Piše: Richard N. Haass
Protivljenje jedne neliberalne Turske, imperijalističkog Irana, Iraka pod velikim uticajem Irana, i sirijskog režima koji opstaje zahvaljujući iranskoj i ruskoj vojnoj intervenciji, osnažuje geopolitičke argumente za stvaranje kurdske države.
Veliki procent od osam miliona Kurda, koliko se procjenjuje da ih ima u Iraku, je izašao da glasa na referendumu za nezavisnost Kurdistanskog regiona i drugih oblasti sa velikim brojem kurdistanskog stanovništva.
Još veći procent glasača - smatra se preko 90 posto - je glasao "za". Veći dio svijeta, ipak, nije naklonjen tome, a položaj jedne države u današnjem svijetu zavisi od toga da li je druge države priznaju. I šta se sada dešava?
Bez sumnje, ne postoji i ne bi trebalo da postoji bilo kakvo automatsko pravo na samoopredjeljenje. Jedna je stvar to što su ljudi, u kolonijama kojima su upravljale vlade udaljene hiljadama kilometara, lišeni svog prava da izaberu nezavisnost na samom početku Drugog svjetskog rata. A sasvim je druga stvar kada se region odvoji od postojeće nezavisne države. Svijet u kojem bi često dolazilo do secesije bi bio u još većem neredu nego ovaj u kojem živimo.
Pitanje koje se prirodno nameće je: pod kojim okolnostima bi liderima i narodima koji traže da napuste jednu zemlju i uspostave svoju sopstvenu trebalo dati podršku? Ne postoji univerzalno prihvaćen spisak standarda, ali predložio bih neke koji bi trebalo da se primjenjuju: historija koja ukazuje ne čist kolektivni identitet za narod koji je u pitanju; obavezujuće obrazloženje, u smislu da narod mora moći dokazati da trenutno stanje nameće veliku političku, fizičku i ekonomsku cijenu; narod treba jasno pokazati da snažno podržava novi i odvojen politički status; nova država mora biti održiva (posljednja stvar koja svijetu treba je još propalih država); da odvajanje ne ugrožava održivost ostatka države ili bezbjednost susjednih država.
Po ovim standardima, postoji ubjedljiv slučaj za kurdsku nezavisnost. Kurdi imaju snažan osjećaj kolektivne historije i nacionalnog identiteta, i nije im uspjelo da dobiju svoju državu poslije Prvog svjetskog rata, ne svojom krivicom - iako je njihov slučaj bio ubjedljiv koliko i kod drugih grupa čije su nacionalne nade ispunjene. Kurdi u Iraku su mnogo propatili (uključujući napad hemijskim oružjem) tokom vladavine režima Sadama Huseina. Nezavisni Kurdistan ima potencijal da bude ekonomski održiv, zahvaljujući svojim energetskim rezervama. A Irak bez Kurdistana bi i dalje bio održiv, kao i druge susjedne zemlje.
Bez obzira na to, želja Kurda u sjevernom Iraku da imaju svoju zemlju najčešće nailazi na otpor. Centralna vlada u Iraku, zabrinuta zbog gubitka teritorije i znatnog dijela naftnih rezervi, se snažno protivi odvajanju Kurda. Turska, Iran i Sirija se protive kurdskoj nezavisnosti bilo gdje, plašeći se da bi kurdske manjine u njihovim zemljama mogle da budu "zaražene" tim "virusom" kurdske države i da zatraže da se i sami odvoje i stvore svoju državu ili se pridruže novom kurdskom entitetu izrezanom iz Iraka.
Iračka vlada je prijetila da će zatvoriti svoj vazdušni prostor za avione koji lete ka kurdskom regionu ili van njega. A Turska je zaprijetila da će presijeći cjevovod kojim Kurdistan izvozi naftu. Takvi potezi bi doveli do opasnosti od toga da održivost novog entiteta (koji bi bio odsječen) bude ugrožena, a da ne spominjemo rizik da dođe do vojnih sukoba.
Sjedinjene Države se protive kurdskoj nezavisnosti, pošto su zabrinute da bi protivljenje susjednih država moglo dovesti do još većih nemira na već uzburkanom Bliskom istoku. Ali istina je da Kurdi ispunjavaju mnoge kriterije za formiranje države, imaju politički sistem sa demokratskim karakteristikama i da su bili odani i efikasni saveznici protiv Islamske države kako u Iraku tako i u Siriji. A protivljenje jedne neliberalne Turske, imperijalističkog Irana, Iraka pod velikim utjecajem Irana, i sirijskog režima koji opstaje zahvaljujući iranskoj i ruskoj vojnoj intervenciji, osnažuje geopolitičke argumente za stvaranje kurdske države.
Jedna od mogućnosti za SAD i Evropsku uniju (koja ima sličan odnos prema ideji kurdske nezavisnosti) je da podrže ili učestvuju u pregovorima između kurdistanske regionalne vlade (KRG) i iračke vlade u Bagdadu. Cilj takvih razgovora bi bio kompromis oko toga kako bi resursi i teritorija mogli da budu odvojeni ili podijeljeni. Paralelni razgovori koji bi uključili Tursku i KRG bi mogli da se pozabave rješavanjem ekonomskih i bezbjednosnih pitanja.
SAD i EU moraju jasno staviti do znanja da bilo kakva podrška kurdskom separatizmu sa njihove strane nije primjer koji bi drugi trebalo da prate. Već ima više od 190 zemalja, a stvaranje novih nije ni lahko ni jednostavno. Svakoj situaciji treba suditi prema okolnostima. Grupe ljudi imaju svako pravo da učestvuju u određivanju svoje sudbine, ali ne mogu odlučivati sami. Kurdi u Iraku su obznanili čemu teže; nije ni pravedno ni održivo rješenje odbiti da se njihov cilj uzme za ozbiljno.
/Autor je predsjednik Savjeta za vanjske poslove SAD-a/
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR