Piše: Helmut K. Anheier
Gotovo osam mjeseci koje je američki predsjednik Donald Trump proveo na toj poziciji obilježeni su nizom uznemirujućih političkih događaja. Ali nije sva krivica na Trumpu. Njegovo predsjedništvo je samo posljednji čin u dugotrajnoj političkoj tragediji.
Iz perspektive vanjske politike, problem je počeo još devedesetih, kada je Amerika straćila mirovnu dividendu poslije Hladnog rata. Što se tiče domaće politike, neuspjesi su počeli još ranije: od Reaganomike osamdesetih do Obamacarea 2010, glavne politike su često previše obećavale a premalo toga ostvarivale, ne uspijevajući riješiti osnovne probleme. Naravno, američkim političarima rijetko manjka uzvišena retorika - od kampanje "Jutro u Americi" Ronalda Reagana, preko slogana "Da, mi to možemo" Baracka Obame, do Trumpovog refrena "Prvo Amerika". I, počevši sa Johnom F. Kennedyjem, predsjednici su Ameriku poredili sa "gradom na vrhu brda" - što je primjer za ostatak svijeta.
Ipak, teško je sjetiti se kada je Amerika posljednji put kreirala politiku koja bi mogla da posluži kao model koji će ostali oponašati. Zemlja nije imala proaktivnu, progresivnu vladu još od šezdesetih. Od devedesetih nije dovoljno investirala u ljudski kapital kako bi mogla da proprati brze promjene u ekonomiji koje podrazumijevaju potrebu za preusmjeravanjem vještina; nije preduzela efikasne reforme u obrazovanju, očuvanju okoline ili na tržištu rada; i nije pokrenula ni jednu novu urbanu inicijativu niti infrastrukturnu politiku usmjerenu ka budućnosti. Ta lista se nastavlja.
Razlog je jednostavan: dugotrajna sumnja Amerikanaca u "veliku vladu" pretvorila se u neku vrstu političke samomržnje, u kojoj su kreatori politike i građani nalik njima navedeni da povjeruju da je vlada najbolja onda kada ne vlada. A kako se američka vlada povukla iz društva, tako se Amerika povukla iz ostatka svijeta. Ovi trendovi su kulminirali sa Trumpom, čije se najpopularnije politike usredsređuju na destrukciju, umjesto na stvaranje. Deregulacija će navodno nadvladati himeru "duboke države", omogućujući Americi da dostigne energetsku nezavisnost. Vanjska politika kojoj je Amerika u centru nije usmjerena na to da preoblikuje ulogu Amerike u svijetu, nego da je umanji. Od Obamacarea do imigracione DACA politike, Trump voli da ukida prethodne politike, a da ne osmisli nešto što bi ih zamijenilo.
Američki konzervativci do sada nisu uspjeli tačno protumačiti Trumpove namjere. U julu, Robert V. Mary je napisao da Trump "tek treba da postigne nešto da bi se približio ozbiljnoj pobjedi u zakonodavstvu - ili da demonstrira neki ozbiljan politički potez". Istina je da Trump u planu ima dosta poteza, ali je sada fokusiran na uništavanje Obamine zaostavštine.
Kako je tvrdio međunarodni pravni stručnjak Richard Falk, Trumpova "demagogija" je ono što omogućava ovakav pristup, jer "zasljepljuje svoje pristalice tako da ne mogu vidjeti njihove istinske materijalne interese i pogrešno identificira njihove prave društvene neprijatelje". "Trumpovo odbacivanje 'razumskog diskursa, uključujući posvećenost istini i dokazima', propraćeno je neograničenim 'kapacitetom za manipulisanje javnim mnijenjem i igranjem na takve potisnute emocije kao što su rasizam i klasna zavist'."
Rezultat takvog Trumpovog pristupa je da se postojeći problemi u Americi pogoršavaju i da se mnoge velike prilike propuštaju. Ali šta može da zaustavi demone koji su već pušteni s lanca? I, čak i ako oni budu zaustavljeni, može li se šteta koju su već nanijeli popraviti? Bilo je nekih reakcija protiv Trumpa zbog toga što nije jasno osudio bijele suprematiste koji su protestovali u Charlottesvilleu u Virginiji, i čije je okupljanje pod nazivom "Ujedinimo desnicu" u augustu rezultiralo smrću žene koja je protestovala protiv njih. Ali to je malo doprinijelo da se oslabi Trumpov destruktivni momenat: samo nekoliko sedmica kasnije, Trump je objavio plan da ukine DACA politiku koja je od deportacije štitila oko 800.000 mladih imigranata koji su u SAD došli kao djeca.
Osim da žalimo nad zapanjujućim dubinama u koje velika politička kultura i sistem mogu da padnu, šta se može učiniti? Jedna očigledna opcija, koju kako se čini demokrate često koriste, jeste da se odbaci Trump i sve ono za šta se njegova administracija zalaže. Ali time se riskira nastavak disfunkcionalne dinamike koja je SAD i dovela do ove tačke. Druga opcija, koja ipak djeluje neprivlačno na prvi pogled, je da se prihvati Trumpova administracija. Rezultat takvog izbora bi mogao da bude pogoršanje domaćih problema i slabljenje sistema "kočnica i ravnoteža". Ali moguće je i da će se "kočnice i ravnoteže" održati do sljedećih izbora, omogućivši da se postojeće političke stranke u Americi ponovo izgrade i da se nove stranke probiju. Rezultat bi, nadajmo se, bio političko preusmjeravanje koje je toliko potrebno - u stvari, politička renesansa.
Sigurno je da bi za takve promjene bilo potrebno vrijeme - vrijeme koje, u zavisnosti od toga koliko dugo Trump ostane na mjestu predsjednika, stranke možda nemaju. Republikanci bi mogli da ostanu politički hendikepirani godinama, pošto bi bili primorani razračunati se sa Faustovskom pogodbom koju su sklopili da bi se domogli političke moći. Demokrate, sa svoje strane, čeka veliki vakuum u liderstvu i nedostatak političke vizije, zahvaljujući tome što su sada usvojili strah od toga da budu označeni kao "veliki potrošači". A, kako stvari stoje, neka treća stranka ili kandidati ne pružaju racionalnu alternativu. I pored toga, postoje ohrabrujući znaci da neki republikanci i demokrate razmišljaju van stranačkih okvira. I ostali treba da se ugledaju na to, i da shvate da je preusmjeravanje postojećeg stranačkog sistema možda jedini način da se prekine pat pozicija u koju je zapala američka politika i da se, možda, oporavi od decenija opasnih neuspjeha demokrata.
Sljedeći čin u američkoj političkoj drami, nakon predstojećih kongresnih izbora 2018, mogao bi da bude obilježen nekom vrstom razračunavanja, a da predsjednička kampanja 2020. bude propraćena građanskim rasulom i eskalacijom nasilnih sukoba koji su godinama tinjali ispod površine. Da bi se izmijenio zaplet pre nego što se taj scenario odigra potrebno je preuređenje i revitalizacija američke politike, tako da se, riječima pjesnika Seamus Heaney, u Americi ponovo "nada i historija rimuju".
/Autor je profesor sociologije u Hertie školi za upravljanje u Berlinu/
(TBT, Project Syndicate)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR