Kad se od Orava i Ujehare ne vidi EU i SAD

Novi tekst Darka Šukovića!

Piše: Darko Šuković

Dvodnevni, pojedinačni susreti lidera parlamentarne opozicije sa Aivom Oravom i ambasadorima država EU potvrdili da Brisel nije mrdnuo sa stanovišta što ga je u Podgorici, u martu, saopštila Mogerinijeva, a u junu pofermao Han: Brisel nema razumijevanja za bojkot parlamenta.

Isto je poručio potpredsjednik SAD Majk Pens, na sastanku „s nogu“, u hotelu „Hilton“, početkom avgusta .

Zanimljivo je, ne i neuobičajeno, da se ključna poruka Brisela našla samo u saopštenju Delegacije EU i izjavi Andrije Mandića! Lideru DF dobro je došla kao upotrebljiv argument za, sve bliži, povratak u skupštinske klupe.

Podsjetimo, ni za Pensovu kritiku ignorisanja zasjedanja Skupštine ne bi se znalo, da se nije oglasila Ambasada SAD! Ništa neočekivano u porukama Zapada, reklo bi se, za stabilne demokratije notorno je da su institucije mjesto za politički dijalog.

Da, ali Crna Gora nije uzor ni stabilnosti, ni demokratije. Zato je opozicija zaigrala neku vrstu igre živaca sa Vladom i Briselom. Pogotovo nakon decembarske posjete Johanesa Hana Podgorici i njegove zabrinutosti za budućnost države - ako bojkot potraje?

Procjena je bila da će komesar za susjedsku politiku i proširenje, refleksom autentičnog briselskog birokrate, pritisnuti Vladu tek ustoličenog premijera Markovića da ustupcima spriječi veću gužvu na granici EU.

Rezon da je istrajnost u bojkotu ključ uspjeha, pokazuje se, međutim, kao svojevrstan politički autizam. Baš kao i insistiranje na paradigmatičnosti „makedonskog scenarija“ za Crnu Goru. Ovdje se, naime, geostrateški dešava(lo) nešto dijametralno od onoga u Skoplju, pa nije bilo razloga da Vašington i Brisel odstupe od principijelno legalističkih poruka.

Za SAD i EU odavno nema dileme da se Rusija grubo miješala u unutrašnje stvari Crne Gore, uključujući i kulminaciju - pokušaj terorizma na dan izbora!

Obje adrese, treba li naglašavati, važe za dobro obaviještene o akcijma te vrste, uprkos američkom kiksu na domaćem terenu, zbog kojeg Hilari sada tugu utapa u vinu.

Za crnogorsku opoziciju, jednako za tzv. građansku kao za DF, to je, pak, lažni „državni udar“, smišljen i realizovan da sačuva vlast Đukanovićeve DPS i njenih „satelita“.

Ovo nijesu nesaglasja u detaljima, nego „do balčaka“ suprotstavljeni stavovi Zapada i crnogorske opozicije, povodom dramatično rastućeg uticaja Moskve u regionu.

Insistiranje na novim izborima, u očima Zapada, nije samo negiranje agresivnog prisustva Rusije na Balkanu, nego davanje nove šanse Moskvi da u Podgorici instalira prorusku vladu. Kakvih, uostalom, već ima i u starijim članicama Alijanse.

U Podgorici se, prije nekoliko mjeseci, s nevjericom prepričavalo kako je jedan lider opozicije, usred američke ambasade, optužio ambasadorku Ujehara da ne sprovodi politiku SAD u Crnoj Gori!

I ponudio da on pozove nadređenu joj osobu u Stejt departmentu, koja će joj objasniti đe griješi!? Što bi se moglo shvatiti kao, koliko god nediplomatska, simpatična demonstracija nezavisnosti od jedine velesile... kad ne bismo znali da je, zapravo, posrijedi nekontrolisani strah od odbacivanja i poricanje nove političke realnosti.

S druge strane, u Briselu i Vašingtonu sporo kapiraju faktor balkanskog mentaliteta i možda su još u nevjerici kad od političara ili čelnika NVO, koji su im se zaklinjali u prozapadnu orijentaciju, čuju kako Rusiju „ne treba napadati“, da je to sa njenim miješanjem u unutrašnje stvari Crne Gore prenaglašeno ili skroz izmišljeno.

Te da su Šišmakov, Popov, Sinđelić i Dikić samo živi akteri Katnićeve bajke, a prijeteće izjave Rogozina, Železnjaka, Zaharove, na koncu i Lavrova – nevrijedne komentara!?

Sporo, međutim, ne znači nikad. Upadljivo je bilo odsustvo diplomata EU i SAD sa nedavne proslave 20 godina „Vijesti“!

Mnogi su skloni da tihi bojkot te medijske kuće, koju su, parom i prisustvom, izdašno podržavali kad god je trebalo, povežu sa činjenicom da je Perovićev koncern, uoči izbora, bio propagandna pesnica proruskog i anti-NATO Demokratskog fronta!

Nakon 16. oktobra „Vijesti“ su služile za banalizaciju tvrdnji Tužilaštva o planiranom krvoproliću, a sada čine sve da kompromituju sudski postupak za „terorizam u pokušaju“.

Uzgred, ako je uređivačka politika „Vijesti“ ozbiljno zabrinula njihove zapadne sponzore, čeka ih dodatan napor da odgonetnu motive zbog kojih ih je takve prigrlila crnogorska Vlada? Ako se, uopšte, isplati tragati za smislom na medijskoj sceni koja, upravo pod kišobranom Brisela i Vašingtona, prijeti da bude svedena na istine o starletama i laži o političarima.

Opozicija teško odustaje od obrazaca koje je na javnoj sceni predstavljala kao svoje političke pobjede. Poput formata pregovora koji je doveo do Vlade izbornog povjerenja. Zato insistira da EU opet bude medijator u pregovorima sa Vladom, uprkos rezolutnoj izjavi Aiva Orava da se to neće desiti!

Pritom se, navodno, kao izvor problema sve više doživljava Estonac, a ignoriše činjenica da je ruski faktor suštinski promijenio pogled Zapada na političke okolnosti u Crnoj Gori.

Da je manje ozbiljno vrijeme, bilo bi uistinu zabavno gledati kako uigrani tim partijskih, medijskih i NVO pirana, nasrće na šefa Delegacije EU, nenaviknut na arogantnog Estonca ni nakon godinu od odlaska Fileovog krotkog, starog momka Mitje Drobniča.

No, u zemlji, u kojoj na svaki promašaj vlasti opozicija odgovara autogolom, odgovoran čovjek nema prava da priželjkuje bilo kakav sukob.

Čak ni onaj koji bi, kao lakmus papir, pokazao da li su u Briselu stvarno naučili nešto o Crnoj Gori.