Njegoš je kompas s greškom

Piše: Jovan Nikolaidis

Čitam Margerit Jursenar. Njen je tekst fino zdanje stila. Majstorstvo njenog pripovijedanja plijeni moju pažnju odavno. Sve odmjereno napisano i složeno u granit od slova, riječi i rečenica. Budi mi snagu da budem svom rukopisu egzekutor. S njom je druženje uvijek dobitak.

ŠIROM OTVORENIH OČIJU, razgovore s njom, čitao sam više puta. Ta mi knjiga zorno pokaže moje promašaje, uči me strogoći.

Gdje su zimski mrazevi i drhtaj sjevernih vijavica, kakve smo lani bolovali? Platićemo bljutavost ove klime u proljeće, kad se bude zelenio okoliš i osipao se behar, noseći sada na grbači pakao ljetnjih dana. Slomiće nagla stud gorobilje i radovanje iz dolova, mrznućemo se kad se nada o šarenom krajoliku i mirisima sa njih pretvori u očaj. Rekla bi moja mater: spremiće ciča batinu za nas.

Crna Gora jest’ malena, al’ je časna i poštena, čuje se sa naših svjetionika politike. Znamo li da ćemo doista biti veliki onda kad malodušnost zamijenimo velikodušnošću.

Umišljenost, teška epidemija crnogorskog bića, truje sve oko sebe. Mi smo tako maleni, a uvriježeni u vjeri da nešto značimo svijetu. Razigrana sitnež sred prostora u kome smo tek mrlja.

U aprilu 1983. B. Pekić u svojim dnevnicima konstatuje: “Jugoslavija postepeno postaje zemlja kulturnog feudalizma, gde malim baronatima, agilucima, vladaju suvereno lokalni baroni i određuju pravila igre za svoju teritoriju.” Složio bih se da, to što je tvrdio za kulturu one zemlje, danas odgovara Crnoj Gori i njenoj kulturi. Da li je to važilo za onu Jugoslaviju, tada, u to sumnjam. Ne bih dao Pekiću za pravo. Bilo je bolje, mnogo bolje, nije njena kultura bila provincijalna, pogotovo ne takva kakva danas jeste kultura crnogorska. Moja zemlja jeste zemlja feudalizma u kulturi.

Nikad crnogorska kultura ozdraviti neće dok god u svoje skute bude hranila i branila mit o Njegošu. Iza tog mita, sakriveni kao iza mizanscena loši glumci, više od vijeka kriju se naši invalidi duha, besplodni propagatori tradicije, dobro plaćeni emisari neukusa, trećerazredne poete i plemenske narikače. Koji ga brane jer se njime hrane. Uvijek će on biti prirepak srpskom, a junak mitski crnogorstvu, gnojna rana na dukljanskoj koži. S Njegošem u mitološkoj krletci - beskrajna taština, pogrešan pravac, kratak zamah. U Njegoševim skutima se, i dan-danji, kriju najveći krvnici domovini mojoj.

Dobro poznajemo njegove vrline, mane mu tajimo kao i svakome ljubimcu narodnom. Bez sumnje - veliko mjesto zauzima u tradiciji, istoriji, kulturi. I - bilo je toga dosta. Tautologija njegovih stihova kadšto dojadi. Konfuzni filozof prevaziđenih teza o etnosu, bogu i vremenu, anahroni pojac koji davi većinu naših nadarenih zamaha ka svijetu. Vrata mu treba širom otvoriti u muzejima, akademijama, hrestomatijama, antologijama, ama svuda gdje će na miru počivati njegova mitološka silina i nesporna pjesnička veličina. Samo ga ne puštati među puk, ne goniti ga u bitke koje se redom gube, jer je naš nacionalni junak incidentna pojava svakoj nakani da se evropeizuje naša kultura. Njegovi zanosi, kad se na pute u Jevropu davao, gotovo bonvivanski, nevažni su orijentiri za novo doba kulture Crne Gore. Kompas čije skazaljke pogrešno pokazuju strane svijeta.

Ugasiti lumin nad njegovim oreolom, neka počine mučenik. Najviše kriv kad krivice nema, a uzročnik jadu zaboravi li se naša mediteranskobalkanska linija etnosa. Nesistematizovana, njime anahrona, lavirint je.

Doista on jeste bio tragični junak kosovske misli. Napori koji se urijetko čine da tu krastu odvojimo sa svoje naborane kože još su besplodne ofanzive rijetkih buntovnika koji se glasnu vapajem: on je kobni znak i etičkom i estetičkom u crnogorskoj kulturi. Više je bio nesreća nego dar, manje vjera nego konflikt. Na sablju su se dočekivali rijetki glasi o takvoj nezgodi s njim, lavine bijesa kretale su na tihi revolt dobronamjernih.
Jeres je njega kuditi, priznajem. Pa što onda?!

Ne dovodim u sumnju tvrdnju koju je Sekula Drljević, u knjizi “Balkanski sukobi 1905-1941” zapisao: “Crna Gora je saradnja plemena”. Unatoč svoj mimkriji globalizma i neoliberalizma, Crna Gora , balkanska zemlja, pulsira, giba se, grči se i cvili, u tom znaku društvenom. Zemlja pleménā. I pravna svijest ovog naroda: ove gore ne trpe regule. Toliko o našem opštem napredku.

Prošlo je teško vrijeme prehlade. Večeras sam sakrio sve izazove dana. Kuckam po tastaturi rečenice o životu koga su sméle godine, ali se nadi iznova osmjehuje probuđeni. Živahan, u tišini večeri. Pucketaju zrnca u čahurama Sjutra će svanuti vedar dan, siguran sam u to. Da, u pokretljivosti cvjetaju cvjetovi života. Mogu još štošta zamišljati. Samo u jedno sam siguran: neću više nikad popunjavati aplikacije za stipendije o boravku po svijetu...

Ipak, zaboravih da sam sebi dao posljednji zavjet: “Još jednom otputuj u Lajpcig, u Tomasovoj crkvi se pokloni pred pločom pod kojom leži Johan Sebastijan Bach. Imaš pravo na to. Svaki vjernik pred smrt nađe snagu da ode do svetilišta, u hadžiluk, na poklonjenje svom bogu. Ni Biblija, ni Sveto pismo, ni Kur’an Časni! Bach je moje božanstvo. Njegova muzika moj je sveti obzor. Razum koji iz tih tonova niče - sva religija. A srce moje tom razumu odano dijete. Hoću samo životu da nazdravim, da iskapim na dušak pozdrav Čovjeku. Da nazdravim svemu što me učinilo suvišnim na svijetu. Daleko od onih kojima je bilo lako da odaberu i još lakše da odbace, pa iznova odaberu i odbace. Koliko je god puta potrebno. Mene bog tom vještinom nije obdario”.

Prošlost je beskrajna, sadašnjost tijesna, a budućnost istinita, jer će stići neumitno. Ljepota smrti, u prostoru prošlog, sadašnjeg i budućeg, očitava se uvijek, i u jednome - desi se jedamput. Kao i život sam. Neki moji prijatelji, plemeniti bektaši, imaju vjeru da zagrobnog života nema. I pakao i raj, na zemlji su, u životu. Izvan toga vječna Ljubav, On, Bog. Ali bez nas, jer ga samo ta samotnost čini Vječnim.