Piše: Enver Kazaz
Tokom protesta u februaru 2014. građani su paljenjem zgrade Predsjedništva BiH poručili vlastodršcima da su svojom bahatošću, gramzivošću, korupcijom, pljačkaškom privatizacijom, nepotizmom, kriminalnom i drugim nezakonitim i neetičnim postupcima potrošili sav simbolički kapital patriotizma, te da su definitivno prešli granicu koja dijeli demokratije od totalitarnih političkih praksi. Tada su građani svojim socijalnim buntom pokazali vlastodršcima da oni nemaju kontakt sa socijalnom realnošću, te da iz svog udobnog života ne mogu vidjeti razmjere socijalne bijede i užasa. U centru takve vlastodržačke mašine neprestano se nalazi ime Bakira Izetbegovića i njegove stranke. Moglo bi se reći da je za svu postratnu beznadežnost i socijalnu dramu najdirektniji krivac upravo ta osoba, jer su drugi, također gramzivi, bahati vlastodršci kao lideri nacionalnih stranaka bili i deklarativno i u praksi protiv BiH, a Izetbegović je svoj imidž gradio na ljubavi prema ovoj nesretnoj zemlji i, naravno, islamu, iz kojeg bi morao naučiti da nipošto ne smije raditi ono što čini od rata na ovamo. A vlastitom narodu čini najgore zamislive stvari, dok se kune da ga voli i žrtvuje se za njega.
Među te najgore zamislive stvari spada laž o legitimitetu agenta Softića pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, kojom se Izetbegović gotovo narugao ratnim bošnjačkim žrtvama i pred međunarodnom javnošću ponizio njihov simbolički kapital. Ili npr. njegova izjava tokom protesta u februaru 2014. da neće doći Zara u Sarajevo, kojom je vrijeđao inteligenciju svakog normalnog čovjeka. Na jednoj strani su socijalna bijeda i neimaština klasa potlačenih i poniženih, a na drugoj modna kuća za elitu, za koju je Izetbegović zabrinut, jer tamo se kupuju skupocjena odijela i torbice za suprugu, a upravo takvi njegovi stavovi prave razliku između njega i supruge mu od bošnjačke sirotinje i dokazuju da ta osoba živi izvan granica bosanske stvarnosti.
Mnoštvo je primjera Izetbegovićeve bahatosti. On, kad mu traže ostavku zbog laži o Softiću, izgovara rečenicu dostojnu kakvog diktatora: mene je birao moj narod i ja neću dati ostavku. Je li ga birao narod ili isključivo glasači stranke čiji je generalni sekretar uz dva potpredsjednika na sudu zbog počinjenih kriminalnih djela – to se pitanje u javnosti ne postavlja.
Odgovor je naravno jasan, Izetbegović, kao i drugi nacionalistički vlastodršci, izjednačava svoje glasače s narodom i pokušava se nametnuti kao nacionalni vođa. Međutim, osobe takve političke inteligencije u pravilu završavaju onako kako je to opisao Radoje Domanović u svojoj vrsnoj priči Vođa. U njoj slijepi vođa vodi svoje sljedbenike u propast, baš onako kako vlastitu stranku i čitavu zemlju vodi Izetbegović – direktno u sunovrat.
Dokazuje to ubrzana afrikanizacija zemlje, pa se BiH po stopi nezaposlenosti nalazi na četvrtom mjestu u svijetu, a po stopi nezaposlenosti mladih na prvom, ispred svih afričkih zemalja, čak i ispred npr. Afganistana, gdje se uz manje ili više intenziteta praktično vodi građanski rat. Istodobno, Izetbegovićeva vlast spinuje, tj. uvjerava građane da vjeruju njima, a ne svojim očima. To dokazuju vlastodržačke laži o enormnom rastu broja zaposlenih, suficitu u budžetu Federacije BiH, reformskom putu zemlje itd.
Dok vlast laže, BiH se pretvara u demografsku pustinju, pa naprosto u mozak tuku podaci o odlasku u inostranstvo preko 80 000 mladih ljudi u potrazi za poslom. Samo taj podatak posvjedočuje da se pod današnjom nacionalističkom vlašću, nakon ratne tragedije, BiH pretvara u postratnu demografsku pustinju. Drugim riječima, nacionalisti su ratovali za teritorije s kojih danas bježe mladi ljudi, a nacionalistička ideološka fantazma o ljubavima vođa za svoje nacije pretvara se u surovo socijalno beznađe.
