SPC dobila trećeg episkopa u Crnoj Gori. On će naslijediti Amfilohija?

PIŠE: Vladimir Jovanović U neđelju 31. jula posvećen je episkop dioklijski SPC Kiril Bojović. Narečenjem i hirotonijom u Sabornome hramu u Podgorici je načelstvovao patrijarh Irinej Gavrilović. Uz Amfilohija Radovića, sasluživalo je i nekoliko drugih srpskih vladika. SPC u Crnoj Gori sada ima „mini sinod“, trojicu arhijereja – Amfilohija, Kirila, te Joanikija Mićovića. Ali, Kiril nema posebnu eparhiju. Za razliku od Amfilohija i Joanikija, koji imaju eparhije, Crnogorsko-primorsku i Budimljansko-nikšićku, on je samo vikarni episkop, episkop je po tituli.

Nema sumnje da je Kirila isforsirao Amfilohije. Mitropolit crnogorsko-primorski ima 78 godina. U građanskome smislu, on je, od skoro, penzioner. Opozicija unutar SPC tvrdi da je obrazloženje episkopske kandidature Kirilove proljetos na Saboru u Beogradu „začinjeno dugim kukumakanjem mitropolita Amfilohija kako on ne može sve sam stići i slično“.

Amfilohije predvodi „montenegrističke megalomane“, piše nedavno srpski sajt „Princip“, a oni navodno imaju „suludu, sujetnu i vlastoljubivu želju da Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, nasuprot volji njenoga vjernoga naroda i sveštenstva, namaknu autonomni status“.

„Plan im je i da stvore svoj crnogorski Sveti Sinod“, tvrdi se, uz ocjenu da se, Kiril, „treći crnogorski vladika“, „ni kriv ni dužan, našao u zakulisanim igrama njegovih mentora“.
Ko je, dakle, novi episkop Kiril Bojović, kakvu bi ulogu mogao odigrati?

Partijarh srpski Irinej i novoizabrnai epoiksop Kiril Bojović

U mirjanstvu se zvao Milan. Ima 48 godina. Izjašnjava se službeno kao „Srbin, državljanin Crne Gore“. Očevim porijeklom je iz Župe nikšićke, ali odrastao je, završio osnovnu i srednju školu u Danilovgradu.

Diplomirao je na Prirodno-matematičkome fakultetu (PMF) u Podgorici, đe se zapošljava kao asistent. Magistrira u Beogradu 1996. godine, a 1998-1999. je na specijalizaciji u Moskvi.
Međutim, naredne, 2000. godine, daje otkaz na PMF-u. Odlazi u Cetinjski manastir đe, po Amfilohijevome blagoslovu, postaje iskušenik. Za monaha je postrižen 2004, zatim rukopoložen u jerođakona, pa u jeromonaha.

Amfilohije ga 2005. šalje u Moskvu, ali sada na tamošnju Duhovnu akademiju. Kako nema redovno bogoslovsko školovanje, Kiril paralelno upisuje i seminariju (bogosloviju, srednju vjersku školu). Akademiju je okončao 2008, kada je i odbranio kandidatsku tezu – to je rusko rangiranje magistarskoga stepena. Vraća se na Cetinje. Postaje glavni i odgovorni urednik časopisa „Svetigora“. Predavač je na Cetinjskoj bogosloviji. Amfilohije ga 2010. proizvodi u protosinđela, kasnije u arhimandrita.

Iako se očekivalo da će doktorsku tezu „Eklisiologija Sv. Filareta Moskovskoga“, braniti u Moskvi, to se nije desilo. Kiril je tezu prijavio još 2010. na Teološkome fakultetu u Beogradu. Nema podataka da je bogosloviju i doktorirao, tj. odbranio prijavljenu tezu.

U međuvremenu, Amfilohije, administrator (mjestobljustitelj) Eparhije buenosaireske i južno-centralnoameričke SPC, postavlja ga 2014. za tamošnjega arhijerejskoga zamjenika. U Argentini maja o.g. dobija vijest da je na Arhijerejskome saboru SPC u Beogradu prošao za episkopa dioklijskoga.

Iz beśede, koju je Kiril nakon episkopske hirotonije održao, doznaju se i još neke činjenice iz njegova životopisa. Kazao je da ga je, još kao srednjoškolca, sredinom 1980-ih, „a i kasnije dugi niz godina, sve do danas, svojim savjetima i poukama nadahnjivao na podvig arhimandrit Joil (Bulatović)“. Prije nego će sa izjavama postati zvijezda „Jutjuba“, Joil je bio profesor matematike u danilovgradskoj gimnaziji. I Joil mu je, kaže Kiril, onomad rekao: „Uspjećemo, ja i ti, Milane”!

Joil Bulatović, bivši srednjoškolski profesor, sada zvijezda interneta

Za Kirila je mitropolit crnogorsko-primorski „duhovni otac“; tvrdi da ima „tihi glas“, obraća mu se sa „sveti vladiko“, te zaključuje: „Ako se ovo naše pokoljenje bude moglo nečim pohvaliti, to će prije svega biti činjenica da je živjelo u vrijeme mitropolita Amfilohija“.

Drugi po redu autoritet za Kirila je Atanasije Jeftić, umirovljeni episkop. Bio mu je mentor za odbranu kandidatske teze 2008. u Moskvi, naslovljene (u prijevodu) „Mitropolit Petar II Petrović Njegoš kao hrišćanski filozof“. U njoj, još u samome uvodu, veli: „Njegošem su više živjeli nego pisali o njemu, novi srpski bogoslovi – mitropolit Amfilohije i episkop Atanasije, ali i to, što su nam predočili u svojim kratkim govorima i člancima, ima ogromno značenje i, može se reći, samo po sebi predstavlja vijenac proučavanja i shvatanja Njegoša“.

Tako da je u tezi referencirao njihove „kratke govore i članke“. I tu Kiril tvrdi da je „filozofija Njegoša saglasna sa svetootačkim učenjem“ i kako je „to jasno istaknuto u djelu ’Religija Njegoševa’ Sv. Nikolaja Srpskoga (Nikolaja Velimirović), a takođe u govorima i člancima mitropolita Amfilohija i episkopa Atanasija“.

„Ipak, originalnost ovoga rada“, napisao je neskromno za svoju disertaciju Kiril, „sastoji se u tome što je u njemu analitički i detaljnopokazana sličnost ideje Njegoša i učenja istočnih otaca, osobito prepodobnoga Maksima Ispovjednika, Sv. Dionisija Aeropagita, prepodobnoga Simeona Novoga Bogoslova i Grigorija Palame“. 

Tvrdnja bi da je tačna zbilja bila originalna. Ali, avaj, ne odgovara činjenicama provjerljivim u Njegoševim književnim ili epistemiološkim spisima. Između ostaloga, Njegoš nikada nije ni pomenuo svetitelje Dionisija i Grigorija, niti prepodobne Maksima i Simeona.

Na drugoj strani, Nikolaj Velimirović zbilja je tvrdio nešto što jeste provjerljivo i tačno, ali ne korespondira sa nalazima, tj. konfabulacijama „novih srpskih bogoslova“, niti Kirila, njihovoga epigona. Naime, Njegoš je u „Luči mikrokozma“ ispjevao potpuno novu verziju prve četiri glave Knjige Postanja iz „Staroga zavjeta“, tj. odnosnih tumačenja u „Novome zavjetu“.

Postoje, uočio je N. Velimirović, tri elementa odsupanja Njegoševa od dogmatskoga (pravoslavnoga) bogoslovlja i svetootačkih predanja u tumačenju preegzistencije, opisane u „Starome zavjetu“, kad je čovjek na Zemlji bio u blaženstvu, te u tumačenju čovjekovoga pada u grijeh. „Hristiologija Njegoševa je gotovo rudimentarna. Nikada ni jedan sveštenik hrišćanski nije manje rekao o Hristu, nego ovaj cetinjski prvosveštenik“, napisao je 1911. godine Nikolaj.

U svojoj tezi, Kiril pohvaljuje i izvjesnoga jeromonaha Isaiju Lukića: „Njegov rad ’Istorija crnogorskoga teokratizma (1697-1851)’ veoma je značajan; u njemu je odjeljak o Njegošu. Veoma jasno dokazuje da Mitropolija u Crnoj Gori nikada nije bila autokefalna“. Zbog čega mu je, za stručnu i širu javnost anonimni Isaija, važniji za refernciranje, a ne na primjer mjerodavni izvornici koji svjedoče o vaseljenski priznatoj autokefaliji Crkve Crne Gore iz Njegoševa doba – poput sveštenih ruskih i carigradskoga diptiha iz 19. vijeka – nije teško odgovoriti...

Kiril je drugi po redu episkop dioklijski SPC. Prethodni je bio Jovan Purić, rodom iz okoline Valjeva, posvećen 2004. u istome, podgoričkome hramu, tada u izgradnji. Ni on nije imao eparhiju, ali je, kao Amfilohijev vikar, bio nastojatelj Manastira Ostrog i član UO firme „Odigitrija“, tj. odgovoran u velikoj mjeri za novčane transakcije Eparhije crnogorsko-primorske.

Jovan je 2011. preuzeo Eparhiju nišku, nakon što je njen dotadašnji arhijerej, Irinej Gavrilović, izabran za patrijarha. Od tada je mjesto nastojatelja Manastira Ostroga upražnjeno. I da li će sada Kiril biti novi nastojatelj ostroški, te brojati novac od eparhijskoga poslovanja kao nekada prethodni episkop dioklijski?

Kalist, mitropolit dioklijski Carigradske partijaršije

Ništa o tome službeno nije objavljeno. Proljetos je Arhijerejski sabor u Beogradu odlučio da je „dosadašnji episkop niški Jovan po svojoj molbi razriješen dužnosti eparhijskoga arhijereja“. Čuli su se glasovi da je do toga došlo „iz zdravstvenih razloga“, ali i zbog navodnog otkrića da je falsifikovao neku svoju školsku diplomu. Nakon svega, Jovan se opet pojavio u Ostrogu. „Jovan bi mogao trajno da se vrati u manastir Ostrog. Druga opcija je da ga mitrpoplit Amfilohije predloži za episkopa u Latinskoj Americi, ako pristane“, pisala je srpska štampa...

Kako je ocijenjeno još 2004. kada je Jovan posvećen u episkopa dioklijskoga – a ta titula u istoriji jerarhije SPC je nepoznata – Beogradska patrijaršija i na taj način pokušava da neosnovano prisvoji naslijeđe drevne hrišćanske Duklje, antičke i slovenske.

A na koji je način novoizabrani Kiril u svojoj prvoj episkopskoj beśedi opravdavao svoju u SPC titulu bez tradicije?

Kazao je: „Istorijska nauka je nesumnjivo utvrdila da je Dioklijska episkopija, kasnije arhiepiskopija, najstarija ranohrišćanska dijaceza na području Crne Gore i temelj ranohrišćanskoga duhovnoga nasljeđa ovih prostora. Sasvim je, dakle, razumljivo da je Sveti Sava Zetsku eparhiju utemeljio na istome geografskome prostoru na kojem se u ranijem istorijskom razdoblju već nalazila episkopska katedra u Diokliji. Zato je važno što je, odlukom Sv. Arhijerejskoga sabora naše Crkve, ta drevna titula obnovljena i sačuvana“. 

No, ni to nije tačno. Episkop dioklijski, „ta drevna titula“, obnovljena je i sačuvana, ali ne odlukom Sabora Beogradske patrijaršije, kako to tvrdi Kiril.

Kiril i SPC mogu da šire i ovu iz nepreglednoga niza drugih netačnih vijesti i kvaziistorijskih tumačenja, jer je, između ostalih, crnogorskoj javnosti nepoznata činjenica da Carigradska patrijaršija – koja je nekad u svojoj jurisdikciji, jedno vrijeme, imala Dioklijsku episkopiju – od ranije ima svojega arhijereja dioklijskoga!

On se zove Kalist, službeno mitropolit dikolijski, vikar Fiatriske arhiepiskopije iz Londona. Kalist dioklijski je etnički Englez, u mirjanstvu: Timoti Ričard Ver (Timothy Richard Ware).
Titulu episkopa dioklijskoga (Επίσκοπος Διοκλείας) Kalist nosi još od 1982, a u mitropolita dioklijskoga (Μητροπολίτης Διοκλείας) odlukom Sinoda Carigradske patrijaršije, uzdignut je 2007. godine. Riječ je o veoma poznatome toelogu: on je od 1966. do penzionisanja 2001. bio predavač pravoslavne bogoslovije na Oksfordskome univerzitetu, etc.
Sve u svemu, što se će u budućnosti biti uloga Kirila?

Pouzdano se mogu izvesti samo dva zaključka.

Zaključak prvi: Amfilohije je Kirilovim episkopskim posvećenjem dobio još jedan „siguran glas“, kada i ako doživi da ga, po treći put, kandiduju za patrijarha u Beogradu; bez obzira što je samo vikar, Kiril ima pravo glasa na takvome izboru.

Zaključak drugi: uz Joanikija budimljansko-nikšićkoga, Kiril je jedini domicilni episkop u SPC; u budućnosti će svakako biti ozbiljan kandidat za mjesto srpskoga mitropolita crnogorsko-primorskoga.