Piše: Zlatko Dizdarević
Novinarstvom koje legitimira imperijalne, ili njima podaničke politike, ne bave se odavno poštivaoci istinskog novinarstva. Nije im lako. Manir novinarskog beskičmenjaštva proširio se poput epidemije. Marketinški teror koji je medije uglavnom srozao na najniže dodvoranje ljigavom populizmu jedan je aspekt te priče. Pri tome malo ko još razmišlja o tome kako ta “škola” novinarstva na uspješan način vaspitava milione ljudi unaokolo na razorenim i dekadentnim vrijednostima i najnižim strastima
Rat u Siriji bliži se kraju, svekoliki svjetski interesni politički, energetski, proxy teroristički, medijski i ko zna kakvi još kosturi ispadaju iz razvaljenog planetarnog ormara, a oni što su i ponajviše poniženi u toj priči nikako se ne daju. I neće ni kada se sve završi. Riječ je o takozvanom svjetskom, imperijalnim interesima koji u mrtvački kovčeg medija, i onoga što se zvalo zdrav razum i koliko toliko istinita informacija, zabijaju nekle od posljednjih eksera.
Naravno, priča o takozvanom “arapskom proljeću” kao organizovano i tužno izmanipulisanom pokretu za “ljudska prava i demokratizaciju” tog dijela svijeta, pretočenom u imperijalna razaranja kako bi se još lakše pokrali preostali resursi od onih režima koji su tome počeli smisleno da se odupiru – nije posebno ekskluzivni slučaj ponižavanja medija. Bilo je toga još i tek će biti. Očigledno je da kapacitet otpora nekada časne profesije opada iz dana u dan, a stanje planetarno politički opranog uma je, čini se, već nepopravljivo. Ni vlastitim očima vidljive notorne istine više ne važe, ako se odluči tamo gdje treba – da ne važe. Uostalom, u osnovnoj školi se saznaje da oči vide ono što mozak poručuje da vide.
Istine i “istine”
Minulih dana ova realnost dovedena do groteske mogla je da se prepozna u priči vezanoj uz Siriju i tamošnja događanja. Da se i ne ulazi u predistoriju i sve ono od 2011. do danas. O tome su istine i “istine” ionako već usvojene. No, na kratkom ogledu zasnovanom na medijskim izvještajima, priča bi bila doista paradoksalna, pa i smiješna, da nije realna.
Prvo su šestog septembra neke svjetske agencije i medijski izvori ispotiha objavili kako je probijena trogodišnja blokada sirijskog grada Deir az Zora kojeg su pod okupacijom držali teroristi ISIL-a. (Valjda se uprkos svemu većina u svijetu može složiti da su oni teroristi a ne “oslobodioci” u Siriji). U ovdašnjim medijima, formalno značajnim i važnim, a koji od početka rata agresivno tretiraju Assada kao zlikovca i teroristu jer nije htio svojevoljno i odmah da završi kao Gadafi ili Saddam, pročitali smo interpretaciju prema kojoj su “ovu vijest objavili mediji skloni Damasku i promatračkim skupinama”. Prema njima, zna se, “Damask” je zločinačka klika tamošnjeg autokrate, a “promatračke skupine” imaju kredibilitet jedino kada podržavaju prethodno viđenje.
U nastavku informacije kaže se da je “proboj postignut prvenstveno zahvaljujući paravojnim jedinicama koje podupire Iran”. Nije se preko usta prevalila riječ Hezbollah, ali je sasvim jasno da se na njih misli. Dakle, organizacija koja je u legitimnoj parlamentarnoj koaliciji u Libanu, koja podržava tamošnjeg predsjednika države, kršćanina, ima i legitimitet pozvanog saveznika države Sirije je – paravojna. Za najmoćnije u svijetu i teroristička. Niko od ostalih višegodišnjih “pomagača” ISIL-a i onih koji su ih stvorili i tamo poslali nije “paravojni”.
Naravno, probijanje obruča grada kojeg je tri godine terorizirao ISIL, ne bi bilo moguće ni bez “ruskih savjetnika i zračnih udara, uz krstareće rakete sa ruskih brodova u Mediteranu”. U ovom kontekstu sluti da su i oni valjda “paramilitarni”, mada su tamo na poziv još uvijek legalne sirijske vlade – onako kako je to dozvoljivo po međunarodnom pravu koje je očigledno mrtvo, a kobajagi živo. Ukratko, sukus ocjene o tužnoj pobjedi teroriste Assada nad ISIL-om sadržan je u pedantno citiranoj ocjeni izvjesnog analitičara Washington Posta, Tobiasa Schneidera, koji “sumnja da bi snage sirijskog režima postigle ovaj pothvat…” da nije bilo gore navedenih pomagača.
Šok sa političke scene
U ovom kontekstu evo i još jednog zaključka za već oprane umove: sada će se Deir az Zor moći spojiti sa linijom prema Raqi, poznatom ratnom sjedištu ISIL-a “kojeg su osvojili ’sirijski pobunjenici’ uz podršku SAD-a”. Svakome ko iole prati zbivanja u Siriji poznato je da su ključnu ulogu u oslobađanju, a ne osvajanju Raqe odigrali Kurdi koji su sve prije nego “sirijski pobunjenici”. Protiv sirijske vojske kurdski YPG nije ratovao. Uz ostale zlikovce njima je ISIL bio glavni protivnik (mimo poznate istorije sa Erdoganom).
No, medijska priča o ovome nije sama sebi cilj. Politika kao manipulacija u slučaju Sirije tu je dominantnija. Istoga dana, minulog šestog septembra, kada je po svijetu stidljivo objavljena vijest o deblokadi Deir az Zora iz UN-a je, a odakle drugo, odmah stigla vijest kako su “vladine snage koristile u ratu hemijsko oružje više od 20 puta…” Tako je baš isto bilo i uoči Trumpovog napada na Siriju aprila ove godine. Sada su, za promjenu, izraelski avioni odmah palili motore da kazne “režim” koji to radi. Pa UN potvrdile! Ko će drugi to tako pravdoljubivo obaviti nego oni. Uostalom, i broj ranjenih isilovaca koje Izraelci liječe u bolnicama na okupiranom, pa aneksiranom sirijskom Golanu, zabrinjavajuće je povećan.
Odmah nakon toga dramatično se poklopila i vijest da je vojska “sirijskog režima” sa “paramilitarnim pomagačima” i valjda samo malo manje paramilitarnim Rusima probila opsadu vojnog aerodroma u Deir az Zoru, i nastavila dalje sa “okupacijom” svoje zemlje kao nedavno u Aleppu…
Onda dolazi šok sa političke scene, sve u tih nekoliko dana. Mada stidljivo objelodanjen u relevantnim medijima koji se mogu pobrojati na prste jedne ruke. Velikima se, kao pomalo oteo Steffan de Mistura, specijalni izaslanik UN za Siriju, koji se odvažio da po prvi put sa tog nivoa poruči iz Ženeve kako “sirijska opozicija mora shvatiti da nije pobijedila u ratu… i da moraju imati stanovitog osjećanja za realnost… inače neće biti pravih pregovora što nije u interesu opozicije…”
Međunarodni poredak je postao jadan
Prava diplomacija, za razliku od prečeste prakse i na našim prostorima, nije u pasjaluku već u mudrosti kojom se otvaraju, a ne zatvaraju vrata prema dobru. Ako je do dobra istinski stalo. O tome, naravno, odlučuju i prethodno postignute pobjede i doživljeni porazi. De Mistura bi volio diplomatski, uz gore kazano, i da “Assad sada ipak ne proglašava pobjedu”. Sve je to zapravo nijansirano pripremanje terena za dalje tri faze: jačanje zone deeskalacije, nacionalno pomirenje, pa politički proces prema novoj državi. No, o tome najranije u oktobru. Za sada je još dominantan pobjednički osvajački interes. Sve drugo je za zapadnu imperiju poraz. To se sa De Misturinom izjavom teško može pomiriti. Poslušni mediji to vjerno prate.
Nakon tri dana u kojima je krenulo od oslobađanja Deir az Zora, potom objave u UN-u (uporni u tome) o hemijskim napadima Assadove vojske, i konačno disonantne objave specijalnog izaslanika UN-a koja je prva naznaka odatle o priznavanju ozbiljnog posrtanja cijelog zapadnog projekta na Bliskom istoku, evo novog dokaza da se imperija ne predaje: “Izraelski borbeni zrakoplovi napali su pogon za kemijsko oružje u Siriji”. Tako kaže naslov informacije koju je objavila HINA. Jasno i precizno. Bez dileme. Dokazano. U samoj vijesti, ako je to važno, riječ jeste o napadu izralskih aviona “raketama ispaljenim iz libanonskog vazdušnog prostora” na mjesto na kojem “sirijska vojska ima kamp za obuku i ogranak Centra za znanstvena istraživanja…, a riječ je o postrojenjima za koja su američki i izraelski dužnosnici tvrdili da se u njima proizvodi kemijsko oružje…”
Elementarno korektan učitelj novinarstva kazao bi autoru i priređivaču vijesti: “Sjedi, jedan!” Pomenuta vijest, proširena u nastavku pripadajućim dodacima, ne komentariše ni jednim slovom činjenicu da je avijacija jedne zemlje napala teritorij druge suverene države, iz vazušnog prostora treće, podjednako suverene države! Niti komentariše fakat o razaranju i ubijanju isključivo na temelju “vjerovanja” o postojanju hemijskog oružja među dužnosnicima Izraela i SAD. To je, valjda, neupitno i dovoljno za napad. Naravno, u raznim agencijama UN-a koje kreiraju “nalaze” poput ovih sada o Siriji znaju da svako propitivanje “vjerovanja” onih koji vladaju svjetskom organizacijom lako može značiti ključ u bravu. Međunarodni poredak je postao jadan.
Novinarstvom koje legitimira imperijalne, ili njima podaničke politike, ne bave se odavno poštivaoci istinskog novinarstva. Nije im lako. Manir novinarskog beskičmenjaštva proširio se poput epidemije. Marketinški teror koji je medije uglavnom srozao na najniže dodvoranje ljigavom populizmu jedan je aspekt te priče. Pri tome malo ko još razmišlja o tome kako ta “škola” novinarstva na uspješan način vaspitava milione ljudi unaokolo na razorenim i dekadentnim vrijednostima i najnižim strastima.
Mediji su pobijeđeni i poniženi
Na drugoj strani, ideološko pranje uma i prepariranje za prihvatanje interesa i logike dominacije sile nad globalnim interesima većine, već je pobijedilo. Ma koliko je onih koji toga još nisu ni svjesni. Uostalom, to je i jedan od ciljeva te kuhinje. Tipičan je primjer iz zemlje koja je “lider demokracije” u svijetu, u slučaju izbora predsjednika Trumpa. U svakoj tamošnjoj izbornoj matematici za njega je u Americi glasalo blizu polovice od svih glasača. A bezmalo devedeset pet od stotinu najrelevantnijih medijskih kuća (američki podatak) pokazalo je tada manju ili veću šokiranost činjenicom objavljenog izbora.
Jednostavno kazano, dvije su varijante moguće u tumačenju ove medijske reakcije “najslobodnijih medija na svijetu”. Ili su ti mediji potpuno ignorisali činjenicu da im blizu polovice stanovnika misli tako kako misli, a to je u novinarsko-zanatskom smislu skandalozan podatak spram mita o njihovoj veličini. Druga je varijanta da su znali kakva je “krvna grupa biračkog tijela”, ali su bili poslušni mehanizam ogromne, ali neuspješne misije Trumpovih ljutih protivnika pa zajedno sa njima tada izgubili. Nemajući “demokratske snage” da taj poraz prihvate. Sve ovo poslije sa Trumpom je druga priča i nema veze sa dignitetom medija.
U oba slučaja, ti mediji su pobijeđeni i poniženi. Kao i ogromna većina onih glasovitih u Evropi. I to je njihov problem. Ono što je muka za ostatak svijeta, jeste da se ta moćna, a ipak jadna imperija, ne predaje. Preko svjetskih vazala, infekcija je proširena. Eno nam zato i ovdje, kod kuće, raznih “treninga” na kojima valja naučiti brutalno jednoznačno, ko su nam obavezni prijatelji a ko istorijski neprijatelji. Za sada. Ko ima pravo da ruši i razara u ime slobode i ljudskih prava, a ko ne. I pri tome, naravno, da vjeruje samo jednom izvoru i nikako ni u snu ne vjeruje drugom.
Nema veze što me je ovih dana pitalo na jednom medijskom seminaru u Sarajevu sa strancima iz uglednog zapadnog medijskog sistema, “a da li smo mi u ratu, u Oslobođenju, vjerodostojnost naših objavljivanih informacija provjeravali iz tri izvora, kako to profesija obavezno traži…” Jasno, to su pitali u ime neupitne istine, a znamo, tada se “nije znalo ko to puca”. Dok nam oni nisu to kazali, iz drugog i trećeg izvora. Kao u Siriji.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR