Piše: Sergej Mitrofanov
Već duže vrijeme me progoni jedno te isto pitanje: „Zbog čega su se holivudske zvijezde tako ućutale? Zašto ne učestvuju u javnim raspravama o aktuelnim međunarodnim pitanjima?“
Već duže vrijeme me progoni jedno te isto pitanje: „Zbog čega su se holivudske zvijezde tako ućutale? Zašto ne učestvuju u javnim raspravama o aktuelnim međunarodnim pitanjima?“ Jer američke filmske zvijezde skoro nikada nisu samo zvijezde ili prosto glumci. To su veoma bogati i uticajni ljudi koji stoje na samom vrhu svjetskog biznisa vrijednog desetine milijardi dolara.
I ako ćemo pošteno, to nisu ljudi već institucije. Svakog od njih prati određena reputacija, harizma, visok društveni status i prilično veliki kapital, s pratećim personalom koji taj kapital revnosno opslužuje. I zato se niko ne iznenađuje kada neka američka zvijezda postane predsjednik SAD ili guverner neke od saveznih država, a nakon isteka mandata se ponovo vrati među zvijezde, kao da se u međuvremenu ništa naročito nije dogodilo. Zapadne zvijezde su ljudi s biografijama i svakog od njih krasi njemu ili njoj svojstvena životna filozofija. Njih prate lični biografi i tjelohranitelji, a diktatori divljih totalitarnih zemalja se diče njihovim društvom i poznanstvom s njima. Možemo se samo čudom čuditi zašto se te zvijezde ne uvale u već nekakve njihove „zapadne politbiroe“, nego do kraja života samo dobro rade svoj posao. Oni su postali moćni glumeći kojekakve gangstere i siromahe, invalide i nesretnike, radnike i besposličare – a ne velike načelnike lenjine i staljine (danas nikolaje prve i druge – svejedno), kao što čini naša sovjetsko-ruska filmska avangarda.
Ali u posljednje vrijeme, naročito nakon sloma Demokratske partije, američke zvijezde su nekako svenule i kao mnogi od nas se povukle u svoju intimnu, takozvanu „unutrašnju emigraciju“; istina, nešto veseliju i udobniju od ove naše. I naravno, ubrzo su se pojavili štrajkbreheri, a međi njima prvi Oliver Stone koji je za honorar zasad nepoznate visine požurio da stigne trijumvatoru na noge, i to direktno u glavni ofis KGB-a. A onda, takoreći iznebuha, u ime cijelog holivudskog ceha svom predsjedniku i njegovoj administraciji obratio se Morgan Freeman.
Šta je taj mudri, časni i izuzetno harizmatični starac u tom svom obraćanju rekao? Smisao njegovog kratkog izlaganja je zapravo upozorenje ne samo Americi, ne samo cijelom zapadu, već i čitavom civilizovanom svijetu da nas je napala jedna kriminalno-huliganska korporacija, nešto nalik na bandu somalijskih pirata koja je samo imenom markirana kao država Rusija. Freeman je u svojoj izjavi pozvao sve uticajne ljude da pažljivo istraže i razmotre ovu činjenicu, da javno izlože istinu o posljednjim američkim predsjedničkim izborima i da na osnovu toga donesu određene zaključke. Pri čemu on govori krajnje jednostavno, ne stideći se svojih prostih rečenica koje baš zbog toga tako precizno pogađaju svaku čakru i posljednjeg ruskog deputata.
A onda se najednom stvorio zanimljiv paradoks.
Da je sve to kojim slučajem izrekao neki političar ili recimo Hodorkovski, ili Navaljni, svi bi u Rusiji samo slegli ramenima. Čudna mi čuda, pa mi sve to već znamo. Kod nas je praktično jučer, u samom centru Moskve postavljen spomenik izumitelju ruskog automata Kalašnjikovu. Postaviše oni tog bronzanog „dobroćudnog čikicu“ obučenog u nekakvu military style jaknu, da sa šmajserom u rukama plaši turiste i ostale inostrane goste naše prijestolnice. Da znaju gadovi šta je naš glavni kulturni brend – vječiti i jedinstveni!
Naši nedavno održani veliki vojni manevri na zapadnim granicama zemlje nose rječito ime „Zapad 2017“ – da znaju gadovi na koju stranu ćemo čim zatreba krenuti.
U našoj Dumi se otvara šampanjac na vijest o tome da je zbog nečijeg hakovanja i masovnog puštanja kompromitujućih dezinformacija nepoznatog porijekla, u američkoj informacionoj mreži nastao opšti haos, a sve da bi kasnije, kad tome dođe vrijeme, znali kome će od momaka koji se bave opasnim, teškim i na prvi pogled nevidljivim poslom, orden na grudi zakačiti.
Kod nas razni markovi, praveći se krajnje naivni, preko svih medija cijelom svijetu pričaju priče o naše dvije sile – „mekoj i gruboj“ – i o tome kako van granica zemlje te sile po potrebi treba naizmjenično primjenjivati, dok nam marije zaharove direktno iz ministarstva inostranih poslova otkrivaju svoje tajne planove o tome kako namjeravaju da onoj zloglasnoj „jednopolarosti“ još jednu „polarnost“ dodaju. A kako? Pa pomoću BUK-ova i već pomenutih kalašnjikova – naravno.
Političari će se prosto po inerciji, bez mnogo razmišljanja i primjenom davno izmišljene formule vlasti ponašati budalasto: „To što vidite nisam ja, a ni konj nije moj / Я – не я, и лошадь не моя.“
A kritičari? Jednog će pomijama zaliti, drugog zauvijek „ućutkati“, trećeg (kao Stonea) kupiti, četvrtog zaplašiti. Kada je u Ujedinjenim nacijama predsjednica Litvanije izgovorila isto što i Freeman, naš predstavnik joj je gordo okrenuo leđa (šteta što ne beše prilika za golu zadnjicu) i izašao iz sale. A za Britance imamo specijalan recept: „Hej ti, u oči me gledaj! Ne skreći pogled!“ – tako je naš dični Volođa Safronkov jednom odbrusio britanskom predstavniku, opet u Ujedinjenim nacijama.
Ali u Freemanovom slučaju ništa od toga ne prolazi. Freemanov auditorijum se sastoji od barem stotinu zemalja i nekoliko milijardi ljudi. Ako neko i napusti tu ogromnu publiku, bit će bez značaja. Možda će se naći neko ko će ga ljubazno zamoliti da sačeka u hodniku dok Freeman ne završi. Freeman se ne može zabraniti kao „Matilda“. On se ne može ni isjeći, poput Savelija Kramarova kojeg su sovjetski dušebrižnici svojevremeno iz svih filmova u kojima je igrao pedantno isjekli. Bio je to težak posao, jer ta „gnjida“ se kao vrhunski epizodista u gotovo sve sovjetske filmove 60-ih i 70-ih godina bio uvukao. A s Freemanom bi bilo još teže. Moglo bi se desiti da u svojstvu kontrasankcija cijeli Hollywood bude zabranjen. Zabranu turskog paradajza smo nekako preživjeli, ali čak ni surovi Neron se nije usudio da oduzme cirkus narodu Rima.
Samo se tako može razumjeti zašto je čitav ruski filmadžijski ceh stao u zaštitu Morgana Freemana. Izabrali su za naše uslove jedinu prihvatljivu lojalističku liniju odbrane. Navodno, Freeman je jedan istrošeni starac, neuračunljivi čudak kojeg je stigla Alchajmerova bolest. On ne zna šta govori, više ne vlada sobom. Dobri ljudi, ne obraćajte pažnju na njega jer Freeman je, ruku na srce, ipak samo drugorazredni glumac. Kraće, oprostite mu tovariši čekisti.
Tom horu se pridružila i Marija Zaharova (da, ona ista iz ministarstva odbrane) i dodala: „Njega su zloupotrijebili. On jadan, nema pojma gdje je“. Serjoža Markov, veliki zagovarač naše „meke i grube sile“ nam je putem radio talasa Eho Moskve oštroumno predočio: „Glumci su obično prilično glupi ljudi“. U smislu: koga to još zanima. A onda se javio i mudri Govoruhin, onaj što nas je nekada učio kako treba da živimo. Ovoga puta nas je posavjetovao da ne protivurječimo glupaku. Znajući čovjeka, to je bila izjava nad kojim bi se valjalo dobro zamisliti.
Naravno, neko će za sve ove ljude koje sam pomenuo reći: „Ma to su samo marionete lutkarskog pozorišta kojim upravlja svemoćni Karabas Barabas“. I bit će u pravu. Ali ne smije se poreći i progresivna uloga tog mizernog hora kreatora paradoksa koji sam pomenuo. Oni su spasavajući Morgana Freemana ruskim ljubiteljima sedme umjetnosti omogućili da i dalje spokojno gledaju američke filmove.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR