Prve žrtve Putinove doktrine

Piše: Aleksandar Goljc

Prije devet godina, u noći između 7. i 8. avgusta 2008, gruzijska armija je prekršila ranije objavljeno primirje i izvršila koncentrisani raketni udar na prijestonicu Južne Osetije, grad Chinvali. Pod vatrom su se našle i kasarne ruskih mirotvoraca podignute na teritoriji ove oblasti koja je zvanično i po svim važećim međunarodnim normama bila u sastavu Gruzije. Započet je i tenkovski napad na centar grada koji je poslije kraćeg vremena bio obustavljen. Već sjutradan, u rano jutro, na teritoriju samoproglašene republike su ušle prve jedinice ruske armije. Slijedio je petodnevni rat u kome je gruzijska armija, mada sa priličnim trudom, ipak bila pobijeđena. Rezultat ovog kratkog rata protiv bivše sovjetske republike su dvije nezavisne samoproglašene države Abhazija i Južna Osetija koje je pored Rusije do danas priznalo još pet država: Vanuatu, Tuvalu, Nauru, Nikaragva i Venecuela.

I sada, pošto u međuvremenu postadosmo svjedoci aneksije Krima i „tajnog rata“ Rusije u jugoistočnoj Ukrajini, jasno je da je Moskva tada, prije devet godina, prvi put i praktično realizovala „Putinovu doktrinu“ obnarodovanu njegovim čuvenim govorom u Minhenu 2007. Suština ove doktrine svodi na to da tadašnja, kao uostalom i današnja zvanična Moskva čitavu teritoriju bivšeg SSSR-a, isključujući, možda, tri baltičke zemlje (stigoše gadovi na vrijeme da se uključe u NATO) smatra zonom svojih privilegovanih interesa. To je onom svojom zapanjujuće otvorenom, krajnje nediplomatskom izjavom potvrdio i Dmitrij Medvedev, odmah nakon kratkog rata protiv Gruzije. Bivšim sovjetskim republikama su najstrože zabranjeni bilo kakvi pokušaji integracije u takozvani zapadni svijet, tim prije stupanje u Evropsku uniju ili (ne daj bože) u Sjevernoatlantsku alijansu.

Ne radi se tu, naravno, ni o kakvoj ratnoj prijetnji. Radi se o tome da čak i najmanja mogućnost da neka od zemalja Zajednice nezavisnih država (СНГ) stupi u NATO ili EU, a što bi pak samo po sebi značilo da budući kandidat ispunjava osnovne uslove članstva kao što su demokratsko uređenje, podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i takozvanu vladavinu prava, rušilo sliku svijeta koju je brižljivo gradio Kremlj. Naime, Kremlj je dugo ubjeđivao sebe (i druge) kako ruski narod nije spreman za život u slobodi i kako su neophodne još desetine godina kremaljske autoritarne vladavine u takozvanom „ručnom režimu“ prije nego što bi se građanima Rusije eventualno povjerila mogućnost bilo kakvog samostalnog odlučivanja. Kad odjednom, narodi nama bliskih, takoreći „bratskih“ zemalja, sa istorijom manje-više jednakom kao što je naša, imaju dovoljno drskosti da izjave kako su oni potpuno sazreli za punopravno članstvo u pojedinim, i to vrlo konkretnim zajednicama i organizacijama zapadnog svijeta.

Prijetnje koje je u bavarskoj prijestonici Putin izrekao 2007. nijesu zaustavile stremljenja bivših sovjetskih republika za ulazak u NATO. Već u aprilu 2008, tokom samita Alijanse u Bukureštu, Moskva je na svoje zapadne „partnere“ izvršila pritisak bez presedana. Bio je to očigledno trenutak kada je Putin već odlučio da hitno pristupi realizaciji operacije blokiranja pripremnih radnji i planova bivših sovjetskih republika – konkretno Gruzije i Ukrajine – za njihovo priključenje Sjevernoatlantskoj alijansi. Po mišljenju kremaljskih stratega, zaustaviti dalju razradu tih planova je bilo moguće samo stvaranjem nerješivih konfliktnih situacija na teritorijama ovih država. Zato je u Južnoj Osetiji započeto masovno izdavanje ruskih pasoša građanima ove gruzijske oblasti.

Putin je izdao i naredbu kojom su bili sankcionisani svi direktni odnosi sa tada zvaničnim abhaskim i južnoosetinskim vlastima. Ruska Federacija je obznanila da su ove mjere donijete u cilju podrške ruskih građana i lokalnog stanovništva, ugroženog agresivnim namjerama Gruzije. Moskva je učestalo sprovodila vojne manevre i tako mobilisala potreban broj vojnika i naoružanja u blizini svoje granice sa Gruzijom. Tokom ljeta te, za Gruziju kobne 2008, napetost između regularne gruzijske armije i južnoosetinskih dobrovoljačkih jedinica je sve više rasla i u toj neizdržljivoj napetosti, njen tadašnji predsjednik Saakašvili je odlučio da udari prvi. (Neki posmatrači smatraju da je on zapravo pogrešno protumačio izvjesne signale poslate iz Vašingtona.)

U svakom slučaju, krv pala tokom petodnevnog rata Rusije protiv Gruzije bila je prva krv prolivena radi realizacije takozvane Putinove doktrine. I danas, nakon devet godina aktivne delatnosti Rusije kako jednim, tako i (po onoj čuvenoj definiciji rata) „drugim sredstvima“ spoljne politike, mogu se svesti računi i konstatovati koliko je ta doktrina bila efikasna i profitabilna. Stvorivši samoproglašene enklave na teritoriji Gruzije, a potom i Ukrajine, Moskva je tim zemljama stvorila neiskorenjivu smetnju za njihovo potencijalno članstvo u Sjevernoatlantskoj alijansi. Čak i kada bi Brisel promijenio formalna pravila za prijem novih članica u ovu organizaciju, teško da bi bilo koja od tridesetak zemalja pristala na to da bude uvučena u građanski rat unutar postsovjetskog prostranstva.

Rusija je te svoje uspjehe, naravno, morala da plati, između ostalog i kompletnim izdržavanjem obje samoproglašene enklave na teritoriji Gruzije. Ona njihovim građanima redovno isplaćuje penzije, socijalnu pomoć i zdravstveno osiguranje, a novonastalim republikama troškove održavanja infrastrukture. U posljednjih devet godina, Rusija je samo po tom osnovu na Južnu Osetiju potrošila više od 60 milijardi, a na Abhaziju oko 40 milijardi rubalja.

Pored toga Moskva mora da troši vrijeme i novac na sređivanje krajnje mutnih međusobnih odnosa tamošnjih lokalnih klanova, kao i na apsolutno bezuspješnu (kao i u Rusiji, uostalom) borbu protiv korupcije. Ali zato, ona je izgradila i rasporedila svoje nove vojne baze u Abhaziji i Južnoj Osetiji, a lokalnom stanovništvu je dato pravo da svoj vojni rok služi praktično u ruskoj armiji. To će po svoj prilici trajati sve dok Kremlj bude u mogućnosti da izdržava svoje vazale. A kada jednog dana novca više ne bude, bojim se da će se ruski geostratezi tada sudariti s veoma ozbiljnim razočarenjima.

Pogrešna interpretacija reakcije međunarodne zajednice u vezi sa ratom s Gruzijom, dovela je Kremlj u ozbiljnu zabludu i, kako se kasnije ispostavilo, do kobne greške u računu. Zapad je tada, u veoma kratkom roku ukinuo žurno uvedene sankcije i svoje odnose s Rusijom vratio na režim business as usual. Vašington je čak bio ponudio i ono, danas već zaboravljeno, „resetovanje“. Zato je 2014. Putin tako samouvjereno proračunao da će naši zapadni „partneri“ spremno progutati i aneksiju Krima, i rat na jugoistoku Ukrajine. Međutim, prevario se. Svijet je kategorično odbio da prihvati „Putinovu doktrinu“, uveo nove sankcije protiv Rusije i još uvijek ih umnožava i pooštrava.

Što se unutrašnjeg plana tiče, Putinu i čitavom vojnom rukovodstvu zemlje petodnevni rat protiv Gruzije je još štošta morao da pokaže. Postalo je jasno da njemu zapravo nedostaje osnovni instrument za realizaciju svoje doktrine, a to su efikasne oružane snage. Ovaj „mali rat“ je pokazao sve glavne slabosti ruske armije. Ispostavilo se da su vojne jedinice, koje su u svom sastavu odavno morale imati isključivo vojnike profesionalce, kao i ranije bile popunjene običnim regrutima, to jest civilima koji su tog trenutka služili svoj redovan vojni rok.

Poslavši regrute direktno na vatrenu liniju, Ministarstvo odbrane je istog trenutka prekršilo nekoliko važećih zakona Ruske Federacije, a o borbenoj efikasnosti da i ne govorimo. Ali, šta je tu je, moralo se bez odlaganja reagovati. Po riječima generala Šamanova, stanje na brzinu dekonzervirane vojne tehnike je bilo takvo da zbog masovnih kvarova na putu, više od polovine tenkova i oklopnih transportera 19. motorizovane divizije nije ni stiglo do Chinvalija.

Takođe se ispostavilo da je značajan broj oficira nesposoban za službu u ratnim uslovima. Svoj nastup u Akademiji vojnih nauka Ruske Federacije, načelnik generalštaba Nikolaj Makarov je iskoristio da kaže sljedeće: „Morali smo da pretresemo kompletne spiskove Oružanih sila Ruske federacije i da poimenice nađemo potpukovnike, pukovnike i generale spremne da učestvuju u realnim ratnim operacijama. Oficiri redovanog komandnog sastava svih tih „pukova i divizija na papiru“ prosto nijesu bili u stanju da rješavaju borbene zadatke. Kada je tim komandirima povjereno ljudstvo i tehnika, oni su se potpuno izgubili, a neki su čak odbili da izvršavaju naređenja“.

Kremaljski načelnici su iz tog haotičnog (da se razumijemo) ne poraza, već po njihovom dubokom uvjerenju sjajne pobjede, ipak izvukli neke pouke. Rat protiv Gruzije im je pokazao da je glavna slabost naše armije to što je ona zasnovana na takozvanoj masovnoj mobilizaciji, na pretpostavci da će u slučaju rata milionima ljudi biti uručeni pozivi i da će oni naprosto da joj se pridruže. Ali i s pozivima i bez njih, osamdeset procenata vojnih formacija je van bilo kakve borbene gotovosti.

Makarov je baš to imao u vidu pominjući one „pukove i divizije na papiru“, vojne jedinice u kojima službu „služi“ više hiljada oficira i desetine hiljada vojnika. Tadašnji ministar odbrane Anatolij Serdjukov razumio je suštinu problema i odlučio da odmah započne sprovođenje vojnih reformi bez presedana. Sve jedinice nekompletnog sastava je likvidirao, preostale kadrovski u potpunosti kompletirao, zalažući se, uzgred, i za potpunu profesionalizaciju armije.

I kako već biva, posebno u sferi gdje su otpori sovjetskom nasleđu i koruptivnim navikama najtvrđi, reforme nijesu do kraja sprovedene. I sada, kada je armija osuđena da odgovori novim zadacima koje pred nju postavlja Sjevernoatlantska alijansa, Ministarstvo odbrane užurbano stvara nove divizije. A kako u njihov sastav nema koga da uključi, te divizije su osuđene da svoju borbenu gotovost potvrđuju i demonstriraju opet samo „na papiru“.

Ispada da lekcije petodnevnog rata od prije devet godina ili nijesu dovoljno dobro shvaćene, ili su već prepuštene zaboravu.