Izetbegović je na nezasluženoj povijesnoj slavi oca kojeg su medijska i akademska mašina, te islamska zajednica pretvorile u nacionalnog sveca, iako je bio izgubljen u povijesti u onoj mjeri u kojoj je ona bila tragična, osvojio najprije vlast u svojoj stranci, a onda i na dijelu teritorije sa bošnjačkom etničkom većinom. Od trenutka preuzimanja stranke, on je radikalizirao njenu ideološku platformu, uništio Tihićeve tragove sekularizma i proevropske politike i obnovio fantazme o bratskoj vezi Bošnjaka i Turaka, proglašavajući Erdogana svebošnjačkim i svemuslimanskim vođom. Takva ideološka radikalizacija nužno je vodila ka nepotističkoj prirodi njegove vlasti, pa je, na opšte zgražanje, njegova supruga, uz stravičan mobing nad uposlenicima, zavela menadžersku diktaturu na KUCS-u. Naravno, za takvo uništavanje najjače zdravstvene institucije dobila je izravnu podršku svoga supruga, te organa vlasti, a javnost je počela Izetbegovića i njegovu suprugu nazivati bošnjačkim parom Čaušesku.
Idući iz greške u grešku, Izetbegović se, kao i svaki politički neinteligentan i demokratskim uzusima nesklon vlastodržac okružio poltronskim aparatčicima u stranci i organima vlasti, te zahvaljujući njima potpuno izgubio kontakt sa stvarnošću. Naime, oni su vlastodršca kljukali onim predstavama o njemu za koje su pretpostavljali da ih on želi čuti, pa je na koncu Izetbegović povjerovao da je istina stvarnosti ono što o njemu govore njegovi poltroni. Najbolje se to vidi na primjeru nepismenih glasila Faktor i Stav koji su novcima Erdoganove Turske pokrenuti u Sarajevu i u čije redakcije je natrpana hrpa polupismenih mediokriteta. U tim su glasilima Izetbegović, SDA i njena vlast proglašeni nepogrešivim, a njihova nesposobnost i sumnje za kriminalnu djelatnost u stranci i vlasti, te korupciju i očigledan nepotizam predstavljenu su kao neprijateljska, antibošnjačka propaganda. Kao i Izetbegovićev savjetnički tim, nesposoban da suoči onoga kome treba pripremati strateške politike sa rastućim krizama u zemlji, novinari Stava i Faktora laž su proglasili istinom, a svoju propagandu nacionalnom političkom filozofijom. Na toj osnovi Izetbegovićeva drama gubitka kontakta sa društvenom realnošću dostigla je svoj vrhunac, a njegova politika počela je nizati poraz za porazom.
Onaj od Vučića u Srebrenici pri obilježavanju dvadesetogodišnjice genocida samo je bio početak. Da podsjetim, nesposobni Izetbegović, zahvaljujući državnom režiseru za dženaze i druge patriotske ublehe, direktno odgovornim za sigurnosne propuste na dženazi pretvorenoj u režiserov performans, morao se na svetom tlu Srebrenice izvinjavati zbog napada rulje na Vučića, tada premijera Srbije.
Potom je uslijedio poraz od Dodikove politike, kao nastavak ukupnog poraza bošnjačke etnopolitike od republičkosrpske nakon pada Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. Izetbegović je radikalizirajući svoju politiku otvorio niz konflikta sa Dodikom i izgubio svaki. Onaj vezan za Izetbegovićevu tužbu Ustavnom sudu BiH o neustavnosti 9. januara, Dana državnosti Republike Srpske, bio je uvod u čitav niz poraza u kojim su ga politički samljeli Ivanić i Dodik. Nakon toga Izetbegović je otvorio i konflikt sa Čovićem, gdje mostarski makijavelist na rasističkom prijedlogu promjena izbornog zakona, sa idejom da se na izbore izlazi gotovo sa žutim trakama oko lakta po kojima će se raspoznavati nacionalna krvna zrnca, oživljava fantazmu o Herceg Bosni kao moralno neupitnoj i ideološki potpuno prihvatljivoj tvorevini čijom obnovom bi se riješilo tzv. hrvatsko nacionalno pitanje.
Nesposoban da Čovićevom secesionizmu suprotstavi viziju BiH kao skladne multietničke zajednice i u skupštinsku proceduru dostavi prijedlog ustavnih promjena zemlje na principima međuetničke ravnopravnosti na cijelom njenom teritoriju, ili makar prijedlog promjena izbornog zakona, Izetbegović je omogućio Čoviću stratešku prednost u političkom obračunu.
Nakon što je htio podijeliti Mostar pravdajući to priglupim stavom o potrebi da Bošnjaci, što u prevodu na normalan jezik znači – članovi njegovog vlastodržačkog klana, kontrolišu dodjelu građevenskog zemljišta, Izetbegović je u javnost odaslao poruku da on i njegova stranka trebaju malo dati Hrvatima ravnopravnosti. A iza takvog njegovog stava otkriva se nevjerovatna predstava o sebi.
On prema toj izjavi sebe i svoju stranku smatra vlasnicima državnih i bošnjačkih prava, što je dokaz da iz njegove glave nikad nije iscurila kvazibegovska fantazma o vlasništvu nad bošnjačkim gruntom.
Takav, armiran srednjovjekovnim vrijednostima iznutra, on sve druge, Srbe, Hrvate i siromašne Bošnjake poima kao osmansku raju nad kojom može vršiti vlast u skladu sa begovskim hirovima. Baš zbog toga taj lik živi u osobenoj vremenskoj šizofreniji. Na jednoj strani, on pogledom osmanskog bega definira svijet oko sebe i klasne odnose u društvu, a na drugoj, suočen sa modernim dobom pokušava probleme u njemu rješavati srednjovjekovnim mjerilima. Iz te vremenske šizofrenije i dolazi ključni problem njegove politike.
Naime, Iztebegović na Bošnjake gleda kao na arhaičnu skupinu koja je još u osmanskim klasnim odnosima. Otud i dolazi njegova politika nacionalnog identiteta prema kojoj se Bošnjaci moraju vratiti u predmoderno doba i iznova se poturčiti po Erdoganovim mjerilima.
Na taj način, Izetbegović Bošnjacima oduzima nasljeđe racionalizma i prosvjetiteljstva u kojem su nacionalno profilirani u doba Austro-Ugarske vladavine Bosnom, te cijeli period socijalističke modernizacije, kada su na zasadima kozmopolitizma, internacionalizma i modernističkih kulturnih vrijednosti Bošnjaci dostigli svoj povijesni civilizacijski vrhunac. Zato je Izetbegovićeva politika nacionalnog identiteta zasnovana na procesima arhaizacije, reklerikalizacije, getoizacije, fobizacije i u konačnici turkizacije bošnjačkog kulturnog i ukupnog društvenog identiteta. A to znači da Izetbegović u svojoj politici identiteta za modernistički ustrojenim Bošnjacima kasni nekoliko stoljeća. Istodobno, on ne može razdvojiti interese svoje stranke od onih nacionalnih, pa je njegov govor o Bošnjacima neprestano ispostavlja kao govor o partijskim interesima, članstvu stranke i njenim glasačima. Drugim riječima, Bošnjaci kao nacionalna zajednica su u Izetbegovićevoj politički neinteligentnoj glavi reducirani na njegovu partijsku vrhušku, članstvo SDA i glasače koji neprestano glasajući za SDA, u stvari, glasaju za svoje siromašenje i tonjenje u daljnju socijalnu beznadežnost.
A o Izetbegovićevom konfliktu sa Radončićem, u kojem je otvorena politička borba na život i smrt, ne vrijedi trošiti riječi. Dovoljno je samo ovlaš pogledati šta mediji pod kontrolom njihovih stranka pišu o neprijateljskim liderima. Važno je naglasiti da je prije toga otvoren sukob između SDA i DF-a, kada su te stranke nakon zadnjih izbora bile u koaliciji, zbog čega je i započela kriza vlasti u BiH koja će trajati do narednih izbora, a rezultat je poguban – na svim razinama vlast u BiH je praktički u tehničkom mandatu.
Ovako poredani Izetbegovićevi sukobi sa političkim konkurentima i koalicionim partnerima pokazuju da on politiku ne poima kao hladnu, racionalnu djelatnost temeljnu na ideološkoj viziji i preciznom programu, s vještinom dostizanja mogućeg, dijalogom kao osnovom politike i postizanja kompromisa sa oponentima. Upravo suprotno, on politiku doživljava i vodi na iracionalan i histeričan način kao stalnu proizvodnju novih popodručja sukoba, te ostvarenje ličnog interesa, a društvo i državne organe kao prostor za uspostavu partokratije, liderokratije i neskrivenog nepotizma. Istodobno s tim, on ličnu volju izdiže iznad društvene norme i zakonskih načela, uz izraženu privatizaciju državnih institucija. On nije sposoban da se ostvari kao državni diktator, jer to u BiH nije moguće, ali kao neko ko ima ambicije da bude nacionalni vođa, on ostvaruje diktaturu na prostoru i unutar institucija u kojima ima vlast.
O tome svjedoči niz pokazatelja. Izetbegović ne govori o ostvarivanju programskih načela u procesu vladanja, već o raspodjeli funkcija, nabrajajući npr. koliko funkcija je dobio SBB, a koliko SDA. On, namjesto da onemogući izbor vlastite supruge na poziciju direktorice KCUS-a, jer se taj izbor protivi dobrim društvenim normama u demokratskim društvima, javno hvali njene menadžerske sposobnosti. Nadalje, on nikad ne govori o političkoj odgovornosti, bilo svojoj, bilo odanih mu članova stranke, odnosno poltrona, nego javno demonizira svoje unutrastranačke kritičare. Na taj način njegova lična volja i odluka stoje iznad institucija, pa se može reći da on nije lider u skladu sa demokratskim normama, već patuljasti autokrata, nesposoban da porazi svoje političke protivnike.
Vladajući tako strankom i institucijama sistema i iracionalno otvarajući čitav niz sukoba, Izetbegović je uništio koalicioni kapacitet SDA i osudio je na gubitak vlasti na narednim izborima, čak i da ta stranaka, u šta je gotovo nemoguće vjerovati, ostvari relativnu izbornu pobjedu na narednim izborima. Rezultat je po stranku katastrofalan, jer se ona podijelila iznutra, a po zemlju poguban, jer je namjesto provođenja reformskog programa -čitav mandatni period naprosto izgubljen. Zemlja je nazadovala na putu ka EU, koja joj je nametnula tzv. reformsku agendu, a svi veliki projekti su propali. Slikovito rečeno, vlast SDP-a, ma koliko bili kritični prema njoj u prošlom mandatu, na terenu je pokazala da može napraviti 60 kilometara autoputa. Vlast Izetbegovićeve SDA može se pohvaliti da je njen načelnik sarajevske općine Centar otvorio trotoar ispred zgrade Predsjedništva BiH, čime je izazvao podsmijeh građanstva i Izetbegovićevu autokratsku vlast pretvorio u provincijalnu karikaturu.
Zato je Izetbegovićeva politika suštinski autodestruktivna. On je potpuno potrošio simbolički kapital svoga oca u kojemu su glasači SDA vidjeli harizmatičnog lidera, a čitavo njegovo nasljeđe proćerdao onako kako iracionalni pijanac u kafani proćerda imovinu koja je ostala iza roditelja. U stvari, Izetbegović u svojoj politici konflikta potpuno kopira Dodika, s tom razlikom što Dodik autokratiju može provoditi u Republici Srpskoj, budući da je taj entitet institucionalno centraliziran.
Izetbegović u pokušaju da provede autokratski način vladanja sudara se institucionalno decentraliziranom Federacijom BiH u kojoj je otvoren sukob oko tzv. hrvatskog nacionalnog pitanja.
Na koncu, može se na osnovu iracionalnih poltičkih sukoba i Izetbegovićevih nepojmljivih ispada na javnoj sceni, poput zadnjeg vezanog za hapšenje građanke SAD-a zato što mu je u ogorčenju na sve bosanske političare zbog njihovog načina vladanja pokazala ono što on i zaslužuje – srednji prst, s puno prava zaključiti da su njegovi politički uzori današnji autokratski državni vođe, od Erdogana preko Vučića i Orbana do iracionalnog Trampa. Međutim, društveni i državni kontekst onemogućuje Izetbegovića da ovlada svim institucijama sistema, kao Erdogan npr., ili Orban, odnosno Vučić.
Zbog toga je njegova autokratija, zapravo, karikaturalna u onoj istoj mjeri u kojoj je to njegova pseudoideologija svedena na osmanonostalgiju i neobegovsku fantazmu, te turkofiliju i bezrezervnu odanost Erdoganu. Žrtva iluzije o neograničenosti vlastite volje i čežnje za autokratskom moći, Izetbegović je postao jedna od najvećih prijetnji po budućnost ove zemlje. Deklarativni patriota koji vuče antipatriotske poteze, deklarativni demokrata koji poziva policiju da hapsi građanku koja je napravila javni gaf, deklarativni nacionalist koji svojom politikom getoizira i fobizira društveni prostor, a naciju reducira na svoje istomišljenike, deklarativni vjernik koji je vjeru pretvorio u ideologiju, u konačnici osoba koja pokušava biti nacionalni lider, a svojom politikom konflikta pokazuje elementarni nedostatak političke inteligencije. Politički kepec koji je umislio da je veliki lider.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR