Bilješka o Novaku: Poraz i pomirenje

Prvi put mi je bilo žao Đokovića! (Ujstu, pljuvači, bilješka ima lijep kraj...samo malo strpljenja!) Nije da sam se dosad radovao njegovim porazima, samo me nijesu dodirivali, taman kao i silne pobjede i trofeji koje je gomilao.

A, znam mnozinu takvih kao ja.

I kod svih je uzrok krzmanja na Novaka isti – pristao je da ga, kao najskuplji žeton, iskoriste u anticrnogorske svrhe, onomad, kad je bio popis. Malo nam je bilo Amfija i SPC, beogradske propagande sa zemlje, iz vode i vazduha, naših Srba, nego se sa bilborda javio i on, da ih obodri, da ne streknu od nas Crnogoraca! Nas trista hiljada, a njih deset miliona sami!

  Novak na bilbordu 2011.                  

Smučio mi se tad! Izem ti šampiona koji se miješa u ono o čemu nema pojma i još drži stranu sto puta jačega! Koji svoju globalnu popularnost, po osnovu porodične poveznice sa lokalitetom Jasenovo Polje, upregne u potiranje crnogorskog nacionalnog imena i ubijanje crnogorskog jezika u embrionalnoj fazi. Nimalo se to nije uklapalo u moje shvatanje fer pleja. I ne samo moje, kako napomenuh.

Pet godina je ništa za čovječanstvo, ali se u glavi pojedinca za to vrijeme može promijeniti ihaha. Još ako odstrani remetilački uticaj najbližeg okruženja, pametan čovjek može temeljno da presloži svoja čuvstva i poglede na svijet. Evidentno je da se Đokoviću to desilo na sportskom planu, a ja volim da vjerujem kako mu se ponešto razbistrilo i na relaciji prema državi porijekla.

Nakon bilborda i cirkusa sa popovima i rođaštvom na ognjištu predaka, Đoković više nikad nije napravio faul prema Crnoj Gori. Naprotiv, dao je dosta signala, uprkos gladijatorskom životu „reketa br. 1“ i fokusiranosti na ATP poene i apoene, da u njegovom sistemu vrijednosti stanovit značaj počinje da ima i korjen porodičnog stabla!

Vjerujem da je izbor Crne Gore za mjesto vjenčanja bio neka vrsta simboličnog mirenja sa prapostojbinom, poruka da, ipak, ne mora biti srpska da bi je smatrao svojom. Kao što vjerujem da je posjeta našem paviljonu u Olimpijskom selu i molba da dobije trenerku sa crnogorskim obilježjima, pouzdan znak da je veza uznapredovala.

Naravno, bilo bi pubertetski tražiti da Novak „promijeni dres“ i zaigra pod crnogorskom zastavom. Čovjek je državljanin Srbije, igra s ponosom i strašću za svoju zemlju. I to je za respekt. Za razliku od raznih prlainovića, mandića ili osobe sa brojem 44 u košarkaškoj reprezentaciji Španije. Dovoljno je, ma ogromno je, što mijene poput Đokovićeve mogu staviti tačku na bolesnu atmosferu, u kojoj ne možeš navijati i za Crnu Goru i za Srbiju.

Sa Jovankom u crnogorskom paviljonu 

Neka mi bude dozvoljeno da primijetim - što se Novak više ponašao crnogorski, to je više trofeja donosio Srbiji. Kad je (nakon popisa... ups) prestao da olako predaje mečeve i naučio da stisne zube, počeo je da teroriše rivale. I ove suze nakon poraza od Delpa, ajde da malo guslamo, pravo su mandušićevske, a ne slabića koji ne može da podnese poraz.

Te su suze pokazale i Novakovu sposobnost da se suoči sa istinom: daleko je do Tokija i olimpijsko zlato nikad neće zasijati na njegovim prsima. No, kad se sportska strana njegovog nastupa na OI ohladi, mogao bi shvatiti da je u Riju zavrijedio nešto kudikamo veće i važnije – sa dva fina gesta, jednom posjetom i jednom trenerkom, pomirio se sa ostatkom Crne Gore.

Na US openu navijaću za Nola. A, znam ih mnozinu koji će, iako nijesu dosad. I baš nikakve veze nema što će mu ispred imena pisati SER. Mada, nemam ni mrvice sumnje, bliži se dan kad će, gledajući svoj lik u ogledalu i osluškujući zvuk svoga imena i svoga prezimena, Novak Đoković nepogrešivo znati – ko je i šta je.

Piše Darko Šuković