Piše: Muhamed Ahmad
Organizacija za zabranu hemijskog oružja (OPCW) je 29. juna objavila opširan izvještaj kojim potvrđuje da je sarin bio nervni plin korišten u napadu sirijskog režima od četvrtog aprila kada su ubijene 92 osobe. Ovaj zaključak nije nikoga iznenadio. Svjetska zdravstvena organizacija i Ljekari bez granica (MSF) su već otkrili da simptomi koje su žrtve pokazivale ukazuju na izloženost nervnom plinu.
U odvojenoj analizi, francuska vlada je otkrila da se uzorci sarina sa mjesta napada podudaraju sa zalihama režima. Istraživanje Human Rights Watch-a takođe je otkrilo da je režim odgovoran za ovaj i za tri druga hemijska napada od decembra, i rekli su da je ovaj napad bio „dio šireg obrasca upotrebe hemijskog oružja od sirijske vlade“.
Međutim, reakcija režima i pristalica slijedila je sličan obrazac. Uslijedili su poricanje, otklon i zavaravanje. Uslijedile su teorije zavjere. Uslijedile su kontraoptužbe. Ali isparavanja iz ove gomile izmeta zagadila su vazduh sve dok ga nije zapalio zagriženi piroman. Tu nastupa Simor Herš.
Novinarski senzacionalizam
Simor Herš, koji je nekada bio slavni novinar, nevoljno se odriče slave. Ali slavu koju je stekao napornim radom sada želi da zadrži oslanjajući se samo na svoje naslijeđe. Herš, koji je nekada marljivo radio na svojim pričama – pronalazio izvore, potvrđivao izjave, provjeravao dokaze – sada se oslanja na neprovjerene tvrdnje anonimnih izvora i priča neuvjerljive priče koje su u suprotnosti sa dostupnim dokazima. Čovjek koji je autor priča koje su promijenile svijet od Mai Laija do Abu Graiba sada skače od publikacije do publikacije i piše senzacionalističke priče i prlja svoj ugled i ugled izdavača.
Njegova najnovija priča, objavljena u njemačkom dnevnom listu Die Welt, predstavlja šareno izdanje trenutne teorije zavjere: da smrti u Siriji nisu posljedica hemijskog napada već da su uzrokovane ispuštanjem toksina tokom konvencionalnog napada na džihadističko postrojenje. Na osnovu nakićenog svjedočenja anonimnog izvora, Herš zaključuje da sarin nije bio uključen.
Izvještaj OPCW-a je okončao ovu besmislicu. No, što je još sramotnije, Heršove tvrdnje su bile u suprotnosti čak i sa stavovima samog režima i Rusije. Njegov izdavač, Die Welt, ostao je osramoćen, otprilike kao London Review of Books ranije, koji je objavio njegove ranije napade na temu teorija zavjere. (LRB, treba im to priznati, odbio je da objavi najnoviji Heršov tekst).
Ova sramota je bogato zaslužena – ali je li dovoljna da odvrati druge od podlijeganja iskušenju objavljivanja tekstova koji skupljaju klikove?
Teorije zavjere su isplative
Svaki izdavač zna da se teorije zavjere isplate. Neke od najposjećenijih stranica na internetu to duguju teorijama zavjere. Teorije zavjere laskaju cinicima koji kritikuju establišment jer im pružaju neprijateljski položaj, siromašan sadržajem ali pun beskorisne polemike. Napredak populizma je donio obilje iskoristivog sentimenta protiv establišmenta. A budući da je zarada od reklama povezana sa brojem posjeta, čak se i ugledni mediji doimaju i više nego spremnima da zarade na ovaj način.
Herš je koristan jer, bez obzira na kvalitet njegovog rada, njegova reputacija omogućava izdavaču da se domogne ovih resursa bez pretjerane štete po svoj ugled.
Marljivom uredniku nisu mogli promaći svi znaci za uzbunu koje su Heršove nedavne priče izazvale. Oba pomenuta lista su dozvolila Heršu da zadrži svoje izvore koji mu potvrđuju tačnost informacija, što je nevjerovatno kavaljerski uzimajući u obzir zapaljivačku prirodu njegovih tvrdnji. Ali ova ideja je svedena na farsu kada je Herš naveo Skota Ritera kao vjerodostojan izvor koji potvrđuje tačnost njegovih tvrdnji.
Skot Riter, koji je nekada bio UN-ov inspektor za naoružanje i koji je izgradio reputaciju na osnovu protivljenja ratu u Iraku, pokušao je vratiti ugled (koji je nedavno izgubio zbog ličnih indiskrecija) pokušava privući publiku sa "zavjereničkog ruba".
Otkako je izašao iz zatvora, Riter se počeo zanimati za poseban set problema, obilježivši svoj povratak napadom na sirijske Bijele šljemove.
Ovaj napad je bio neuvjerljiv, većim dijelom odražavajući trenutne teorije zavjere objavljenje na desničarskoj veb stranici 21stCenturyWire (ogranak Infowars-a). Ali to se podudarilo sa nemilosrdnom kampanjom ruskih medija protiv Bijelih šljemova s ciljem da im se uskrati Nobelova nagrada za mir. U narednim člancima, Riter je hvalio Trampa zbog njegovih uvertira Rusiji; bacio sumnju na izvještaje obavještajnih službi o ruskom hakovanju DNC-a; i dao kredibilitet Trampovoj tvrdnji da ga je ozvučila Obamina administracija.
Ipak, ono što je uslijedilo sadrži tragove o Heršovom izvoru za njegovu najnoviju priču i nemar Die Welta.
Svaljivanje krivice na Al Kaidu
Riter je devetog aprila napisao članak na osnovu ruskih tvrdnji koje su začele teoriju zavjere koja će kasnije biti dorađena u članak za Die Welt. Nakon ponavljanja optužbe da su gubici života u Siriji uzrokovani napadima režima na Al Kaidino postrojenje, Riter je nastavio nonšalantno pripisivati krivicu za hemijski napad iz augusta 2013. Al Kaidi i proglasio je Bijele šljemove njihovim saučesnicima.
Dva dana kasnije, Riter je potpisao otvoreno pismo Trampu sa grupom koja se naziva Veterani obavještajni profesionalci za zdrav razum (VIPS) ponavljajući optužbe, ali navodeći kao svoj izvor „naše kontakte u američkoj vojsci“. Postoje dobri razlozi da se sumnja u postojanje ovih „vojnih kontakata“.
U 2013. godini, VIPS je napisao slično otvoreno pismo Obami tvrdeći da prema „brojnim izvorima na Bliskom istoku“ režim nije kriv za hemijski napad iz 2013. Osim toga, ovaj članak – uključujući i pozivanje na „brojne izvore na Bliskom istoku“ – plagiran je sa kanadske veb stranice o teorijama zavjere Globalresearch.ca.
Vjeruje se da je jedan od potpisnika ovog pisma iz 2013., oficir CIA-e Leri Džonson, Heršov izvor za njegova tri članka za London Review of Books o Siriji i o Bin Ladenu. Herš se često oslanjao na VIPS za svoje priče. Ova grupa, koju čine nezadovoljni bivši uposlenici vlade, takođe je vjerovatno izvor za njegov trenutni članak. Drugim riječima, najvjerovatnije je izvor za Heršove „činjenice“ zapravo njegov „izvor koji potvrđuje istinitost činjenica“.
Svjesno ili ne, do sada je jasno da je Herš – a samim time i Die Welt – poslužio kao kanal za širenje netačnih informacija. Da bi Die Welt dokazao da nije namjerno zavaravao svoje čitatelje, morat će ne samo povući priču i izviniti se, već i identifikovati Heršov anonimni izvor. Ne postoji etičko opravdanje za garantovanje anonimnosti nekome ko je namjerno pokušavao obmanuti.
Samo otkrivanjem takvih izvora javnosti će mediji biti u stanju odvratiti zlonamjerne strane od zloupotrebe principa povjerljivosti zarad promovisanja sumnjivih programa.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR