Piše: Arnold Khachaturov
Istraživanja u vezi sa novcem iznijetim iz Rusije u takozvane „poreske rajeve“ širom svijeta potvrdila su sva strahovanja i najcrnje slutnje ekonomista i političara. „Offshorni kapital“ domaćih kompanija je dostigao fantastičan iznos od 62 triliona rubalja (1,1 trilion američkih dolara). To je otprilike 72 posto godišnjeg BDP-a Rusije i tri puta više od ukupnih valutnih (zlatnih) rezervi Centralne banke Ruske Federacije. Šačica naših superbogatih sugrađana i par najkrupnijih kompanija u zemlji na računima u Panami, na Kipru i ostalim offshore destinacijama drži otprilike isto onoliko novca koliko posjeduju svi ostali građani unutar Rusije. Ili, ako uzmemo drugačije poređenje, vladajuća elita je iz zemlje iznijela novčani ekvivalent cijele ruske ekonomije sredine prve dekade ovog vijeka.
U našoj zvaničnoj statistici ove informacije, naravno, nećete naći. Ovo su zaključci istraživanja trojice vodećih svjetskih specijalista Pariske škole ekonomije: Tome Piketija, Gabriela Zucmana i Filipa Novokmeta (Zucman trenutno radi na Univerzitetu Kalifornije). Njihov izvještaj pod nazivom „Od sovjeta do oligarha: nejednakost i imovina u Rusiji, 1905–2016“ objavila je privatna američka neprofitabilna organizacija Nacionalni biro za ekonomska istraživanja (NBER).
Piketi i njegove kolege, ljudi od nauke koji se najčešće bave prikupljanjem i analizom ogromnog broja podataka u cilju izučavanja globalnih problema u ekonomiji, ovoga puta su se fokusirali na jednu zemlju. Zanimala ih je osobita trajektorija razvoja Rusije poslije raspada SSSR-a, zatim takozvana „offshorizacija“ ekonomije i raskorak u primanjima između bogatih i siromašnih: nesklad koji je u Rusiji dostigao kritične razmjere koje nisu karakteristične ni za razvijene, a ni za ostale postkomunističke zemlje. Autorima se Rusija prosto nametnula kao pokazni primjer ekstremnog oblika oligarhijskog kapitalizma i potvrda njihove teze o inkompatibilnosti visokog stepena socijalne (čitaj imovinske) nepravde i stabilnog razvoja zemlje.
I mada se zbog korištenja nedovoljno pouzdanih podataka Piketijeva metodologija neprestano izlaže kritici (najveći broj primjedbi odnosi se na korištenje statističkih podataka iz sovjetskih vremena), zaključci danas glavne akademske zvijezde u oblasti ekonomije i autora svjetskog bestselera „Kapital u XXI vijeku“ se ni u kom slučaju ne smiju ignorisati.
Ekonomske stimulacije svuda djeluju jednako, a vlasnici krupnog kapitala se u cijelom svijetu bave izmišljanjem raznih načina minimalizacije svojih poreskih obaveza. Gabriel Zucman je u svojim prethodnim radovima izračunao da se u offshore zonama širom svijeta nalazi 7,6 triliona američkih dolara. Po podacima dobrotvorne organizacije Oxfam (Oxford Committee for Famine Relief) za 2014. godinu, pedeset najvećih američkih kompanija je u „mirnim poreskim lukama“ čuvalo 1,4 triliona američkih dolara.
Izraženo u relativnim brojevima, to je ipak samo 8 procenata ukupne ekonomije SAD. Van poreske jurisdikcije svojih zemalja otprilike istu količinu svog bogatstva drži i evropska elita. Naravno da bi vraćanje ovih aktiva u „rodni kraj“ dalo moćan impuls borbi za socijalnu pravdu u njihovim zemljama, ali se kvalitet života prosječnog Amerikanca ili Evropljanina ni u čemu radikalno ne bi promijenio.
Može li se to isto reći i za Rusiju? Kod nas offshore zone igraju principijelno drugačiju ulogu. Zbog monstruoznih razmjera korupcije i potpunog odsustva pravne zaštite biznisa, ruska ekonomija se lišava ne samo dijela korporativnog superprofita već i maltene polovine svoje potencijalne aktive. Potpuni debakl kampanje za „deoffshorizaciju“ ruske ekonomije, pokazao je da korijen problema leži mnogo dublje od onog u zapadnim zemljama. Ruski biznismeni ne bježe od faktički niskog poreza na dobit koji iznosi samo 13 posto. Naprotiv, oni su spremni da plate i dva puta više samo da se ne sreću s ruskim poreskim i pravosudnim organima.
I sad, ako se upustimo u maštanja i prepustimo čarolijama igre „šta bi bilo kad bi bilo“, vraćanje „offshorne imovine“ ruskih bogataša u Rusiju bi bez sumnje pomoglo rješavanju niza problema koji se odnose na najšire slojeve društva. Reklo bi se, svi bi bili na dobitku – i država i narod. Jer po procjeni pojedinih (čak) krajnje konzervativnih ocjenjivača sadašnjeg stanja, nekih „skromnih“ 400–500 milijardi rubalja vraćenih u budžet bi bile dovoljne da u potpunosti pokriju ukupne godišnje federalne rashode na zdravstvo.
Ako bi se pak samo dio iznijetog novca investirao u rusku ekonomiju, efekti bi mogli biti kudikamo veći. Na primjer, Stolipinski klub u svom planu za izlazak iz krize pretpostavlja da bi za rast ruske ekonomije bilo dovoljno 1,5 triliona rubalja godišnje, ne u vidu nekakvog poklona, već u formi kredita koji bi bili ponuđeni domaćem biznisu. A ekonomista Mihail Dmitrijev predlaže da se ista ova suma usmjeri na finansiranje infrastrukture.
Međutim, sve su to – što se kaže – razgovori uprazno. Naši sugrađani koji su stekli svoja bogatstva kako u takozvanom privatnom sektoru ekonomije tako i u državnoj službi sasvim drugačije vide „nacionalni interes“ Rusije.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR