Danas je u Beogradu sahranjen Ljubiša Samardžić, jedan od članova 'zlatne jugoslavenske glumačke ere'.
Piše: Mirza Skenderagić
Nakon što je SFR Jugoslavija razorena ratovima, nakon što su zapaljene kuće i porušeni gradovi, nakon što je izraslo posijano sjeme nacionalne mržnje, koje se i dalje svakim danom hrani, ostalo je nešto što poput nevidljivih mostova, nekad tiho, nekad glasno, ali uvijek iskreno i istinito povezuje dojučerašnje komšije, susjede. To su nezaboravne filmske i televizijske uloge glumaca i glumica s prostora bivše Jugoslavije kao jedina neokaljana jugoslavenska ostavština.
Ne cjelokupna umjetnost, ne kinematografija, ne filmovi, nego filmske uloge, koje i dalje žive među zemljama bivše Jugoslavije, izmamljujući naizmjenično suze i osmijehe, štiteći od zaborava jugoslavenska glumačka imena, ali i neko drugo, "ljepše" vrijeme, o kojem stariji uporno pripovijedaju. Oni, zapravo, samo trebaju zašutjeti na trenutak i riječ predati: Stamenoj, Zisu, gospodinu Fuliru, Džimiju Barci, Valteru, kapetanu Izudinu, Patku Dači, Đenki, Pantiću, Žutoj, Jatagancu, Ribi, Mari, kapetanu Drenku, Bori, Žarku, Josipu, Zavattoniju...
Spomenute uloge, zbog svoje iskrenosti, naivnosti, neposrednosti, hrabrosti, emotivnosti i uvjerljivosti, najtačnije i najdirektnije predstavljaju stvarnost u bivšoj Jugoslaviji, kad treba "lagati" u romantizovanim prikazima Narodnooslobodilačke borbe, kad treba biti surovo iskren u ostvarenjima "crnog talasa" i kada, kroz humorističke TV-serije, treba nasmijavati i zabavljati široku gledalačku masu.
Zlatna jugoslavenska glumačka epoha
U stvaranju kinematografije, čija najveća vrijednost nisu bili filmovi ni režiseri, kao u nekim drugim zemljama (sovjetski revolucionarni film, francuski "novi val", novi Hollywood), najveći doprinos dali su upravo glumci, koji su, zahvaljujući raznovrsnosti svojih glumačkih talenata, kreirali filmske uloge za sva vremena.
Zapravo, "zlatna generacija" jugoslavenskih glumaca najsličnija je "Zlatnom dobu Hollywooda", kad su o jednom vremenu svjedočila lica Grete Garbo, Humphreyja Bogarta, Lauren Bacall, Clarka Gablea, Katharine Hepburn, Marlona Branda, Johna Waynea, Jamesa Stewarta, Ingrid Bergman, Sophie Loren...
"Reditelj, po mom skromnom mišljenju, ne zaslužuje takvo mesto na špici filma; šta više, mislim da reditelj mora što sitnije biti potpisan, a nekad i da se ne vidi, jer film pravimo mi, a ne on. Naravno, ima i on tu pomalo udela", rekao je svojevremeno srpski glumac Pavle Vuisić (Slobodan Joković, Ratovanje mozgom – razgovori, Univerzitetska riječ, 1987).
Jedan od posljednjih članova zlatne jugoslavenske ere Ljubiša Smoki Samardžić preminuo je 8. septembra u Beogradu, a sahranjen je danas na Novom groblju.
A sad adio, Smoki!
"Heil Hitler! – Jedi go...!", odgovara Zis, koga je utjelovio Ljubiša Samardžić, njemačkom oficiru u filmu Valter brani Sarajevo.
Upravo ta replika najbolje opisuje glumački stil Ljubiše Samardžića, kao nepodnošljivu lakoću ove umjetničke igre, uvijek s dodanim gegom, verbalnim ili vizuelnim, pomoću kojih je Smoki svoje uloge približavao stvarnosti i činio ih životnijim nego što su bile na papiru.
Smoki je rođen u porodici rudara 19. novembra 1936. u Skoplju, a da želi postati glumac shvatio je već u tinejdžerskim danima, kad je cijepao karte u kinu Doma sindikata.
Uskoro se upisuje na tadašnju Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, gdje je i diplomirao glumu u klasi režisera Bojana Stupice, koji mu za izrazitu predanost ovom pozivu dodjeljuje stipendiju pozorišta Atelje 212.
Prva uloga
Ipak, ljubav rođena u sali Doma sindikata pobjeđuje i Smoki teatarske daske mijenja filmskom scenografijom te 1961. godine ostvaruje prvu filmsku ulogu, utjelovivši lik mladića Gvardijana u filmu Igre na skelama Srećka Weyganda, kao jugoslavenskom verzijom francuskog ostvarenja Varalice (Marcel Carné, 1958).
Riječ je, dakle, o ostvarenju koje je na tragu francuskog "novog talasa", a u kojem je predstavljen život tinejdžera u FNRJ, koji nose jeans, slušaju alternativnu muziku te žive promiskuitetnim načinom života.
Uprkos negativnoj stručnoj kritici, film Igre na skelama ipak je donio određene stilske i tematske pomake u problematizovanju života mladih u ondašnjoj Jugoslaviji, uvjetovanog društvenom i političkom tradicijom. Prolazeći između građevinskih skela, djevojka Bojana (Sonja Krajšek) naleti na grupu mladića koji joj počnu dobacivati.
Među njima je i Gvardijan, koji stoji naslonjen na drvenu ogradu, s rukom u džepu i cigaretom u ustima. Čeka i posmatra, a zatim se odmiče od ograde i, krećući se istovremeno nespretno i nonšalantno, s dugačkim rukama i svojih 198 centimetara, prilazi Bojani, zastaje ispred nje i kaže: "Možda gospođica konverzira samo francuski?", što predstavlja prvu službenu filmsku repliku Ljubiše Samardžića.
Upravo je u toj sceni opisan veliki dio njegove karijere, kao nespretnog šarmera s nevinim, dječijim pogledom na svijet, istovremeno tužnim i radosnim, te neobuzdanom strašću naočitog zavodnika.
Vječna partnerka u glumačkoj igri
Godinu dana poslije Samardžić ostvaruje ulogu u filmu Prekobrojna (1962) Branka Bauera, igrajući mladog seljaka Mihajla, koji na radnoj akciji upoznaje studenticu Nadu (Snežana Mihajlović) te joj se počne udvarati, dok ga u stopu prati simpatična djevojka Ranka (Milena Dravić), koja se kao prekobrojna priključila njegovoj brigadi.
Mihajlo definiše klasičnu Samardžićevu ulogu, u kojoj su sukobljeni sebični, nespretni i nasilni mladić željan ljubavi te vrijedni i hrabri muškarac koji naposljetku spasi život drugom mladiću.
Također, njegova uloga, zapravo, najjasnije prezentuje društveni fenomen jugoslavenskih radnih akcija, koje nisu predstavljale samo priliku za druženje i zabavu, kako se često prezentovalo u javnosti, već i mukotrpan fizički rad, koji je, s jedne strane znatno učestvovao u izgradnji čovjekovog karaktera, a, s druge, nagovještavao slabljenje poleta mladih kad je u pitanju politika države i sve očitije priklanjanje popularnoj kulturi Zapada.
U Prekobrojnoj, dakle, naslovnu žensku ulogu ostvaruje i Milena Dravić, koja će Samardžiću praviti društvo na filmskom setu i narednih 30 godina u još 24 filmska naslova.
Nadimak Smoki Samardžić je dobio nakon uloge u psihološkoj drami Pješčani grad (1962) Boštjana Hladnika, u kojem ponovno utjelovljuje mladog čovjeka punog energije i žudnje za slobodom, a koga u ostvarenju njegovih fizičkih i psihičkih potreba umnogome ograničavaju socijalističko okruženje i ratna ostavština.
Suprotno ovoj ulozi, nadimak Smoki stopit će se s likom i djelom Ljubiše Samardžića, prateći ga u stopu na putu od radoznalog dječaka do glumačke legende.
Između partizanskog filma, 'crnog talasa' i TV-serija
Glumačku karijeru, kao najprecizniji presjek cjelokupne jugoslavenske kinematografije, Samardžić je gradio upravo između partizanskog filma, "crnog talasa" i TV-serija.
Prije uloge u Pješčanom gradu ostvario je jednu od glavnih uloga u prvom partizanskom ratnom spektaklu Kozara (1962) Veljka Bulajića. Međutim, to je bilo vrijeme kad nije bio važan režiser ni sam film, nego glavni junak, a u Kozari je to bio Mitar, koga je igrao Samardžić.
Dakle, za razliku od filmskih uloga Velimira Bate Živojinovića u kojima je ovaj igrao neuništivog mačo frajera, Samardžić je svojoj glumačkoj kreaciji dodao život, taj tajni sastojak, koji je jednog bezličnog vojnika pretvorio u naivnog, uplašenog, šeprtljavog mladića, koji gine junački, uvjerljivo, iskreno, tragično, na očevim rukama i sa suzama u očima.
"'Ajde bježite, ja ću ih skinuti", reče Mitar i ode u smrt.
Crni Roko
Na vrhuncu svoje slave, sasvim neočekivano, Samardžić prelazi na televiziju i 1971. godine ostvaruje ulogu u kultnoj hrvatskoj seriji Kuda idu divlje svinje Ive Štivičića i Televizije Zagreb.
Od simpatičnog i nezgrapnog zaljubljivog mladića preko partizanskog junaka i političkog idealista Samardžić postaje Crni Roko, ambivalentni kuler u kožnoj jakni, s tamnim naočalama, borsalino šeširom i dugim zulufima, koji za život zarađuje kao krijumčarski vođa.
Riječ je, dakle, o vrlo uspješnom serijalu koji nudi apsolutno subverzivan prikaz Drugog svjetskog rata, iz perspektive kriminalaca, koji, opet, u apsolutnom društvenom i političkom haosu, uviđaju savršenu priliku za brzu nelegalnu zaradu.
Dijelom kriminalistička serija, dijelom "crni film", uz stilske odrednice stripa, vesterna, film noira, serijal Kuda idu divlje svinje ponudio je apsolutno drugačiji pogled na život tokom Drugog svjetskog rata u SFRJ, očišćen od bilo kakve ideologije, te stilskih i tematskih ograničenja.
S druge strane, Samardžić je gotovo preko noći od omiljenog jugoslavenskog junaka postao omiljeni jugoslavenski antijunak, jednako voljen i poštovan i kao Mitar i kao Crni Roko.
"S tobom, kad god hoćeš i u koje god vrijeme. Šakom, nožem, revolverom ili zubima, izaberi", kaže Crni Roko, u sceni i dijalogu koji najbolje opisuju jednu od najintrigantnijih jugoslavenskih TV-uloga.
Najuspješniji jugoslavenski glumac
Samardžić se uvijek vraćao art filmu, odnosno "crnom talasu", u kojem je pronalazio više prostora za glumačku spontanost, istinitost i utemeljenost u stvarnosti.
Godine 1967. prihvata naslovnu ulogu u filmu Jutro (1967) Puriše Đorđevića, jednom od najvažnijih filmova "crnog talasa", koji obrađuje poslijeratni period, a za koju Samardžić dobija Zlatnog lava na Venecijanskom festivalu, postavši tako jedini dobitnik ove prestižne nagrade u historiji jugoslavenske kinematografije.
Prvog jutra nakon proglašenja mira počinje razračunavanje partizana s političkim neprijateljima i bivšim saradnicima okupatora. Strijeljanja u ime države, dakle, nastavljaju se i u miru, što otvara svježe rane iz tek okončanog rata, te jednog idealista nadimka Mali (Ljubiša Samardžić), koji je slijepo vjerovao u obećanja Partije i Josipa Broza Tita, dovodi u stanje preispitivanja ciljeva za koje se borio.
Za razliku od, dakle, partizanskih filmova, u kojima su se ubijanja i strijeljanja izvan vojničkog rova definisala kao opravdana i neophodna, u filmu Jutro ona predstavljaju besmisao postojanja mira i stvaraju gorak ukus pobjede, koja je smrt trebala ostaviti iza sebe. Samardžić utjelovljuje lika razapetog između beskompromisnog vojnika koji vapi za novom krvlju ("Šta čekate? Ubij ga za sina!", Mali nagovara starca da strijelja osuđenika), duhovitog i šarmantnog zavodnika ("Sjećate li se onoga mladića koji Vam je buljio u Vaše noge, dok ste stajali u crkvi, te čovjeka na raskršću života? Pa ja, ko bi drugi!?").
Ostavivši iza sebe više od 100 filmskih i TV-uloga i čak šest osvojenih pulskih Zlatnih arena, Smoki se pridružio svojim vječnim glumačkim kolegama i kolegicama: Relji, Gagi, Bati, Seadu, Đuzi, Bori, Ružici, Oliveri, Ines, Žanu, Zoranu, koji, odlazeći jedno po jedno, nagovještavaju kraj jedne neponovljive glumačke epohe, započete ranih 1960-ih.
Zauvijek napustivši ovozemaljsku filmsku scenografiju – i dok vjerovatno i dalje pune sale u nekom drugom, nebeskom kinu – iza njih je ostalo svojevrsno kulturno, društveno i političko svjedočanstvo jednog vremena.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR