KAKO JE KLINTON POSTAO TEMA

Piše Slobodan Jovanović

Jedan svakako nedozvoljivi gaf predśednika Vlade Crne Gore Duška Markovića u Srbiji je zaśenio značaj i suštinu pośete potpreśednika SAD-a Majkla Pensa Crnoj Gori. Pogrešno izgovoreno ime hotela (Hilton - Klinton) poslužilo je za omalovažavanje crnogorske pozicije u međunarodnim odnosima i kao podsvjesno priznanje kako je politika Crne Gore samo nastavak politike nekadašnjeg predśednika SAD-a Bila Klintona prema tzv Zapadnom Balkanu. Upravo suprotno značaju koji je američka delegacija, kroz riječi potpreśednika Pensa, dala toj pośeti. Sa nemalo ironije je komentarisana izjava visokog gosta o značaju Crne Gore za bezbjednost Zapadnog Balkana.

Naravno, što se tiče nespretnog lapsusa oko imena hotela, da se on nije desio, ubijeđen sam da bi se našla neka mrlja na čaši, na trpezi večere priređene u čast visokog gosta. Kao i uvijek, takve stvari najviše govore o onome ko ih koristi u iskazu svoje zlovolje, eufemistički rečeno, prema državi Crnoj Gori. Ali što reći za one umišljene domaće „veličine“ koje, iz nekog neobjašnjivog razloga, sebe smatraju političkim i etičkim etalonom Crne Gore, kojima je pośeta potpreśednika Pensa bila ponižavajuća i koji relativizuju njegove veoma konkretne izjave izgovorene o pokušajima destabilizacije Crne Gore od strane Rusije, neuspjelom pokušaju oružanog prevrata i ubistva tadašnjeg crnogorskog premijera.

Iako je više nego očigledno da je Rusija preduzela niz aktivnosti, od onih legalnih do onih skrivenih i podzemnih, kako bi spriječila ulazak Crne Gore u NATO, višegodišnja prljava politička i medijska kampanja, koja je stvaranjem animoziteta prema postojećoj, takođe višegodišnjoj vlasti uspjela da, kod mnogih građana Crne Gore, poistovjeti odnos prema vladajućoj stranci i državi. Kao da je jedini način borbe protiv vlasti uništenje Crne Gore. U tom cilju se stvaraju savezi upravo sa onima kojiima je politički kredo istrebljenje svega crnogorskog iz Crne Gore, njena srbizacija i rusifikacija, onima koji su pod hipotekom petokolonaštva i klasične izdaje zemlje i koji u predstojećem sudskom procesu treba da objasne svoju ulogu u pokušaju promjene vlasti oružanim prevratom i ubistvom premijera.

Čak se može reći da je za divljnje, ili to možda govori vrlo, vrlo neafirmativno o velikom broju građana Crne Gore, u kojoj mjeri je krug ljudi okupljen oko jednog tabloida i dobar dio NVO sektora uspjeli da stvore javno mnjenje u kojem je sve ili-ili, s tim što je svaka blagonaklonost prema bilo kom potezu vlasti meta primitivnih napada, izrugivanja i omalovažavanja. Ono što je u svemu tome čudno jeste odnos uticaja kojeg imaju u crnogorskom društvu i njihova beznačajnosti u intelektualnom, civilizacijskom ili bilo kom drugom smislu. Jedino što su naučili jeste inertnost i podložnost stereotipima međunarodnih političara i sponzore te vješt način da sebe predstave kao borce za slobodu, zakonitost, prava i slično, obezbjeđujući sebi više nego ugodnu egzistenciju. Ukoliko postojeći režim nacrtaju što crnjim bojama, utoliko je njihova borba teža,važnija i ugroženija. Volio bih da mi neko navede bilo koji primjer reakcije NVO sektora na brojna kršenja zakona, agresije, širenja mržnje, šovinizma od strane opozicionih partija, SPC, uvreda na račun crnogorske nacije, neprihvatljivog svojatanja istorije Crne Gore, njene kulture, ugroženosti medijskog prostora njegovim potpunim otvaranjem medijima iz Srbije, među kojima ima više nego neprihvatljivih, položaja crnogorske nacionalne manjine u Srbiji i njenom odumiranju (dok se stalno postavlja pitanje srpske manjine u Crnoj Gori i sijaset drugih tema koje se svjesno izbjegavaju. Sve u strahu da ne potkopaju temelje i podršku u borbi protiv režima. Kao dio nametnutog obrasca ili – ili. Amnestira se sve što je protiv vlasti, prećutkuje se sve što može ići u korist postojeće vlasti.

Otuda se i jedan očigledan napad na Crnu Goru, uz oružani pokušaj promjene vlasti i ubistvo Premijera, sa ciljem da se promjeni njena vanjska politika, predstavlja kao simulirani pokušaj vlasti da se održi a državno tužilaštvo, koje vodi proces protiv domaćih saučesnika, kao partijske sluge. Nije mi teško da povjerujem u pokvarenost promotera tog farsičnog spinovanja, njihovu opčinjenost vlašću i mržnjom prema njoj, ali sam duboko zabrinut za mentalno zdravlje onih koji te splačine konzumiraju. Oni koji vjeruju da je Patrušev dolazio da potpiše potpuno neobavezujući sporazum u vrijeme kada su dva agenta GRU i jedna ženska osoba bili pod „nadležnošću“ srpske bezbjednosne agencije, njima zaista nema pomoći. Da povjeruju u mnogobrojne optužbe protiv vlasti potreban im je hiljaditi dio onoga čime raspolaže specijalno tužilaštvo u dokazivanju pokušaja oružanog prevrata. Ustvari, dovoljna im je indicija i mržnja.

Sve više i više primjećujem da mnogi moji poznanici naśedaju na retoriku pomenute gospode pa se u komunikaciji svojski trude da se distanciraju od vlasti, pominjući čak mnoge stereotipe koji se nameću, pristajući da se težište naših zajedničkih htijenja u pogledu nerješenih unutarpolitičkih, nacionalnih, vjerskih, kulturnih, obrazovnih i medijskih problema izmjeste na priče o kriminalizaciji vladajućih partija(e). Da bi se nešto uništilo, to je moralo prije toga raditi profitabilno. Svako ko je ozbiljan i kome je do istine, baviće se tim pitanjima upravo tako što će analizirati poslovanje svakog privrednog subjekta u dinamičkom procesu, stavljajući u kontekst promjene političkog, privrednog i svakog drugog ambijenta i tako dokazivati je li nešto upropašćeno ili ne. Sve ostalo je političarenje. Propao je jedan MIN iz Niša, EI iz Niša, MINEL, ZMAJ, Prva petoljetka koja je sama projektovala i izgradila hidrauliku za podizanje kupole hrama Sv. Save u Beogradu... i da ne nabrajam više, koje su u stručnom, tehničkom, proizvodnom ili bilo kojem drugom smislu bili giganti za sve crnogorske industrijske firme. Da ne upoređujem inžinjering koji su imale, za razliku od naših firmi koje nijesu bile sposobne da okupe timove od deset stručnjaka. Ovo odgovorno tvrdim kao neko ko je bio u epicentru poslovnih događanja u Crnoj Gori u vrijeme prije posljednjih ratova. A i poslije. Nije bilo realno da se spasi industrija koja je većinu svojih proizvoda prodavala u kliringu (obračunski dolar, ustvari trampa sa potražnom i dugovnom stranom) tadašnjem nezahtjevnom tržištu SSSR-a. Prodavali smo trećerazrednu opremu i proizvode a dobijali energente. Toga više nema, kao što nema ni zatvorenog socijalističkog tržišta . Vrijeme je da neko to više objasni građanima Crne Gore, a ne da im „crvene kravate“ prodaju propalu demagogiju koja ne postoji više niđe nego samo u Crnoj Gori.

Ovih dana se u Srbiji zahuktava tema Kosova i rješavanja tog problema, pod izlikom da se ne ostavlja svojoj đeci. Briga me za Kosovo, da ne upotrijebim jednu ružniju riječ, više mi je zanimljiva retorika koju koristi opozicija u Srbiji, bez obzira na to da li se radi o „demokratskoj“ ili nacionalističkoj i ekstremno desničnarskoj. Gotovo svakodnevno, pošto se i ja informišem od istih medija, slušam kako ne žele da budu „alibi Vučiću“ kojeg su zapadne zemlje i „dovele na vlast da izvrši ono što su mu zadali“. A to je, zamislite, „prodaja Kosova“ i njegovo priznanje. I to pričaju i oni koji su navodno prozapadne orjentacije, koji zastupaju zapadne vrijednosti i slično. Bar bi trebalo oni da znaju da ne postoji na zapadu SSSR i da Brisel nije Moskva, da svaka zemlja suvereno odlučuje o svim pitanjima (bez obzira na pritiske koji se često vrše), tako da samo budala može da vjeruje kako Brisel može nešto nekome da „obeća“ nakon što nešto ispuni. Ovo navodim kao primjer kako je opozicija u Srbiji preuzela naopake metode crnogorske opozicije. Śećate li se onih priča o obećanjima Milu Đukanoviću, imunitetu i sudskom gonjenju Đukanovića, poslušnosti zbog suda u Bariju i slične budalaštine koje su punile javni prostor Crne Gore? Kad se tome dodaju priče o krađi izbora, pljački, ... dobijete punu sliku. Ne pominjem medije jer je neuporedivo stanje u Crnoj Gori i Srbiji. U Srbiji, Vučić zaista kontroliše dobar dio pisanih i elektronskih medija, za razliku od vlasti u Podgorici koja, čak i u javnom servisu, ima neprijateljski medij. Ostalo sve liči na Crnu Goru tako da se opozicija u Srbiji uhvatila za suvu granu slijedeći crnogorske opozicionare u izvjesni neuspjeh. To najbolje govori koliko je isprazna ta ideologija ili-ili, ili biti u svemu protiv vlasti, ne priznati ni ono što je očigledno i minimizirati i one stvari đe „oči ispadoše“. Zato i dobijaju na izborima izlaznost nešto iznad 50% i glasova zajedno koliko Vučić sam.

Hoće li nešto naučiti opozicija i NVO sektor u Crnoj Gori na primjeru Srbije, ako nijesu sposobni na svom, i makar priznati da je pośeta potpreśednika Makla Pensa istorijski trenutak Crne Gore, a njegove poruke nešto što treba da stavi tačku na manipulacije malih ljudi po Crnoj Gori?