Nemoguće je ćutati o Srebrenici

Godišnjica je genocida u Srebrenici. Taj stravični pokolj, poslije svih ovih godina, ostaje tačka razdvajanja i test o pravoj prirodi političkih, ideoloških i kulturnih obrazaca u društvima na prostorima bivše Jugoslavije.

Tako je i kod nas, u Crnoj Gori. Nema tu prostora za "lažavinu": oni koji negiraju ili se trude da marginaliziju ili da sasvim isključe taj zlokobni događaj iz svoje javne djelatnosti (pa, samim tim, iz našeg sjećanja) mogu do mile volje da se trude kako bi dokazali svoju civilizovanu prirodu i demokratske nakane. Sve im je uzalud - ako im Srebrenica nije dovoljno vrijedna pominjanja ili, još gore i ciničnije, ako je pokušavaju "relativizovati" uz pomoć velike zbirke zamjene teza, upoređivanja neuporedivog, pozivanja na različite "izgovore" i "opravdanja", koji se međusobno razlikuju samo po kvalitetu upotrijebljene zlobe i besramnosti.

Za Crnu Goru, kao multietničko društvo, koje u svojoj tradiciji ima puno svijetlih primjera poštovanja i solidarnosti između ljudi različitih vjera i nacija, pa i onih koji se tiču odnosa crnogorske države (kada je postojala i pošto je obnovljena) prema svima sa ovih prostora, bez obzira kako se zovu i "pišu", razumijevanje srebreničke tragedije i odnos prema istini o tom magnum crimen-u ima suštinski značaj.

Nemoguće je ćutati o Srebrenici. Nemoguće je to ne pominjati, a pledirati za politička rješenja i kulturne i koncepte razvoja koji se pozivaju ili podrazumijevaju multietničnost i multikonfesionalnost. Nespojivo je to i nema tog lijepka koji može spojiti ignorisanje takvog zločina sa "pružanjem bratske ruke", u tako popularnoj propagandi o "nacionalnom pomirenju", na primjer.

Brojni su primjeri takve prakse kod nas, koji prolaze uglavnom nezapaženo ili bez ikakve javne reakcije. Nabrojaćemo samo najvažnije, pri čemu redosljed nije bitan, jer sve to spada u istu prljavu vreću istorije, ma koliko pojedinačno bili (be)značajni protagonisti takvog svjetonazora.

Srpska crkva u Crnoj Gori je, ipak, nesumnjivi predvodnik ovakvih nehumanih koncepcija. Ni riječi osude zločina nad nevinima, ukoliko žrtve ne pripadaju stadu kojem ova organizacija želi da bude pastir. Njoj su uz rame mnoge stranke u Crnoj Gori, sa i bez "srpskog" imena, koje tako samozadovoljno nose. Najnoviji među njima su se sakrili iza demokratskog znaka i crvenkastih kravata i simplifikovane mantre da nam nisu potrebne podjele. (Da im ukratko objasnimo: ovo simplifikovano znači pojednostavljeno, a podjele - su potrebne! Neophodne, čak. Naročito po pitanjima koja znače moralnu i kulturnu osnovu jednog društva. No, o tome drugom prilikom.)

Tu je i pomenuta obmana o tzv. "nacionalnom pomirenju". Da se, tobože, mi Crnogorci i oni/mi Srbi (tj. "Srbi") pomirimo, pa ćemo onda lakše i drukčije prema onima koji nisu "mi", tj. ovi naši "oni". U međuvremenu, a i poslije, ne pominjati ništa "što nas dijeli", ni kulturu, ni jezik, ni crkvu, ni naciju, ali ni zločince Karadžića i Mladića i Miloševića i sve njihove, pa ni Srebrenicu, naravno, a ni hladnjače pune leševa sa Kosova, da ne nabrajamo. To nas dijeli, pobogu, a mi treba da se "mirimo"!

I na kraju, sasvim beznačajan, ali tako simboličan, je bio i kandidat opozicije na posljednjim predsjedničkim izborima u našoj Crnoj Gori. Nije želio čovjek da osudi Srebrenicu ... Veća je to i teža greška nego odsustvovati sa referenduma o nezavisnosti!

Konačno, sjećajući se s pijetetom nesrećnih žrtava srebreničkog pokolja, čije kosti i dalje sabiraju i identifikuju iz primarnih, sekundarnih i tercijernih masovnih grobnica, jedna lična nota o Srebrenici, makar mi bilo zamjereno.

Otišao sam u Srebrenicu početkom novembra 2004. godine. Mislio sam da je apsolutno neophodno da, kao ministar inostranih poslova Crne Gore, prije nego što zvanično posjetim Sarajevo, budem u Potočarima i da se poklonim žrtvama.

Obavijestio sam, kako je i red, tadašnjeg premijera Đukanovića o tome, pitajući ga za mišljenje i sugestiju. Dobio sam punu podršku, naravno.

Ispalo je da je i putovanje do Srebrenice bilo teško - novembarski snijeg i led, pa još kašnjenje i neuobičajeno spora vožnja, uz pratnju policije koju kontroliše Banja Luka. Nekako smo stigli i ja nikada neću zaboraviti trenutke iz memorijalnog kompleksa u Potočarima. Padala je neka lapavica i sve je bilo mračno i tužno, pretužno.
Bio sam tamo da osudim taj stravični zločin (a ne da se izvinjavam - Crnogorci u tome nisu učestvovali) položim vijenac i upišem se u knjigu posjetilaca.

Sjutradan, u Sarajevu, Mladen Ivanić, moj tadašnji kolega, Srbin, da ne zaboravimo, javno je podržao moj gest. Malo je drukčije bilo u tročlanom Predsjedništvu, gdje me je pokojni Sulejman Tihić, taj dobri čovjek, pozdravio sa poštovanjem i oduševljenjem, jednako kao i g. Čović, hrvatski član Predsjedništva. Gospodin Paravac, treći član kolektivnog šefa države, pokušao je da me drži na odstojanju ispružene ruke. Nije mu to baš uspjelo - privukao sam ga sebi i rekao "Ja znam da Vam je drago što sam ovdje".

Kući je bila druga situacija. Tadašnji "Monitor", naš/moj nedjeljnik, za koji sam početkom devedesetih napisao puno tekstova, sa sve potpisom (nas troje-četvoro je moglo tada da piše pod pravim imenom), objavio je jedan tanki stubac. Intonacija je bila kao da sam bio u šopingu u Srebrenici, a dvije trećine teksta je, zapravo, bila ljutita izjava Gorana Danilovića (jeste, ovoga što se svađa sa predsjednikom DEMOS-a oko drugih stvari, ali ne oko Srebrenice i sličnih tema), koji je u posjeti Potočarima prepoznao još jednu "izdaju" tadašnjeg ministra. A ministar nije tada bolje prošao ni u Danu, ali, tradicionalno, ni u Vijestima, kojima je taj događaj bio dobar za jedan minijaturni tekst na šestoj strani.

A premijera Đukanovića je, dan kasnije, na redovnoj konferenciji za štampu, odmah dočekalo pitanje u čije je ime ministar Vlahović bio u Srebrenici.

"Bio je u svoje ime i u ime Vlade Crne Gore", glasio je Đukanovićev odgovor.

I dobro je rekao. Jer, znate, nema ozbiljne državne politike u koju njeni promoteri ne vjeruju iskreno i bez ostatka. Kako tada - tako i danas!