Popularna serija nas privlači u našem savremenom svijetu post-istine jer je fikcija u njoj istinita.
Piše:Hamid Dabashi
Zašto nas tako neodoljivo privlači serija Igra prijestolja (GOT, kako je odmilja zovemo) u ovim vremenima stvarnih ratova, nasilnih prevrata i podmuklih saveza koji haraju po stvarnoj, krhkoj zemlji?
Poput miliona drugih fanova GOT-a, i ja sam pratio avanture, nezgode, okrutnosti i izdaje koje su se dešavale, a koje su i sami radili članovi kuća Starka, Lannistera, Tyrella, Targaryena i ostalih, kao da su članovi moje proširene porodice.
Duboko sam tužan što se ova, za razliku od ranijih sezona, koje se sastojale od po 10 epizoda, sastoji od samo sedam.
Zašto?
Od svih, u ovoj sezoni Donalda Trumpa i svakodnevnih opasnih nepodopština njegove porodice, treba nam veća, a ne manja doza porodica Stark, Lannister i Targaryens - a posebno onih veličanstvenih zmajeva. Draže su mi njihove divlje vatrene nozdrve od onih Stevea Bannona, Kellyanna Conwaya i Stephena Millera.
Snimana prvenstveno u Sjevernoj Irskoj, Španiji i na Islandu, Igra prijestolja ima likove koje mi sada znamo i volimo ili preziremo prisnije nego vlastite prijatelje, neprijatelje, komšije i kolege: Emilia Clarke kao Daenerys Targaryen, majka zmajeva koja misli kako je rođena da vlada nad Sedam kraljevina, Kit Harington u ulozi "ne znaš ti ništa" Jona Snowa, Peter Dinklage kao Tyrion Lannister, pijanica i savjest svoje pokvarene porodice, Lena Headey kao Cersei Lannister, problematična incestuozna Kraljica sedam kraljevina, Sophie Turner u ulozi slabašne, uplašene, ranjive i zlostavljane Sanse Stark ... i, naravno, moj apsolutni favorit (s kojim se ponajviše identificiram) John Bradley kao učenjak Samwell Tarly, i ljubav njegovog života Hannah Murray, koja glumi Gilly.
Prikovana globalna publika
Ali, u čemu je stvar, zašto postoji ova neodoljiva privlačnost ka Igri prijestolja, ova prikovana globalna publika?
Nas, usuđujem se reći, privlači Igra prijestolja sada, u našem savremenom svijetu "post-isitne", jer je njena fikcija istinita. Ova serija prikazuje našu historiju, katapultiranu u izmišljeno prastaro vrijeme, okretnijim, bržim, odvažnijim, hitnijim, opipljivijim, značajnijim i, iznad svega, istinitijim i vjerodostojnijim potezima.
Privlače nas čista snaga i ludorije samog života: zlikovci čine zlo nama pred očima. Oni nemaju vojsku advokata i spin doktora kao Kellyanne Conway ili Sean Spicer da dođu i kažu nam da ono što smo vidjeli i čuli i ono što smo pročitali nismo vidjeli, niti čuli, niti pročitali.
Petyr "Littlefinger" Baelish je spletkaroš. On se urotio s Lannisterima protiv Eddarda Starka i ubio ga, a sada flertuje s njegovom kćerkom Sansom. Ovdje se ne dovodi u pitanje "legalnost" naspram "moralnosti". On neće doći i reći: "Nisam uradio ništa ilegalno", ili "To je moje pravo da se urotim s Lannisterima, koje mi garantira Prvi amandman"... On je samo oportunistički karijerista poput Donalda Trumpa mlađeg i on bi se povezao s Rusima da pomogne ocu da pobijedi na izborima, ili, kao Jared Kushner, on bi se uključio u Zaljevsku krizu samo zato što nije uspio dobiti 500 miliona dolara od Katara.
Ali, i evo u čemu je kvaka, za razliku od Trumpa mlađeg i Kushnera - Petyr Baelish se ne pretvara da je pošten i ugledan čovjek. Bordel koji vodi mu je paravan. Toliko je iskren u vezi tog ko je zapravo on.
Fikcija Westerosa je stvarna. Nema "alternativnih činjenica" ovoj fikciji. Niko od ovih izmišljenih likova, ni najgori od njih - Joffrey Baratheon, Ramsay Bolton, Cersei Lannister, Theon Greyjoy, koga god odaberete - nije varalica. Oni su to što jesu i sasvim su iskreni u pogledu svojih grozotama obuzetih duša. Volimo svakog od njih, bio dobar ili zao, čak i najlošije oportuniste kakav je Littlefinger, jer su u onome što rade iskreni.
Mi nismo samo svjedoci njihovih djela. Mi smo njihov sveznajući pripovjedač. Mi smo posmatrači-učesnici u njihovim pričama. Oni nam nikad ništa ne rade iza leđa. George R. R. Martin je možda pisao fikciju, ali mi je živimo. Mi smo samozamišljeni naratori njihove sage. Mi dovodimo ove likove u svetost naših duša i oni nas uvjeravaju u istinu iza laži koja teče kroz korumpiranu politiku naših svakodnevnih naslova. Završavamo svaku epizodu idući u krevet ponovo uvjereni u pravednu ravnotežu svijeta, dok se ne probudimo naredno jutro i ne pročitamo ono što je Donald Trump povratio na Twitteru po našoj lošoj sreći.
Majka, dijete, otac...
Budući da godinama pratimo ovu seriju, svi imamo svoje favorite među likovima. Među svim energičnim, živopisnim i korpulentnim likovima u Igri prijestolja, za mene, savršenu sliku zemaljske istine, mjeru svega istinitog i značajnog, usred ovog cijelog ubitačnog nereda predstavljaju Sam, Gilly i mali Sam!
Sam, skraćeno od Samwell Tarly, naučnik je, učen čovjek, student historije, blizak i najprisniji prijatelj Jona Snowa. Gilly je pripadnica Slobodnog naroda, Crasterova kćerka koju je otac silovao i ona je sada majka malog dječaka kojem je dala ime mali Sam iz svoje tihe ljubavi prema Samu.
Sam, Gilly i mali Sam su suština normativne gravitacije u središtu svih iluzornih, ubitačnih, incuestuoznih fantazija o moći i teroru. Sam je iskren, principijelan, pravi drug, koji krije spomenik svoje hrabrosti i mašte pod krinkom simpatičnog kukavičluka da nadoknadi ljubav koja mu je uskraćena kada je zlostavljan kao dijete. Isto tako zlostavljana, a opet čudesno nevina, Gilly je definicija plašljivog povjerenja, uprkos svemu, zraka svjetlosti i ljubavi koja prkosi svojoj strašnoj sudbini.
Njih dvoje su hodajuća utjelovljenja vjerodostojne istinitosti u nadolazećem moru iskvarenosti i kriminala koje se proteže od Kraljeve luke pa prema sjeveru i jugu Westerosa. Pazite, uvijek kažem fanovima Igre prijestolja: Oni su Josip, Marija i njihova beba plemenite, stvarne mitske vjere - iznad svih vjerskih denominacija, sekti ili vjerovanja.
Ja ih smatram centralnim za priču. jer su moralno uspravni i materijalno skromni i prije svega. fizički neupadljivi. Oni se nježno pojavljuju i nježno izlaze iz radnje. Plemeniti su, ali ne zato što su kraljevskog porijekla. Oni nisu gladni moći. Sama nije uopće briga ko je otac njegovog najdražeg prijatelja Jona Snowa - niti bi Jona volio išta manje ili išta više da sazna. Nije važno Samu i Gilly ko je sjedi na Željeznom prijestolju. Oni su mjera njegovog karaktera.
Volim ovo trojstvo - Sama, Gilly i malog Sama - jer njihova kristologija nije biblijska. Zemaljska je. Oni su prazna stranica na kojoj je ispisan ostatak priče. Njihova historija je ahistorijska. Oni bi mogli biti i oni jesu naši savremenici - jer oni nadilaze vrijeme. Za mene je Sam alter ego Georgea R.R. Martina - i, kao i svi bucmasti intelektualci, vidim i sebe u njemu.
Rijetko vidite Sama i Gilly i njihovu bebu, jer su oni tako postojani, tako neophodni, tako potrebni. Oni su živo umijeće u srcu slavnog pasusa u Rumijevoj Mesneviji kada nas on uči:
Jesi li ikada vidio da neko piše po ispisanoj stranici?
Ili da sadi izdanak tamo gdje je mladica već posađena?
Tražit će prazan list papira,
Posaditi mladicu tamo gdje ništa nije zasađeno
O brate, budi tlo na kojem ništa nije posađeno
Budi prazan list papira.
To bi bili Sam i Gilly - prave prosvijetljene sufije ove mračne i uvrnute priče. Kada smo ih posljednji put vidjeli, Sam je poveo Gilly i malog Sama u Randyllijev zamak, kod svog nasilnog oca rasiste, a gdje ih oboje grdi taj užasni čovjek pun mržnje. Oni odlaze od njegovog oca i idu prema Oldtownu gdje Sam želi nastaviti svoje obrazovanje da bi postao zapovjednik Noćne straže.
Pronaći smisao u svemu tome
Hoće li se oni vratiti u sedmoj sezoni? Nemam pojma. Izbjegavam sve informacije o radnji i većina spekulativnih amaterskih teorija u vezi likova iz Igre prijestolja mi je djetinjasta i dosadna.
Gledat ću svaki kadar, i svaku scenu, i svaku epizodu više puta, pratit ću opasne, ambiciozne, incestuozne preokrete čekajuću tu moguću scenu kada bi se Sam, Gilly i mali Sam mogli ponovo pojaviti, da bih mogao pronaći smisao u svemu tome - ne samo u vezi porodica Lannister i Targaryen i ostalih, već čak, i posebno, u vezi porodica Cinton i Bush i ostalih. U tom mogućem trenutku koji se još nije zbio, već čujem Sama kako govori, uz svoj razoružavajući osmijeh:
Život je tek sjenka što luta,
Bijedni glumac što se na pozornici razmeće
Prodrhti svoj sat,
I ne čuje se više.
To je bajka koju idiot priča,
Puna krika i bijesa,
A ne znači ništa.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR