BOŽJI RATNIK (II)

Piše: Milorad Popović

Truli mir i sveti rat

Kleronacionalisti spekuliraju da su svi u Crnoj Gori, pogotovo iz pravoslavnog korpusa, koji se ne smatraju dijelom pansrpske duhovnosti, odnarođeni uskim separatističkim pogledima ili mračnim komunističkim nasljeđem. To je za njih kao zloćudna izraslina na divnom tijelu “nebeskog naroda” koji čuva “najdublje pamćenje”! Zato ukoliko nije moguće milom, ubjeđivanjem, podilaženjem, korupcijom, treba svim sredstvima “trijebiti gubu iz torine”, odnosno nacionalne Crnogorce dovesti na zanematljiv broj tako da više nikad ne bi predstavljali objektivnu opasnost za velikosrpsku ideju. U tom kontekstu su početkom devedesetih godina Šešeljeve i Karadžićeve paravojske, kao i djelovi vojne Kontraobavještajne službe i kriptočeničke Narodne stranke prijetili istaknutijim akterima antiratnog pokreta, i posebno Cetinju koje je bilo centar otpora velikosrpstvu. Ratoborni Amfilohije nije samo psovao i vrijeđao nacionalne Crnogorce nego je i prizivao naoružane pojedince i paravojne grupe da od Cetinjana tobož čuvaju Cetinjski manastir.

Tako su na Petrovdan 1991. godine pristalice Amfilohija Radovića ispred Cetinjskog manastira iz vatrenog oružja ranili dvojicu cetinjskih mladića, a za Badnji dan 1992. pored Badnjaka je uz srpskog mitropolita stajao Željko Ražnatović Arkan, komandant tzv. srpske garde, ne bi li zastrašio Crnogorce koji su se protivili Amfilohijevom skrnavljenju crnogorskih religijskih i nacionalnih tradicija. Napade i prijetnje iz Cetinjskog manastira Crnogorci su doživjeli teže od svih drugih nasrtaja i poniženja u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića i njegovih podgoričkih marioneta, jer ovo zdanje je uvijek bilo simbol “crnogorske volje i slobode”, i nakon zadnje paljevine manastira u 18. vijeku, iz njega nije se prijetilo Cetinju i Cetinjanima – ni u vrijeme autrougarske i talijansko-njemačke okupacije – do Amfilohijevog dolaska na katedru crnogorskih mitropolita.

Ali, detaljnu i objektivnu analizu Amfilohijeve uloge u Crnoj Gori nije moguće imati bez cjelovite slike o učešću Srpske pravoslavne crkve u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, čija su dejstva prevashodno bila usmjerena prema civilnom stanovništvu. SPC u ratovima 1991-1999. više je bila agitaciono-propagandni centar nego crkva koja propovijeda milosrđe. Ona je blagosiljala etničko čišćenje, čak i rušenje inovjernih bogomolja, pod izlikom da se koriste u vojne svrhe! U takvim militantnim porukama prednjačio je – ko bi drugi do – Amfilohije Radović. On u decembru 1992., poslije srušenog Vukovara i uništenog centra Dubrovnika, u vrijeme kada se srpska vojska nalazi na nekoliko kilometara od Zadra, Izjavljuje: “Ovo je trenutak kada po mom osjećanju treba biti negdje na graničnoj crti i reći kao vladika Rade, ‘neka bude što biti ne može, nek ad proždre pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće, za daleko neko pokoljenje’ “.

Evo kako stimaje Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić i Momčila Krajišnika, koje je međunarodni Haški tribunal osudio za najteže zločine protiv čovječnosti: “U ovom trenutku našu dušu kao što je naš jezik čuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak, sa Plavšićkom, novom Kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom – čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarevskim putem. Opredijelili su se kao i car Lazar za carstvo nebesko”. Ranije smo spomenuli da je Moračanin i ličnim primjerom sokolio vojnike na Dubrovačkom ratištu, i navodno se zagonio da podijeli sudbinu s kninskim Srbima uoči hrvatske vojne akcije Oluja, pa se prema prema svjedočenju nekih njegovih kritičara, predomislio kad je vidio da zajedno s narodom bježe i popovi, koji su nesrećni narod gurnuli u pobunu. Nemamo saznanja da je Amfilohije naredio ili sugerisao nečiju fizičku likvidaciju, poput novokomponovanih “svetomučenika” popova Mace Vukojičića i Slobodana Šiljka, ali da je kuražio i abolirao mnoge zlikovce o tome postoji mnoštvo neuklonjivih tragova, o kojima će se besjediti dok god se bude pominjalo njegovo ime.

Prošli su ratovi, Crna Gora je krenula putem samostalnosti, koja je donešena u mirnom političkom procesu. Amfilohije je, kao i većina njegovih istomišljenika vjerovao da će u neravnopravnim uslovima – u kojima je indipendistima za pobjedu na referendumu trebalo deset posto više glasova nego njihovim protivnicima unionistima – pobijediti, i zato je morao ćutke prihvatiti novu, za njega košmarnu stvarnost: da je postao stanovnik nezavisne Crne Gore. Ali, brzo se oporavio od prvobitnog šoka, i čim su se poražene unionističke stranke malo pribrale, prestruktirirale, i čak povezale sa razočaranim i vlastoljubljivim indipendistima, opet je mitropolit SPC postao ratoborni spiritus agens kriptočetničke i proruske opozicije. Slabosti vlasti u unutrašnjoj politici, prije svega u izgradnji modernih institucija i dovršetku procesa konstituisanja nacionalne svijesti, te s druge strane, uprkos svemu ubrzano približavanje Crne Gore NATO-u uzrokovali su da aktivnosti Amfilohija i srpske crkve u Crnoj Gori dobiju intezitet kao u vrijeme početka ratova u SFRJ.

Amfilohije je danas stariji svadeset i pet godina nego početkom devedesetih, ali pošto se pojavila opasnost da se “srpska Sparta” utopi u NATO, što je za sprske nacionaliste mnogo traumatičnije od proglašavanja same nezavisnosti, stari mitropolit je opet stao u prve redove. Panika među Amfilohijevim saveznicima i savjetnicima nije bila bez razloga, jer učlanjenje u Atlanski pakt kvarilo im je planove za novi referendum o državnom statusu. Velikosrpski nacionalisti i njihovi moskovski pokrovitelji bili su ubijeđeni da će Crnu Goru i formalno vratiti pod svoje okrilje ili je barem ponovo učiniti satelitom, drugom Republikom Srpskom, koja će spoljnopolitički, bezbjednosno, ideološko-kulturno biti puka srpsko-ruska kolonija. Ulazak Crne Gore u bezbjednosne NATO strukture, te komplikovane procedure – čak i ukoliko bi antizapadne stranke prevladale u Crnoj Gori – izlaska iz ove vojne alijanse koje traju decenijama, izbezumile su kleronacionaliste.

Stoga je uoči prijema zemlje u Atlanski pakt pokrenut novi specijalni rat protiv Crne Gore, čiji je centar bio u Moskvi. Ovoj kampanji vjerski objekti SPC u Crnoj Gori služili su kao logistički centri, ne samo domaćim protivnicima prozapadne politike nego i stranim agentima i propagandistima. Monasi i svještenstvo SPC ugošćavalo je i javno podržavalo egzircire i druge rituale kozačkih jedinica koje su zbog propagandnih – da li i vojno-zavjereničkih razloga? – boravile u našoj zemlji. Amfilohije je bio domaćin ruskog medijskog tajkuna Malofejeva, koji je avionom srpskom mitropolitu donio “svetu vatru” iz Jerusalima, valjda kao nagovještaj prave vatre koja će obasjati sve slavenofile poslije rušenja “odnarođenog, prozapadnog režima Mila Đukanovića”, na dan izbora 16. oktobar 2016.

Dosad je nerasvijetljena Amfilohijeva uloga u pripremanju planova za krvavi puč na dan izbora za državni parlament. I za savremenike koji nemaju drugih saznanja osim onih koje prenose ovdašnji mediji postoje makar dvije stvari koje upućuju da je Amfilohije bio u organizaciji zavjere ili barem da je imao saznanje da teroristi na čelu s Bratislavom Dikićem, umirovljenim generalom srpske žandarmerije, namjeravaju nasilno osvojiti Skupštinu Crne Gore i oružanom pobunom dovesti na vlast lidere Demokratskog fronta.

Prvaci Demokratskog fronta javno su izjavili da ih je Amfilohije blagosiljao noć pred izbore 16. oktobra i istu noć je iz Beograda, zajedno sa ljudima u mantijama, stiglo u Ostrog oko hiljadu “vjernika” u dvadeset punih autobusa, iako tih dana nije bilo vjerskih praznika zbog kojih se tradicionalno hodočasti u ovu crnogorsku svetinju. Nakon što je u toku noći između petnaestog i šesnaestog oktobra uhapšen general Dikić, vojni vođa puča, što su šesnaestog ujutro objavili mediji, i pošto je bilo jasno da više nije moguće ostvariti plan koji su brižljivo pripremali specijalisti s iskustvom iz režiranih pobuna u Ukrajini, Gruziji, Moldaviji… Amfilohije je – na molbu ondašnjeg ministra policije Danilovića, bivšeg pobočnika Andrije Mandića, i Milivoja Katnića, hrabrog specijalnog tužioca, koji u tom trenutku nije znao koliko je terorista još ubačeno u Crnu Goru i kakva su dobili naređenja od svoje komande – apelovao da se sačuva mir u Crnoj Gori.

Javni Amfilohijev apel sigurno je djelovao smirujuće na Mandićeve pristalice, ali se može pretpostaviti da su organizovane domaće i strane naoružane grupe čiji je cilj bio da se u zemlji izazovu neredi, anarhija, zauzimanje Skupštine, javnog servisa i likvidacija Mila Đukanovića, dobile naređenje od njihovog komandnog centra, odmah poslije Dikićevog hapšenja, da ne preduzimaju planirane akcije. Pretpostavljamo da je s istog mjesta i liderima Demokratskog fronta poslat signal da odustanu od zamišljenog scenarija, po kojemu su trebali da preduzmu političko vođstvo nakon osvajanja parlamenta, jer je plan već bio kompromitovan i velikim dijelom osujećen.

Specijalni rat protiv Crne Gore nastavlja se poslije 16. oktobra 2016., drugim sredstvima da bi se omalovažili dokazi o pokušaju državnog udara, što je već jednom u nas viđeno početkom dvadesetog vijeka, u neobično sličnoj zavjeri pripremanoj na dan izbora za crnogorski parlament 18. oktobra 1907. čiji je cilj bio likvidacija kralja Nikole i napad na cetinjski parlament. Kao što aktuelni propagandisti iz crnogorskih i srpskih medija i NVO sektora pokušavaju relativizovati i ismijati dokaze o pripremi krvavog prevrata tako su cijelo proteklo stoljeće generacije beogradskih propagandista i režimskih istoričara, u vrijeme karađorđevićevske i titoističke Jugoslavije, neprestano pisale i govorile da je cijelu priču o bombama i bombašima izmislio cetinjski dvor kako bi Nikolin režim povratio popularnost u narodu. Danas je opozicija još drskija u osporavanju dokaza koje su potvrdile i obavještajne agencije Zapadnih zemalja, pa Andrija Mandić zajedno s ostalom srpskom opozicijom, Rankom Krivokapićem i Žarkom Rakčevićem, osuđuje vlast što je u medijima objavila pokušaj oružane pobune na dan izbora, i tobož uticala na na izlazak birača!?

Nakon neuspjelog puča Amfilohije se stanio u Argenitini. Otišao je u još jednu misiju odnarođavanja potomaka Crnogoraca koji se u prvoj polovini 20. stoljeća doseljavaju u ovu daleku zemlju, da bi zadojio srpstvom i svetosavljem i posljednju crnogorsku enklavu koja još nije bila pod uticajem SPC-a. Poslije povratka iz Južne Amerije, pošto je vidio da crnogorska vlast nema dovoljno hrabrosti i sposobnosti da do kraja istraži ideološku i logističku pozadinu pokušaja prevrata, te pokrene istrage protiv glavnih protagonista zavjere, mitropolit Radović još više se osokolio, pa je državne čelnike uoči ulaska zemlje u NATO nazvao izdajnicima Crne Gore!?

Vješti propagandista i politički diletant

Amfilohije Radović je ušao u osamdeseto ljeto života, ali još uvijek je ratoboran i vitalan. Kako je riječ o priprostoj i strasnoj prirodi, koja odlikuje fanatike, on je i danas u svojim besjedama i djelima uporniji i radikalniji od njegovih pobočnika koji su mlađi trideset ili pedeset godina. Nedostatak političke i intelektualne suptilnosti kompezuje besprimjernom upornošću i izrazitim propagandističkim talentom da jednako uvjerljivo predstavlja često kontradiktorne, retrogradne i mračne ideje. Svaki dogmatizam iza kojega stoji snažna volja, naročito u sredinama koje nijesu prošle proces građanske emancipacije, imponuje znatnom broju ljudi, pa sȃm Amfilohije oštro polarizuje crnogorsko društvo: na one koji ga obožavaju i one koji se gnušaju njegovog radikalizma, ratobornosti, antizapadnjaštva, tvrdokornog etnofiletizma koji obogotvoruje srpsku naciju a prema Crnogorcima pokazuje dosad neviđeni prezir i mržnju.

Amfilohije je, kao i njegov politički uzor Nikolaj Velimirović – koji je bio spiritus agens srpskog fašiste Dimitrija Ljotića – izrazito netalentovan političar. Kleronacionalisti, crkveni i mirski, kadgod su mogli odlučivati uvijek su izabrali najretrogradniju politiku i najgore lidere. Najprije su slavili Slobodana Miloševića, potom su istaknuli Vojislava Koštunicu i na kraju Andriju Mandića. Njihov svjetonazor karakteriše mješavina tvrdokornosti i licemjerja: neprestano pominju žrtve prinešene u slavu nacije a potpuno su ravnodušni na stvarne patnje i stradanja ljudi koji su bili izloženi pogibelji zbog njihovih politika. Ratni huškači iz Amfilohijeva kruga – svješteničkog i laičkog – nijesu pokazali istinsko saosjećanje sa onim nevoljnicima iz Krajine koji su na traktorima morali pobjeći ispred hrvatske vojske u Srbiju: niko od tih bardova srpstva nije pozvao nekog nevoljnika u jednu od svojih vikendica ili rezidencijalnih stanova da im makar na trenutak olakšaju sudbinu.

Nijedan od njih, koji nose mantije ili kicoške kaputiće i kačkete, premda se prekrste barem tri puta dnevno, nije se posramio, osjetio grižu savjesti, što je svojim zapaljivim riječima doprinio zloj sudbini tog ljudstva koje se poskitalo diljem bivše Jugoslavije i svijeta.

Za Crnu Goru u narednim godinama i decenijama postoje samo dvije opcije. Amfilohijevska, ksenofobična, koja s nepovjerenjem i mržnjom gleda na inovjerne nacije, sekularizam, građansko društvo, umjetničku avangardu i liberalnu filozofiju. U toj panslavističkoj-kleronacionalističkoj doktrini, koja je eminentno antizapadna, čak i više nego antiislamska, Crna Gora bi trebala da bude na braniku, na zapadnoj granici pravoslavlja, protiv Zapadnog trulog svijeta, zadojenog duhom nekrofilije. Takva Crna Gora nema svoj subjektivitet ni drugu svrhu postojanja osim da bude u funkciji srpstva, panslavizma i pravoslavne religije. Druga mogućnost se otvara članstvom u NATO i okončanjem procesa integracije u Evropsku Uniju.

Pristupanje klubu zemalja Zapadne demokratije ne treba idealizovati, jer i one same se ciklično suočavaju s ekonomskim krizama, porastom populizma i ksenofobije, notornom neefikasnošću konsenzualnih nadnacionalnih institucija NATO i EU, ali ipak ovo je najbolji od svih postojećih svjetova. Pogotovo za zemlju koja je u tolikom zaostatku na planu ekonomije, obrazovanja, izgradnje demokratskih institucija. Uostalom Crna Gora, i više od drugih, svojom istorijom može posvjedočiti da su tlapnje o nekakvim evroazijskim i panslavističkim integracijama i savezima uvijek donosile siromaštvo, ratove, posvemašnju nesigurnost i nazadovanje.

Ali, pristupanje NATO-u i EU neće riješiti probleme naslijeđene u identitetskim pitanjima. Ekonomski prosperitet i demokratska modernizacija unekoliko relaksiraju pitanja tradicije, jezika i religije – ne objavljuju se ratovi zbog ovih sporova u EU – ali njihovo prvobitno predpolitičko značenje jednako je važno i aktuelno kao i u zemljama koje zaostaju u ekonomskom i demokratsakom razvoju, o čemu svjedoče separatistički pokreti u Španiji, Velikoj Britaniji, Belgiji… U evropskom kontekstu nacije su još – ne znači da će tako biti za pedeset ili sto godina – glavni pokretači građanske emancipacije i političke stabilnosti. Stoga je fascinantno da poveliki dio intelektualnih i političkih prvaka koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci još ne razumije, da malobrojna nacija – na posljednjem popisu stanovništva bilo je 278.000 Crnogoraca – nema osnovne pretpostavke za dovršetak svog modernog konstituisanja – i njen elementarni opstanak je upitan – bez rješavanja crkvenog pitanja, to jest bez vraćanja autokefalnosti CPC-u, bez obzira što je nezavisna Crna Gora postala i dio NATO.

Jer, Atlanski savez će čuvati spoljne crnogorske granice, ali bez održive većinske crnogorske nacije, ne može biti građanske, to jest politički stabilne Crne Gore. Bez Crnogoraca kao većinske nacije, ne samo predstavnici Srba nego i ostale nacionalne zajednice, u nekom trenutku prikloniće se svojim takozvanim maticama, zemljama s kojima dijele etničko, jezičko ili religijsko jedinstvo. Dosadašnja podrška manjinskih nacionalnih zajednica državnoj nezavisnosti je sui generis, pogotovo na Balkanu, i ona je za svaku pohvalu, ali nije zauvijek oročena: ništa na ovom svijetu nije vječito, i u kriznim situacijama – ovo najbolje potvrđuje sudbina Crne Gore na početku dvadesetog vijeka – ukoliko ne postoji većinska saglasnost i svijest o posebnim vrijednostima, kao i zajednički planovi za budućnost, sudbina zemlje se prepušta u ruke drugih, koji na nju po svom već uslovnom refleksu gledaju kao na plijen.

Ergo, svjedoci smo neshvatljive crnogorske ambivalencije: s jedne strane dogodio se proces državnog osamostaljenja i pristupanja postaje članica NATO-u, a u isto vrijeme Amfilohije Radović je sprovodio neviđeni asimilacioni kulturocid. Njegovo graditeljsko djelo, obnova i gradnja nekoliko stotina manastira i crkava, u srpsko-vizantinskoj graditeljskoj tradiciji potpuno zapostavljajući autohtonu arhitektoniku zetsko-primorskog stila, grubo preuređivanje i devastiranje starih crkava i manastira imaju za cilj – i u tome je vjerni sljedbenik komunističkih agitpropovaca – da preoblikuje kulturni i duhovni identitet i sjećanje novih generacija Crnogoraca. Postoje ozbiljne studije o Amfilohijevoj devastaciji crnogorskog kulturno-istorijskog blaga, između ostalih i manastira Ostrog, sa konacima koji odudaraju od arhitektonike samog manastira i ukupnog ambijenta ovoga dijela Crne Gore. Ipak, najbesprizorniji Amfilohijev zločin koji je posebna vrsta kulturocida je postavljanje limenog objekta na vrh Rumije, kako bi se poništio stari kult koji su stotinama godina čuvali pripadnici pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti iz barskog kraja, iznoseći krst za koji se vjeruje da je pripadao Svetom Vladimiru, dukljanskom knezu.

Već je rečeno da Amfilohija više privlače političke rasprave nego skrušene molitve u monaškim ćelijama, iako za laičke poslove – osim za mešetarenja crkvenim zemljištem i donacijama – nije pokazivao posebnu političku visprenost. Crkveni poslovi, ipak, više su mu odmogli nego što su ga pripremili da se bolje snalazi u dnevnoj politici. Ljudi koji veći dio života provedu unutar klera, tajnih društava, političkih policija, imaju svoje zavjereničke svjetove, u kojima je sve predodređeno i kauzalno povezano s nekom transedentalnom ili zakrabuljenom moći, koja daje privid da se ništa slučajno ne događa. A u svijetu dnevne politike koja je hibrid improvizacija, slučajnosti, intuitivnog djelovanja, popovi kolikogod su amoralni i prizemni, bez viših iluzija o poslanju čovjekovom, slabo se snalaze u stranačkim nadgornjavanjima, “dilovima” i međusobnim “namještanjima”, jer su limitirani nedostatkom svjetovnog iskustva, te manjkanjem lakoće kretanja i sklapanja savezništava sa onim krugovima neformalne moći – prije svih medija i krupnog kapitala – koja iz drugog plana utiču na kreiranje odnosa snaga i javnog mnjenja. S druge strane, političari i kad su sujevjerni ili religiozni na neki način zaziru od popova: imaju distancu prema ljudima u mantijama, čini se intuitivno ili instiktivno.

U Amfilohijevu nesigurnost u neplaniranim situacijama, kad treba donijeti momentalne odluke, lično sam se uvjerio u Ostroškom manastiru 1999. On je sazvao skup srpskih i crnogorskih intelektualaca o nacionalnom pomirenju u Crnoj Gori, naravno s propagandističkom namjerom da pokaže superiornost velikosrpskih stavova i svoj politički autoritet a ne da stvarno doprinese većem razumijevanju i traženju sporazuma između protagoništa koji zastupaju dvije sukobljene državotvorne ideje. Indipendistički intelektualci su odbili mitropolitovu ponudu – iz principijelnih razloga ili kompleksa niže vrijednosti – a kad sam se ja sȃm nenajavljeno pojavio u trpezariji konaka manastira Donjeg Ostroga mitropolit se zbunio i u odvojenu prostoriju na konsultacije pozvao Matiju Bećkovića i Veselina Đuretića.*

Svijet se ipak mijenja. Nabolje, na momente i nagore. Stari Grci su prateći putanju sunca došli do zaključka da ono što se zove napretkom nije uzlazna linija, već kružno, neiscrpno kretanje. Danas smo svjedoci ateizacije razvijenih demokratskih zemalja i klerikalizacije bivšeg komunističkog svijeta. Neke od tih tendencija biće dugoročne druge vremenski ograničenije, zavisno od istinske demokratizacije društva. Stanja destrukcije, masovnog ludila kakav je bio u Njemačkoj tridesetih godina dvadesetog vijeka ili današnja islamistička pomama u zemljama Srednjeg i Bliskog istoka, ipak, nijesu dugotrajne, ali upozoravaju koliko je zatomljen i nepredvidljiv čovjekov nagon za samouništenjem.

I u Crnoj Gori, u kratkoročnom smislu, neizvjesan je smjer političkog kretanja, jer retrogradne snage, izvana potpomognute i vođene, još su moćne sa realnim izgledima da iskoriste greške vlasti, i izvjesno vrijeme u koaliciji sa bivšim indipendistima koji su se sukobili s Đukanovićem ponovo dobiju priliku da inaugurišu spoljnopolitički panslavizam i antizapadni kulturni model. U svakom slučaju, Srpska pravoslavna crkva će i u predvidljivoj budućnosti biti glavni nosilac antizapadne politike. Ali, hoće li poslije Amfilohijeve smrti SPC u Crnoj Gori biti ista?

I hoće li crkva, recimo, u narednih trideset godina – i u ostalim zemljama s pravoslavnom većinom – imati istu ulogu kakvu je imala u proteklih trideset? Je li otanjio onaj destruktivni naboj koji je planuo devedesetih godina, i da li izvjesni nagovještaji normalizacije, to jest zamora od radikalnih lidera i uspaljene retorije, svjedoče da se ona vatra koja je zapretana u tamnim prostorima balkanske duše polako gasi? Ovo prije svega zavisi od stabilnosti EU koja će presudno determinisati ekonomski i demokratski razvitak perifernih zemalja, jer dogmatizam svoju šansu traži u krizama, previranjima, ratovima, ali kada se društvene prilike normalizuju totalitarne ideologije postaju porozne, jer se bezrezervno vežu za jednog vođu, i ne prepoznaju nove društvene tendencije, pa se stoga utapaju u frakcijske borbe, atomizuju i gube političku relevantnost.

Crna Gora i SPC poslije Amfilohija

Bahati i ksenofobični srpski kleronacionalizam uslovio je da se sedamdeset posto Srba, milom ili silom, iseli iz Hrvatske, i da danas na Kosovu jedna minorna skupina srpskog naroda živi u neprijateljskim enklavama, pored svojih srednjevjekovnih manastira. Ovo su teške traume ukupne srpske nacije, pogotovo nacionalista: ali njihova najbolnija rana, ipak nije Knin ni Kosovo nego porazi u Crnoj Gori. U temelju svake velikosrpske ideje je prisajedinjena Crna Gora, ne samo zbog savremenih geopolitičkih nego i istorijskih i kulturnih razloga, jer od pada Srbije, sredinom 15. do početka 19. stoljeća ova zemlja je bila samo jedana od brojnih Osmanskih pašaluka. Zavičajne emocije i velikosrpska mitomanija dodatno su podstakle Amfilohija da sve svoje umne i tjelesne moći upregne u uništenje Crne Gore, da se prihvati zadatka koji do kraja i zauvijek nijesu uspjeli oposliti Nemanja, Bušatlije, Napoleon, Omer paša Latas, crno-žuta monarhija, Karađorđevići, Pircio Biroli, Slobodan Milošević. U dvadesetom vijeku, barem je dva puta, poslije Podgoričke skupštine 1918. i nakon tzv.

Antibirokratske revolucije 1989. izgledalo da je istorijska misija Crne Gore završena, a onda se ponovo obnovila, sa nevelikim snagama u neobičnom spletu istorijskih okolnosti. Amfilohije je gord i tvrdokoran čovjek, koji nikad javno nije priznao ni jednu svoju veliku zabludu i pogrešnu procjenu. Čak ni tako kardinalnu omašku kada je podržao Mila Đukanovića u njegovom sukobu sa Momirom Bulatovićem. Mitropolit je vjerovao da Đukanovića može iskoristiti za rušenje Miloševića – koji nije bio ispunio želje kleronacionalista – i da će poslije obavljenoga posla ondašnjeg crnogorskog premijera ponovo vratiti u velikosrpsko kolo. Ali, pokazalo se da je lukavi Čevljanin vizantinsku školu naučio bolje od Amfilohija, i kad je ojačao nezaustavljivo je krenuo u proces osamostaljivanja Crne Gore. Stoga je pad Đukanovića s vlasti, uz rušenje Njegoševa mauzoleja i ponovno vraćanje Crne Gore u državnu zajednicu sa Srbijom najveća mitropolitova želja. Možda će Amfilohije doživjeti da Đukanovićeva stranka postane opoziciona, ali, ipak, biće mu to Pirova pobjeda. Jer, nemoguće je stvari vratiti u vrijeme kad je stigao na Cetinje 1990. Nema više savezne Skupštine, savezne Vlade, KOS-a, Tanjuga, itd. Poslije ulaska u NATO i referendum o ponovnom ujedinjenju sa Srbijom nije realan barem nekoliko desetina godina, a svaka intervencija na Njegoševom mauzoleju bio bi međunarodni skandal par excellence. No, Amfilohijev glavni problem nije Milo Đukanović, i “odnarođeni separatisti kojima je država samo lukrativna igračka”: on se neprestano hrva sa duhovima moćnijim od njega. Kolikogod ih svako malo priziva i lažno se predstavlja kao njihov nasljednik, veliki Petrovići Njegoši su mu najveća noćna mora.
Poslije svih Radovićevih besprimjernih verbalnih vratolomija, neviđenog repertoara kletvi, psovki, manipulacija i litanija u kojima se pozivao na Boga, svetosavlje, Petroviće Njegoše, a na koncu i na bratstvo-jedinstvo(!) i komunističku socijalnu pravdu, ne bi li nekako doakao “separatistima”, kad ostane sȃm u svom Vladičanskom domu na Cetinju, vjerujemo da mu zebe oko srca da je većinu onoga što je radio bila zaludna muka. Jer, istorijska istina, katkad, koliko god je sabijaš, izvitoperuješ, ignorišeš, čak i zabranjuješ pod prijetnjom krivičnog progona, izbije odjednom i iznenada, kao rijeka ponornica: jedan broj ljudi željan je istine, kolikogod ih strašiili njenim demonima. Više od sto godina jedna moćna i nemilosrdna mašinerija sve je učinila da zatrpa i dovijeka sahrani istorijske činjenice koje su govorile o crnogorskoj samobitnosti, i dobar dio “skrivene istorije” ponovno je otključan, predstavljen našim savremenicima, premda još nije postala kanon, dio zvaničnih rituala, školskih programa, televizijskih serijala, itd.

Srpski kleronacionalisti će imati veliku prazninu poslije Amfilohijeve smrti: u cijeloj pravoslavnoj vaseljeni teško da će se pojaviti neki jerarh koji će s toliko strasti, upornosti i sugestivnosti propagirati svoju vjeru, crkvu i ideologiju. Vladika hercegovački Georgije, u svom vicmaherskom i kvaziaforističkom stilu jednom je izjavio: “ Amfilohije je devedeset devet posto Srbin i sto posto Crnogorac”. I zaista, mentalitetski gledano nema nijednog velikosrbina s toliko tipično montanjarskih odlika kao što je to Risto Ćirov Radović, iz Morače. Njegova grubost, drskost, epska patetičnost, retorički talenat i neposustala upornost učinili su ga nesumnjivim prvakom velikosrpskog i kriptočetničkog miljea u Crnoj Gori. Pogotovo je njegov autoritet unutar crkve neupitan: on je pater familias među svještenstvom i monaštvom, iako je ponekad prestrog i nepravedan. Radovićeva drskost i bistrina koje je posisao s majčinim mlijekom, stečeno obrazovanje i iskustvo, kao i nesklonost pretjeranom luksuzu i seksualnim izopačenostima poput njegovih kolega iz Sinoda SPC, vladika Kačavende, Filareta ili Pahomija, učinili su da ga popovi i monasi, koji su po svom mentalitetu pohlepni na novac i vlast, bespogovorno slušaju.

Amfilohijevi nasljednici imaće još jedan problem koji nadilazi svaku pojedinačnu sudbinu.To je istina o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, koja je nedvosmislena, s toliko moćnih argumenata, istorijskih izvora prvog reda iz najvažnijih centara pravoslavnog svijeta, prevashodno Carigrada i Petrograda, da će vremenom sva dosadašnja histerija i halabuka kojom se svako propitivanje istorijskih falsifikata smatralo svetogrđem izgubiti prvobitnu brutalnost – čiji je cilj da kod kritičkih umova izazove strah i malodušnost – kao što je to bio slučaj sa drugim istorijskim činjenicama iz “skrivene istorije” vezane za aneksiju Crne Gore Srbiji 1918. godine. Vladimir Jovanović, nabolji poznavalac istorije Crnogorske pravoslavne crkve, s mnogo argumenata tvrdi da je lakše dokazati istorijsku samostalnost crnogorske crkve nego same države koja je od velikih sila priznata na Berlinskom kongresu 1878. Dinamika kontroverznog istorijskog procesa, čija je logika uhvatljiva samo istančanom i znavenom umu, sugeriše da će se među crkvenim ljudima – kao što se to desilo u političkom životu – pojaviti neki talentovani i ambiciozni mladi klirik koji će sebe vidjeti kao obnovitelja velikog djela Petrovića Njegoša, i suprostaviti se poništavanju crnogorske duhovne tradicije, slično kako je to u državotvornoj sferi učinio Milo Đukanović.

No, za stvarni duhovno-kulturni preporod neće biti dovoljna samo državna suverenost i odlazak Amfilohija Radovića sa javne scene. Nove generacije moraće u izgradnji crnogorskog identiteta, prevashodno kroz borbu za crkvena i jezička prava, pristupiti sa istom strašću i upornošću kojom su se njihovi preci oružjem borili za državnu slobodu. Danas su neprijatelji Crne Gore mnogo borbeniji i posvećeniji svojim idealima od onih koji brane svoja nacionalna i građanska prava. Dok je kulturtregerima, predvodnicima institucija čiji je prevashodni zadatak da na popularan način afirmišu crnogorske nacionalne vrijednosti teško da, recimo, u Plužinama, Žabljaku, Šavniku, Andrijevici, Pljevljima, Plavu, Rožajama… osnuju lokalne ogranke svojih institucija, strpljivo i uporno šire crnogorske vrijednosti, ne pokreću se dalje od Podgorice, Cetinja i Danilovgrada, a osamdesetogodišnji Amfilohije obija po argetinskim pampasima kako bi asimilovao jedinu enklavu Crnogoraca do koje Srpska pravoslavna crkva još nije bila dospjela. Da pararafraziramo Kamija, male osporavane nacije rađaju se u sukobu ideja, u krvi duha, to jest sukob dvije nacionalne državotvorne ideje uvijek, u svakom vremenu i prostoru, predstavljaju borbu jedne doktrine protiv druge doktrine, strast protiv strasti, moć protiv moći, znanje protiv znanja.

Nacionalizam malobrojnih grupacija koji ne posjeduje primjereni zanos i upornost, i pritom nema dovoljno kreativnu i intelektualno kompetentnu elitu ne može se nadati ostvarenju svojih ciljeva. Crnogorski nacionalizam je otvoren i racionalan, ali mu fali emocionalna dubina i postojanost koju su imali njihovi preci. Velikosrpski nacionalizam je iracionalan i emotivno slojevit, ali je ksenofobičan sa elementima rasizma. Koji će od ova dva principa nadvladati u budućnosti zavisiće od toga da li će se u narednim generacijama roditi hrabriji, inteligentniji i kreativniji zastupnici nacionalne i državorvorne emancipacije Crne Gore.

Nove nužde rađu nove sile. Politički i kulturni protagonisti u sagledivoj budućnosti moraće naći adekvatne odgovore i za druge probleme, na primjer, pitanja novih migracija, s Istoka ali i sa Zapada. Crna Gora ima blagu klimu i atraktivnu prirodu, dio je Mediterana, pa će s razvojem infrastrukture i boljom prometnom povezanošću biti atraktivn