U pamet se Katalonci, Ćipur je dokaz da država nije garancija

Piše: Darko Šuković

Jučerašnje nasilje u Kataloniji krvavi je dokaz da koncept vladavine prava i ljudskih sloboda mora na doradu. Pokazalo se da slobodan pojedinac, na kojem počiva zapadna demokratija, može da računa isključivo na golem ćutek, ako je Katalonac koji svojim pravom glasa dovodi u pitanje ustavnu normu o teritorijalnoj cjelovitosti Španije!

Sva admistracija u Briselu stala je iza Rahoja i interpretacije da je nepromjenjivost španskih granica važnija od prava gotovo osam miliona građana Katalonije da odluče žele li da ostanu u državi koja ne poštuje njihovo dostojanstvo. Savremena zapadna demokratija zaista zna da bude iritantna i karikaturalna. Za blijedog, bivšeg britanskog premijera Kamerona psovka u medijima i na društvenim mrežama je - demokratija! Ali pravo glasa na referendumu o nezavisnosti, za Junkera i lidere država EU – nije!

Ovo je, inače, brutalan odgovor na dilemu: prvo demokratija, pa država ili obrnuto(?), kojom su, sjetite se, bili (spolja?) inficirani neki krugovi suverenista, uoči našeg referenduma.

U principu, država je najbolji instrument kojim neki narod uređuje svoj način života. Zato je razumljiv entuzijazam Škota, Kurda ili Katalonaca da od zemlje na kojoj žive stvore državu. Uostalom, crnogorsko iskustvo te vrste svježe je i tih se čuvstava moramo sjećati.

No, Crna Gora bi, za Katalonce i ostale pomenute narode, mogla biti inspiracija još jednog korisnog nauka: nezavisna država, sama po sebi, nije nikakav garant slobode, emancipacije i prosperiteta državotvorne nacije. Primjera je obilje, a evo posljednjega.

Svještenstvu i vjernicima Crnogorske pravoslavne crkve policija je zabranila da uđu u crkvu na Ćipuru i održe službu. U toj crkvi počivaju gospodar Ivan Crnojević, kralj Nikola, kraljica Milena i njihove šćeri Ksenija i Vjera.

Policija, da ne bude zabune, nije bila na ekvidistanci između pristalica dvije crkve, nego, de facto, garant dominacije u Crnoj Gori neregistrovane Srpske pravoslavne crkve. Čije je svještenstvo sa vjernicima uredno ušlo u crkvu na Ćipuru i obavilo obred.

U nezavisnoj Crnoj Gori, Crnogorska pravoslavna crkva moderna je pepeljuga. Takav njen status posljedica je kolopleta, uglavnom, političkih okolnosti.

Nekadašnje suverenističke stranke danas su ili u kolaboraciji sa velikosrpskim, ili brinu samo o veličini kolača vlasti, ili trguju sa Amfilohijem, ne mareći mnogo za interes države. Sve vlade u nezavisnoj Crnoj Gori uzmicale su pred agresivnošću poglavara SPC, gledajući da ih sukob sa njim ne košta podrške birača. Ne razumijevajući, pritom, kakve posljedice po državu i društvo ima prećutno dopuštanje da Amfilohijeva srednjovjekovna politička platforma postane ideologija opozicije.

U nekim nekad suverenističkim glasilima CPC je žigosana kao ekspozitura vlasti. Javno izrugivanje sa slabostima Crnogorske crkve bio je svojevrstan katalizator konvertitstva tih medijskih kuća. Pepelom su posipali svoju režimsku prošlost i pokazivali lojalnost novim partnerima, od kojih su mnogi bili, zapravo, politička krila SPC.

Tako smo došli do apsurdne situacije da mrtav kralj Nikola padne u ruke ideoloških nasljednika onih koji su ga proglasili za izdajnika, stavili tačku na dinastiju kojoj je pripadao i državu kojom je upravljao. Dakako, i na crkvu te države. Neko lucidno primijeti - da je ostao u San Remu, kralju i gospodaru Nikoli Prvome Crnogorci bi se mogli pokloniti. Ovako, hvala svim vladama Crne Gore i jednom i jedinom Predsjedniku države – mogu, ali kroz kordon policije.

Što nije realno. Jer, za proboj kordona potrebne su, što bi rekao Staljin glede Vatikana, divizije kojih nema. Ili vlast sa osjećajem za nacionalni ponos – koje nema!