanju krivice nakon što je prikupio dokaze u skladu sa ovim zakonikom, podiže i zastupa optužnice, odnosno optužne predloge pred nadležnim sudom, izjavljuje pravne lijekove protiv sudskih odluka...“ Pored toga što državni tužilac ima navedena prava, on ima OBAVEZU da goni počinioce krivičnih djela i da poštuje zakonske norme i procedure.

Kao nosioca jedne od najvećih pravosudnih funkcija još ga više obavezuje pravilo jednakosti pred zakonom i načelo zabrane diskriminacije.

Član 357 Krivičnog zakona kaže: „Ko na protivustavan način pokuša da dovede Crnu Goru u položaj potčinjenosti ili zavisnosti prema nekoj drugoj državi, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina.“

Član 360: „Ko silom ili prijetnjom upotrebe sile pokuša da promijeni ustavno uređenje Crne Gore, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina.

Član 361: „Ko silom ili prijetnjom upotrebe sile pokuša da svrgne neki od najviših državnih organa Crne Gore ili predstavnika tih organa, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.“

Član 362: „(stav 1) Ko u namjeri ugrožavanja ustavnog uređenja ili bezbjednosti Crne Gore poziva ili podstiče da se silom promijeni njeno ustavno uređenje, svrgnu najviši državni organi ili predstavnici tih organa, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. (stav 2) Ko djelo iz stava 1 ovog člana učini uz pomoć iz inostranstva, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina. (stav 3) Ko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava materijal koji je po svom sadržaju takav da poziva ili podstiče na vršenje djela iz stava 1 ovog člana ili ko upućuje ili prebacuje na teritoriju Crne Gore takav materijal ili drži veću količinu tog materijala u namjeri da ga on ili neko drugi rastura, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine. “

Član 363:“Ko u namjeri ugrožavanja ustavnog uređenja ili bezbjednosti Crne Gore liši života Predśednika Crne Gore, predśednika Skupštine Crne Gore, predśednika Vlade Crne Gore, predśednika Ustavnog suda Crne Gore, predśednika Vrhovnog suda ili vrhovnog državnog tužioca, kazniće se zatvorom najmanje deset godina ili zatvorom od četrdeset godina.“

Na osnovu suštine djela za koje je podignuta optužnica za organizaciju oružanog prevrata i planiranja lišavanja života tadašnjeg premijera, Mila Đukanovića, mogu se primjeniti sve navedene inkriminacije. Ne treba biti previše pametan pa viđeti da se radi o teškim krivičnim djelima za koja je zakonom predviđen pritvor. Uostalom, na sudu je da odluči u kojoj je mjeri pojednična odgovrnost optuženih i da li su ispunjeni svi uslovi za određivanje pritvora. Niti pritvor određuje državni tužilac, on ga sam predlaže, niti državni tužilac smije osloboditi nekoga pritvora ko je optužen za ovako teška krivična djela.

Pritvor se može odrediti samo odlukom suda pod uslovima propisanim zakonom. Pritvor je obavezan za krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina za krivično djelo sa elementom nasilja i ako je to opravdano zbog posebno teških okolnosti krivičnog djela. Pritvor se određuje i ako postoje okolnosti koje ukazuju da će se uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokazi ili tragovi krivičnog djela ili ako osobite okolnosti ukazuju da će se ometati postupak uticanjem na svjedoke, vještake, saučesnike ili prikrivače. Postoje i drugi preduslovi, ali mislim da je i ovo dovoljno za objašnjenje jesu li ili nijesu ispunjeni uslovi da se optuženi Andrija Mandić, Milan Knežević i Nebojša Medojević liše slobode.

Kako objasniti da sve do skora su Knežević i Mandić raspolagali pasošima i slobodno putovali u Rusiju, iako su po optužnici glavni organizatori oružanog prevrata i pokušaja ubistva premijera Crne Gore iz Rusije? Objašnjenje Vrhovnog tužioca Crne Gore o razlozima za izdavanje obavezujućeg uputstva, kojim se onemogućava zahtjev sudu za određivanje pritvora za Nebojšu Medojevića, da se radi o „pretpostavki nevinosti i pretpostavki u korist slobode“ je toliko besmisleno da se svaki brucoš pravnog fakulteta prevrće od smijeha. Po toj logici svi haški opuženici bi se branili sa slobode.

U Crnoj Gori se od dijela političkih partija i većine NVO svjesno stvara slika o presudnom uticaju vladajućeg DPS-a na sudsku vlast. To je vjerovatno bilo tako devedesetih godina prošlog stoljeća, danas je to vrlo lako oboriva besmislica. No, na tome se istrajava upravo da bi se obezvrijedio svaki postupak protiv protivnika vlasti i kako bi se svaki proces protiv njih pretvorio u politički i farsu. To samo govori da sa tih adresa ne postoje ni naznake da ih interesuje podrška nezavisnom sudstvu, već da je suština svega isključivo borba za vlast, ne birajući sredstva. U svim institucijama Crne Gore veliki broj kadrova je ostao vjeran „idejama“ iz devedesetih godina prošlog stoljeća.

U pravosuđu je to dodatno komplikovano zbog odvojenosti sudstva i nesmjenjive funkcije sudija. Dobar primjer je presuda višeg suda u Bijelom Polju o vraćanju crkve Sv. Velikomučenika Dimitrija, pridvorne crkve pri Zimskom dvorcu na Kruševcu u Podgorici, Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Presuda je donesena na osnovu dokumenta u kojem se ova crkva ne nalazi u popisu vlasništva porodice Petrović. Tako je bjelopoljski (?) sud donio vlasničku odluku na osnovu nedostatka dokaza o vlasništvu porodice Petrović, a ne na osnovu dokaza SPC o vlasništvu nad pomenutom crkvom. Crnogorsko pravosuđe presuđuje u slučaju vlasništva nad crkvenom imovinom na osnovu svojih vjerskih ośećanja.

Simptomatično je ćutanje većine NVO povodom miješanja predśednika Crne Gore u odluke pravosuđa, kao i diskriminaciono ponašanje VDT u slučaju Mandić, Knežević i Medojević, odnosno davanje statusa optuženima koje je ekskluzivno i koje ne važi za ostale građane Crne Gore. Bar ne za većinu. Da je kojim slučajevima u Crnoj Gori anglosaksonsko pravo, u kojem se odluke donose po osnovu prakse, svi optuženi za teška krivična djela bi se mogli pozivati na odluke Stankovića u slučaju Mandića, Kneževića i Medojevića.

Problem je što su NVO, iz već navedenih razloga i svog parapolitičkog djelovanja, već presudile u slučaju „državni udar“ i na osnovu toga smatraju da je miješanje predśednika u rad pravosuđa i ponašanje VDT Stankovića suprotno duhu zakona - potpuno prihvatljivo. To je njihovo viđenje pravne države. Kako bješe ono o zakonima, pijanima i plotovima? Ako je nešto neshvatljivo, onda je to ponašanje zapadnih zemalja koje preko svojih ambasada finansiraju djelovanje NVO koje nijesu ništa drugo do logistička podrška proruskom i prosrpskom elementu u Crnoj Gori.

VDT Stanković je svojim obavezujućim upustvima u slučajevima optužbi protiv Mandića, Kneževića i Medojevića degradirao ionako urušen pravni poredak Crne Gore. Logički je da, ako su mu prezentirani dokazi od strane SDT, svoje ponašanje primjeri težini krivičnih djela za koje su navedeni optuženi, pod uslovom da je ubijeđen u osnovanost pokretanja krivičnog postupka.

Ukoliko nije uvjeren da postoji dovoljno dokaza za njihovu krivičnu odgovornost onda bi morao znati što mu je činiti. Dakle, da preuzme odgovornost za aboliranje za najteža krivična djela. Ne bi bilo prvi put. Već je jednom zažmureno na nasilje po ulicama Podgorice, iako je svakome ko je pratio internet postavke pod imenom „Sloboda traži ljude“ bilo vidljivo da je danima prije nasilja stvarana atmosfera „gotov je“, kojom je sugerisano da se radi o danu D kada će biti srušen Milo Đukanović. Viđeti Član 362: Krivičnog zakona Crne Gore.

„Vrhovnog državnog tužioca bira i razrješava Skupština Crne Gore nakon saslušanja u nadležnom radnom tijelu Skupštine, na predlog Tužilačkog savjeta, po raspisanom javnom pozivu.“ (Amandman X na Ustav Crne Gore , "Službeni list Crne Gore, br.38/2013"). Čini se da bi trebalo da se oglasi Tužilački savjet.

Ako u Crnoj Gori ima uopšte ideje o pravnom uređenju države u kojoj će zakoni važiti podjednako za sve.