Ljubav prema devizi - Lezi 'lebu da te jedem

Piše: Slobodan Jovanović

Teško mi je da otćutim smiješne priče o tome kako su svi u Crnoj Gori suvi genijalci, ali, eto, država ništa ne čini da im da posao, po mogućstvu sa sekretaricom i automobilom.

Kao da je država dužna da nađe posao svima koji završe fakultet, umjesto da sami budu odgovorni prema svojoj budućnosti kada biraju što će da studiraju. Svi hoće u pravnike i ekonomiste, kao da Crna Gora ima dovoljno banaka, preduzeća, advokatura, da ih sve primi. Doduše, uglavnom se puca na državnu službu. A ona ionako pretrpana administracijom. 

Sa druge strane, Crna Gora vapi za mnogim profesijama i mora da koristi usluge kadra iz okruženja. Jer, svuda su to shvatili sem u Crnoj Gori.

Ove godine je najezda studenata u Beogradu na ETF i FON, nude im se zaposljenja u toku studiranja, stipendije ... IT sektor je ubjedljivo najpotentnija grana, a stanje u Crnoj Gori je kastrofalno. Nema kadra u mnogim programskim oblastima. 

U Porto Montenegru većinom rade đevojke iz Beograda, jer u Crnoj Gori nema školovanih za turistički menadžment, sa znanjima stranih jezika?

Mi smo turistička zemlja u kojoj mladi neće da se obrazuju za rad u turizmu?

Možda, ali samo kao direktori hotela? Uvozimo kuvare, šankere, ... Ti su poslovi, valjda, sramota za domaće gromade koje po cio ispijaju kafu do podne, a pivo do ponoći. Na stranu što poslodavci u turizmu preferiraju uslužnu radnu snagu iz okruženja, jer, kako reče jedna osoba čije ni ime ne želim da pomenem, mi smo zemlja „gordih konobara“.

Cio svijet priča o preduzetnicima, a u Crnoj Gori se uopšte ne razvija kultura preduzetništva. U zemlji koja sve uvozi, u kojoj je pokrivenost uvoza izvozom 15%, koja je turistička... niko ne ulaže novac u proizvodnju robe koju uvozimo ili koja bi opsluživala turističku ponudu, svi koji imaju novac, ili su u mogućnosti da podignu kredit, otvaraju kafane, prodavnice, kupuju stanove i lokale za rentiranje!

Nije ni čudo što je dominantna filozofija nekakva reminisencija na bivše samoupravljanje koje nema veze sa stvarnošću i koje se pretvara u još jedan ovdašnji mit o super životu i bogatstvu u doba socijalizma. Uporno pozivam profesore sa Ekonomskog fakulteta u Podgorici da već jednom naprave analizu društvenog proizvoda Crne Gore, godišnje bilanse, BDP per kapita, ... za period od 1945. naovamo. Da, takođe, pokažu produktivnost tadašnjih preduzeća u Crnoj Gori, dobitke/gubitke, uslove u kojima su poslovali (kontigenti, carine i njihova visina, dozvole, odnosno zabrane uvoza i uvoz uz posebno odobrenje SST-a, i slično).

Takođe je važno analizirati u kojoj mjeri je Crna Gora koristila savezne fondove i tzv. sredstva društveno – političkih zajednica na saveznom nivou za „peglanje“ deficita. Ovo je prosto od neprocjenjive važnosti jer je nedopustivo da se po Crnoj Gori priča kako je BDP per kapita tada bio veći od današnjeg od cca 6.000USD. Jasno je da današnji dolar nije isto što u to vrijeme, ali bar da ne pričamo gluposti kako je bio veći od 6.000 USD - bio je preko tri puta manji! 

Više je nego zanimljivo da su mnogi koji su u „šućovačama“, sve sa đonom od Tigar guma, i vunenim čarapama dolazili u školu, odjednom, sve sa skupocjenim automobilima i sređenim „gajbama“, došli do saznanja „da se nije nikada gore živjelo u Crnoj Gori“. A  danas više troše za benzin nego što su nekada za hranu.

Razumljivo je da živimo u drugačijem vremenu, da su prohtjevi mnogo veći, da danas Crna Gora ima broj mobilnih telefona, automobila, televizora, među vodećim u regionu i šire, da svi plaćamo internet, pri ili post pejd troškove za mobitele, razumljivo je i da bi svako od nas mogao potrošiti pet puta više nego što trošimo.

Problem je što je naš trud da taj novac zaradimo stotinama puta manji od želje da ga imamo. Nije to samo moja impresija, mnogo ljudi to primjećuje - u Crnoj Gori se najmanje radi na čitavom Zapadnom Balkanu, a živi bolje nego u većini zemalja.
Koristim usluge jedne crnogorske banke kad sam u Crnoj Gori, često posjećujem njihovu filijalu na Trgu nezavisnosti. U više navrata sam čekao red i po nekoliko sati uz komentar zaposlenih osoba da me niko ne ćera da čekam!!! U toj filijali sa građanima često radi samo jedna osoba, tek ponekad dvije, dok 5-6 njih sjedi za kompjuterima, traže neke papire, a papira kao da smo u vremenima prije 30 godina.

Izgleda da smo mi klijenti ti koji treba da budu zahvalni što nam isplaćuju naš novac ili za druge usluge  zarađuju na nama. Iako im je vještina rada na kompjuterima svedena na kažiprste koji, popu kobca kad 'vata plijen na zemlji, pikiraju na traženo slovo, vjerujem da su svi ubjeđeni kako banka leži na njima i da bi dibidus propala bez njih. Jednom se desilo da su formirana dva reda, dok u jednom trenutku, kada sam se malo približio šalteru,  „moj“ službenik ne reče: „pređite u drugi red, ne radim više!“ Nemam ništa protiv što je neko preuzeo zaposlene Montenegro banke, Invest banke, Jugobanke, ili bilo koje druge banke, ali klijent im mora biti na prvom mjestu. Tu vrstu „poštovanja“ prema klijentima teško ćete pronaći u bankama u drugim zemljama.

Nije li sama anticivilizacijska glupost o penzijama majkama sa troje đece jedan od dokaza naviknutosti da se živi sa što manje rada i da se dobija nezarađeno. Umjesto da ti poslanici donose zakone i propagiraju kult preduzetništva, nove tehnologije poslovanja, obrazovanja koje u skladu sa potrebama vremena i društva, oni političke poene stiču demagogijom i davanjem nezarađenih penzija. Da ne bi „skakali“ ovi iz narodnjačko – pravoslavne i neokomunističke populacije, penzija je izdvajanje iz tekućih primanja radi obezbjeđenja prihoda nakon prestanka radnih sposobnosti. Svuda! Ni žena koja plasti, obrađuje njive, radi u polju, ne dobija penziju ako ne uplaćuje novac u Fond. I plus rađa.

Samo da ovim ne ponukam nekoga političara da predloži zakon po kojem će svi građani primati penzije od 1.000 eura. Radio ne radio (svira ti radio). I da, natalitet se, pošto to bješe neuvjerljivi izgovor za taj glupi zakon, rješava đečjim dodacima ili posebnim dodatkom na treće, četvrto ... dijete do punoljetstva ili do kraja redovnog školovanja.

U jednom intervju sarajevskoj televiziji CD, treba ga obavezno pogledati, Milorad Dodik, samoproglašeni mesija srpstva, revoltiran što mu zakoni države BIH ne omogućavaju da kao entitet gradi fabrike, zabranjuje uvoz robe koja se proizvodi u RS (nije pomenuo što se dešava ako neko drugi zabrani uvoz robe iz RS), reče kako će on samoincijativno, kao RS, izgraditi fabriku u Rudom, jer tamo ima mnogo nezaposlenih, a onda će je predati na upravu gradskim vlastima. Ne reče odakle mu novac za tu ekskurziju (vjerovatno iz zaduženja entiteta), niti što će proizvoditi i može li naći tržište?

Fabrika je fabrika, što tu ima da se priča. Ne reče ni da li će RS pokrivati gubitke te fabrike, ili će to raditi lokalna vlast, ni ko će isplaćivati plate radnicima, ako nedajbože, dođe do toga da ne primaju plate? Kaže Dodik da je laž kako države ne mogu podizati fabrike koje će dobro da rade. Zna Dodik da su državne fabrike bile vazda plijen za privatne mešetare,  sticao je on tu vrstu novca, ali demagogija je demagogija. Prima se. Što je najgore, ta „Dodikova doktrina“, koja je više hiljada puta pokazala svoju neodrživost, posebno u našim uslovima, našla je plodno tle među crvenim kravatama u Crnoj Gori.

Reče jednom član Savjeta RTCG, na jednoj privatnoj televiziji, da Crna Gora nema realni sektor. Još reče da Crna Gora ima drvo, da ga izvozi sa niskim fazama obrade, te kako bi država Crna Gora morala da izgradi fabriku namještaja i valorizuje na pravi način svoje drvno bogatsvo.

Tada sam prvi put čuo da je dovoljno da imate drveće  (kao da ga nemaju i drugi još više od nas) da napravite fabriku namještaja!? Napraviš orman i on se sam odmah proda! To da li Crna Gora ima dizajnere, je li neko ispitao tržište i mogućnosti da se namještaj proda i koji namještaj, .... koga to briga. Hoće li sami građani Crne Gore kupovati taj namještaj ili će, ipak, radije kupovati neki drugi, iako je crnogorsko tržište toliko malo da ne bi od toga fabrika živjela mjesec dana. Nema veze što je jedan Simpo propao, što Slovenci, nekad vodeći na tržištu SFRJ, imaju problema sa industrijom namještaja - mi smo veće munje od svih njih.

Gospodo draga, kad neko bude vidio profit u proizvodnji namještaja, on će sam izgraditi fabriku. U protivnom neće. I to nije neoliberalizam, nego elementrana logika. Imamo flaširane vode među najboljim u Evropi pa nijesmo u stanju da ih prodamo na sopstvenom tržištu, kamoli na inostranim! Ovima što bi da zabranjuju uvoz, poručujem da je ta ideologija dovela do propasti čitavog jednog sistema, do snižavanja kvaliteta proizvoda i potpune propasti privrede. Kao što reče Valtazar Bogišić, „ono što se grbo rodi vrijeme ne ispravi“.