Piše: Vedran Obućina
Neobvezujući referendum o nezavisnosti Iračkog Kurdistana dogodio se unatoč prijetnjama i protivljenjima iračke vlade u Bagdadu, Irana, Turske, Sjedinjenih Država i drugih regionalnih i globalnih sila. Proslave na ulicama Erbila i drugih kurdskih gradova, s crveno-zeleno-žutom kurdskom trobojnicom, kao da pokazuju manjak bilo kakvoga straha od turskih i iranskih prijetnji. Ove dvije susjedne zemlje same imaju veliko i potencijalno nemirno kurdsko stanovništvo.
Turska je već postavila tenkove uzduž tursko-iračke granice, odnosno prema autonomnoj pokrajini Kurdistan, koja je de facto kurdska država otkad je srušen Sadam Hussein. Turci pokušavaju ukazati kako je za njih referendum ništavan, te prijete vojnom akcijom i gospodarskim sankcijama, koje bi uključivale i zatvaranje jedinog kurdskog graničnog prijelaza prema zapadu u Haburu. Ujedno Ankara upozorava na činjenicu da upravo Turska ima ruku na ventilu koji može zatvoriti protok nafte i plina iz Kurdistana. Nekih 550.000 barela nafte izvozi se putem naftovoda do turskih terminala na Sredozemlju unatoč povicima iz Bagdada kako je ta neovisna prodaja ilegalna. Ako bi Turska zatvorila taj naftovod, Kurdi bi izgubili jedini važan izvor prihoda. Za Erbil je to ključna stvar opstanka, osobito uslijed gospodarske krize i gotovo bankrota Regionalne vlade Kurdistana, koja je, uz to, obilježena i golemim razinama korupcije i nepotizma vladajuće obitelji Barzani.
Ponešto pomutnje izazvala je ruska energetska kompanija Rosnjeft, koja je najavila veliki ugovor o proizvodnji i transportu kurdske nafte i plina, ali to je samo ruska uobičajena politika na Bliskom istoku, koja se ukratko može sažeti kao diplomatski odnosi sa svima, a potpora nikome posebno. Kremlju je poznato da se energetskim odnosom s Erbilom učvršćuje ruska prisutnost u Iraku i Kurdistanu, a istodobno ne daje snažnu potporu kurdistanskoj neovisnosti znajući unaprijed da je ona neodrživa bez kontrole nad Kirkukom. Ruski predsjednik Vladimir Putin komentirao je samo kako Rusija razumije osjetljivost kurdskoga pitanja i kako se na njihove zahtjeve za referendumom mora odgovoriti unutar međunarodnog prava. Time Kremlj ne daje jasan stav prema referendumu nego čeka razvoj događaja. Kakav god on bio, Putinu je poznato da je sada Rusija glavni energetski partner Erbila i u budućnosti će o Rusiji ovisiti mnogi planovi razvoja kurdistanskoga gospodarstva. Tako su i Sjedinjene Američke Države, uobičajeni bliski prijatelji Kurda, izgubile oslonac u Erbilu.
Ukrštavanje snaga i interesa
Ipak, i Amerikanci se slažu s Iranom i Turskom da je Barzani napravio pogrešku u pozivanju na referendum. Washington se pribojava goleme nestabilnosti u kratkoročnom i dugoročnom pogledu. Kratkoročno se brine o poziciji iračkog premijera Haidera al-Abadija, čija bi vlada mogla pasti zbog ovakvih događaja i prije parlamentarnih izbora zakazanih za travanj 2018. godine. Barzani računa na kaos u kojemu bi samo Kurdi mogli dobiti dovoljnu prednost da bez straha proglasi punu neovisnost. Kurdi pokušavaju dokazati svojim američkim partnerima suludost održavanja jedinstvenoga Iraka, ali je Amerikancima dobro poznato kako bi proglašenje kurdistanske neovisnosti dovelo do dugoročne destabilizacije cijele regije i pokušaja unutarnjih i vanjskih razbijanja teritorijalne cjelovitosti Turske, Irana i Sirije.
Iran je otkazao sve komercijalne letove prema Iračkom Kurdistanu i počeo gađati kurdske vojne pozicije na iračkoj strani granice. U samom Iranskom Kurdistanu počelo je slavlje, a iranske su sigurnosne snage spremne djelovati na svaki nagovještaj poziva na secesiju ili znatniju podršku referendumskoj pobjedi. Proslavljeni čelnik snaga Kuds Islamske revolucionarne garde Kasem Suleymani počeo je s grozničavim posjetima političkim protivnicima Masuda Barzanija iz Domoljubne unije Kurdistana (PUK) i Pokreta za promjene (Gorran), koji drže svoje pozicije u Erbilu i Sulejmaniji. Ove se dvije stranke mogu pokazati ključnima u razumijevanju i tumačenju kurdistanskog referenduma.
Prije svega, nije riječ o prvom referendumu o nekom obliku kurdistanske neovisnosti. Nebrojeno puta i sam je Barzani pozivao i najavljivao referendum o statusu Iračkog Kurdistana s nastojanjem ujedinjenja svih područja gdje žive Kurdi – u Turskoj, Iranu i Siriji. Time bi Erbil bio jedna vrsta kurdskog Pijemonta. Takav san o kurdskoj neovisnosti nije moguć iz prostog razloga što sami Kurdi nisu složni u vezi s nastankom takve države. Na djelu je nekoliko glavnih ukrštavanja snaga i interesa. Prvi je religijski čimbenik, u kojemu se pripadnici Kurdistanske radničke partije (PKK) ne slažu s vjerskim načelima u takvoj državi, dok se iranski Kurdi ističu ne samo po naglašavanju vjerskih zakona već i po velikom broju šijitskih Kurda. Drugi je stranačka borba, u kojoj se referendum ne vidi kao jedinstven stav svih kurdskih političkih snaga već samo kao oruđe u borbi za moć. Barzani koristi referendum kako bi ojačao državotvornu poziciju sebe i svoje stranke, oslabljene dugotrajnim gospodarskim nedaćama prouzrokovanim smanjenjem cijena nafte. Bagdad je odbio davati Kurdima dio nacionalnog proračuna otkad je Erbil počeo sam prodavati naftu. A široka korupcija otuđila je mnoge Kurde od Barzanija i njegove vlade.
Legitimnost referenduma
Izravna i trenutačna prijetnja ovog referenduma jest borba za naftom bogatu pokrajinu Kirkuk, koja je pod kurdskom kontrolom nakon što su pešmerge uspjele osloboditi ovo područje od Daeša (ISIL-a). Arapi i Turkmeni također žele gospodariti ovim područjem, te je već došlo do sukoba Kurda i Turkmena. No, to nije ništa spram mogućnosti sudara pešmerga i šijitskih paravojski, što bi moglo dovesti do izbijanja većeg ratnog sukoba na samim granicama autonomnog Kurdistana. U svojim pokušajima zaustavljanja referendumskoga glasovanja Sjedinjene Američke Države pozvale su Barzanija da isključi Kirkuk i druga sporna područja iz referenduma. Neki su kurdski čelnici prihvatili to, ali ne i Barzani. Lukava je to igra kurdskog čelnika, koja mu je dovela snažnu potporu Kurda u cijelome svijetu, osobito nakon što se odupro snažnim međunarodnim pritiscima.
Međunarodno je pravo u ovom pitanju puno rupa. Kurdski narod, kao i svi drugi narodi svijeta, ima pravo na nacionalnu samoodređenost i neovisnost. Međunarodna bi zajednica trebala potvrditi to pravo i spriječiti one koji im takvo pravo ugrožavaju. Međutim, Kurdi u Iraku već su ostvarili svoje samoodređenje. Imaju autonomiju unutar kvazifederalne strukture Iraka i sami vode svoju upravu. U tom smislu nije jasno što bi značilo samoodređenje – sami voditi svoje poslove ili pod bilo koju cijenu proglasiti neovisnost. Očito Kurdi imaju pravo na samoodređenje, ali to ne znači nužno posjedovanje vlastite države. Legitimnost cijelog referenduma također je upitna s obzirom na to da je izvršena kroz unilateralnu odluku Erbila, bez dopuštenja iračke središnje vlade, pa čak i bez nacionalne rasprave.
U svim normalnim nacionalnim državama svijeta to bi bio casus belli – povod za rat, jer se dio suverenog i međunarodno priznatog teritorija unilateralno želi odvojiti, a da to odvajanje nije prouzrokovano prijetnjama ratnim sukobom. Još je složenije pitanje što Kurdistanom vlada nepotistička dinastija Barzani, a, prema brojnim kurdskim neovisnim ili poluneovisnim medijskim kućama, u Kurdistanu su se danima održavali javni prosvjedi i rasprave o obliku i vremenu referenduma. Ti Kurdi, zajedno s onima izvan Kurdistana koji su u strahu od arapske odmazde, prosvjeduju zbog nerada parlamenta, nepostojanja otvorenih izbora i vladavine nelegitimnog predsjednika. Sve to ukazuje da je referendum tek igra u kojoj Barzani koristi domoljubne osjećaje kurdskoga naroda, a sve da bi ostao na vrhu i u poziciji moći.
Jednostavna je i objektivna činjenica da u dugoročnom razdoblju neovisni Kurdistan ne može preživjeti sam za sebe. Ukoliko dođe do međunarodne potpore Erbilu, ponovit će se scenarij Južnog Sudana. A u slučaju borbe s iračkim snagama Kurdi nemaju šanse za pobjedu jer je Bagdad uspio osuvremeniti svoju vojsku. Iranske će i turske snage pripomoći u gušenju kurdistanske secesije. Jedini način autonomije, pa i neovisnosti Kurdistana jest multilateralni, dakle, onakav kakav bi mogli prihvatiti svi regionalni dionici. U Kirkuku već dolazi do sukoba Kurda i Turkmena, a sve to zadovoljno gledaju teroristički ostaci Daeša, koji u datim okolnostima sagledava stanje kao dobru priliku regrupiranja i pokušaja ovladavanja barem nezanimljivim područjima jugozapadnog Iraka.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR