Piše: Igor Yakovenko
Ruski državni mediji su rezultate nedavnih izbora u Njemačkoj doživjeli kao pravi praznik. Doduše ne toliko svečan i himničan kao onaj povodom izborne pobjede Trumpa, ali ipak. Dalo se primjetiti da komentatorima nimalo nije prijala ponovna pobjeda partije Angele Merkel, kao i to što će ona još četiri godine svakako ostati na mjestu federalne kancelarke Savezne Republike Njemačke. Neprijatno – naravno – ali se ništa drugo i nije moglo očekivati. Pokloni kao Trump ne mogu nam svake godine stizati na praznični sto. Ali je zato učesnicima ruske oficijelne medijske promenade nešto drugo izazvalo istinsku prazničnu radost: Alternativa za Njemačku (AfD) je osvojila 13 odsto glasova i tako postala treća politička sila u Njemačkoj.
Trebalo je samo vidjeti s kakvom radošću je Mihail Antonov, novinar i komentator kanala Rosija 1, u emisiji Nedjeljno veče komentarisao izborni uspjeh AfD. Njegov nepogrešivo akribičan pogled je na licu Angele Merkel pročitao i ovakav natpis: „Još jedna ovakva pobjeda i ja ću ostati bez armije“. Radost službenika državnih televizijskih kanala bila je izazvana time što će svi budući politički problemi, pa i oni koji se tiču međusobnih odnosa Njemačke i Rusije od sada biti razmatrani u za nas povoljnije sklopljenom Bundestagu.
Nema spora da je na političkom polju Njemačke stranka AfD zapravo proruska enklava. Članovi ove stranke su se oduvijek oglašavali protiv uvođenja sankcija Rusiji, a sada se neprestano izjašnjavaju za njihovo ukidanje. Ali daleko od toga da je to glavni i jedini razlog radosti ruske informacione služinčadi i njihovih gospodara. Glavni razlog je to što su ljudi mentalno bliski sadašnjem ruskom režimu, koji dijele iste „civilizacijske“ vrijednosti koje zastupa i naša vlast, postali treća politička sila Njemačke.
Ono što se pritom svjesno ili nesvjesno ipak prešutkuje je činjenica da su ljudi koji vode Alternativu za Njemačku zapravo neonacisti. Neko će reći: „Pa nije baš tako, među njima ima raznih“. Da, ali opšti vektor je taj. Njihov „kolektivni um“ je nastrojen baš u tom pravcu. Tako je uprkos čuvenoj evropskoj političkoj korektnosti, vicepremijer i ministar inostranih poslova Luksemburga Žan Aselborn ovako prokomentarisao rezultate posljednjih izbora u Njemačkoj: „Prošlo je 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata, a u njemački parlament su ušli neonacisti… Imajući u vidu historiju ove zemlje, to je činjenica koja izaziva poseban strah i zabrinutost.“
Istina, lideri Alternative za Njemačku ne pozivaju na novi Holokaust, niti govore da treba što prije započeti Treći svjetski rat. Ali njihova pozicija u odnosu na Hitlera i Treći rajh u potpunosti se poklapa s pozicijom Putinovog režima u odnosu na Staljina i staljinizam. Aleksandar Gauland, kandidat stranke AfD za njemačkog kancelara, u svojim nastupima od Nijemaca traži da „prestanu da se stide“ svega onoga što su u prošlom vijeku počinili nacisti i da „treba da se ponose herojskim naporima i djelima njemačkih vojnika u borbama tokom dva svjetska rata“. Ako to što govori Gauland prevedemo na ruski, a naciste zamijenimo staljinistima, dobit ćemo tekst koji praktično od riječi do riječi izgovara svaki savremeni ruski staljinista, od Starikova do Prohanova, a u malo izbrušenoj formi i sam Putin.
Ona banalna fraza „pokaži mi svog prijatelja i reći ću ti ko si“ – u ličnim odnosima i u međunarodnoj politici – ne mora uvijek biti tačna. Ali i pored toga, razborita analiza i promišljanje postupaka prijatelja mogu biti korisni. Zato, pročešljajmo ovlaš spisak zemalja i političkih pokreta u svijetu i saznajmo ko su danas naši glavni politički partneri. Putinovi saveznici na Bliskom istoku su teroristička organizacija Hezbolah, iranski fanatici iz korpusa Čuvara islamske revolucije i armija diktatora Asada. U Evropi Putinov režim otvoreno podržavaju gotovo svi neonacistički pokreti i partije, od Alijanse za budućnost Austrije i mađarskog radikalnog desničarskog pokreta Jobik, do Nacional-demokratske partije Njemačke.
Krug najbližih „prijatelja Rusije“ svodi se na zemlje koje su zvanično priznale ruski zakon o aneksiji Krima. Njih je ukupno šest: Afganistan, Venecuela, Kuba, Nikaragva, Sirija i Sjeverna Koreja. Sve su to siromašne zemlje u kojima vladaju diktatori, ili plamti građanski rat, ili i jedno i drugo.
Prijateljstvo Sjeverne Koreje i Rusije je posebna priča. Budući da samo rođenje ove zemlje ne bi bilo moguće bez direktnog učešća SSSR-a, Sjeverna Koreja je u bukvalnon smislu pupčanom vrpcom vezana za Rusiju. Ta zemlja je podignuta uz aktivno učešće i očinsku brigu Sovjetskog Saveza i sve do „najveće geopolitičke katastrofe 20. vijeka“ (Putin), SSSR je bio apsolutno najvažniji ekonomski partner Sjeverne Koreje. Poslije raspada SSSR-a, to mjesto je zauzela Kina, a posljednjih par godina Rusija se svesrdno trudi da ga ponovo zauzme. Na primjer, u periodu od 2012. do 2014. Rusija je Sjevernoj Koreji otpisala dug od oko 11 milijardi dolara.
Danas je Sjeverna Koreja jedna od glavnih prijetnji miru na planeti. To gotovo svakodnevno raketno-nuklearno zastrašivanje i ucjenjivanje svijeta kojim se sjeverno-korejski režim danas bavi, lako može da se završi sveopštom nuklearnom katastrofom. I niko, ama baš niko osim par onih što su „pali s Marsa“ pravo u studio ruske državne televizije i ne sumnja da je Rusija ta koja režim Kim Džong Una snabdijeva raketama i nuklearnim naoružanjem. Svima je jasno da Sjeverna Koreja nije u stanju da ništa slično tome sama proizvode.
U vezi s tim nameće se prosto pitanje: zašto? Prvi očigledan odgovor bio bi: stvarati probleme SAD-u i tako skretati pažnju sa Putinovih aktuelnih „poslova“ u Ukrajini i Siriji. Ali to je samo dio istine. Gotovo 18 godina njegove vladavine nam je pružilo niz prilika da dobro upoznamo i Putinov unutrašnji svijet i njegovo najbliže okruženje. I zato ne sumnjam da bi oni, ako bi im se Kremlj pod nogama ozbiljno zaljuljao, bez mnogo razmišljanja mogli da izazovu ratni požar svjetskih razmjera. Da izazovu termonuklearnu varijantu Trećeg svjetskog rata? Da izazovu vojni sukob u čijem požaru bi i sami mogli da izgore – opravdano će se u čudu mnogi od vas zapitati.
Ne, ja ni u kom slučaju ne mislim je riječ o budalama spremnim da takoreći sebi pod nosem organizuju makar i lokalni nuklearni konflikt. Ali tamo Negdje daleko, na mjestu 6.000 kilometara udaljenom od naše prijestolnice – što da ne? Diskusije o tome kako je to nemoguće, jer mi sa Sjevernom Korejom imamo zajedničku granicu, kao i o tome da na Dalekom istoku žive naši sunarodnici koji će u tom slučaju neminovno teško stradati, dakle takve razgovore mogu da vode samo oni koji nikada nisu vidjeli Putina, samo oni koji nisu čuli ono njegovo „potonula je“ upućeno Lariju Kingu u vezi sa tragičnom katastrofom naše nuklearne podmornice Kursk, samo oni koji nisu vidjeli njegov smiješak s kojim je te riječi propratio. O tome mogu da raspravljaju oni koji ne znaju da je on lično (ili tek klimanjem glave posredniku) odobrio ubicama da zajedno s teroristima pobiju i nedužne taoce zatočene u pozorištu Dubrovka, da bukvalno spale zarobljenu djecu u fiskulturnoj sali škole u Beslanu. U takvim diskusijama mogu da učestvuju samo oni koji nisu slušali Putina kako radosno priča o tome da je Sirija izuzetno zgodno mjesto za boravak naših vojnika, mesto gde oni „uživo“ mogu da isprobavaju efikasnost ruskog oružja, mjesto gde se broj žrtava stradalih po njegovom naređenju već penje na desetine hiljada mrtvih.
U Dalekoistočnom federalnom okrugu danas živi oko 6 miliona ljudi, ili svega 4 odsto ukupnog stanovništva Rusije. Kod ostalih zemalja u tom regionu je sasvim drugačija situacija. Ako bi (ne daj bože) Kim Džong Un započeo lokalni nuklearni rat, u zoni konflikta bi bilo direktno ugroženo najmanje pola milijarde ljudi. To su obje Koreje, Japan, gusto naseljene oblasti Kine koje se prostiru duž obala Žutog i Istočnog kineskog mora, uključujući šangajsku i pekinšku urbanu aglomeraciju, zatim Hong Kong, Tajvan i ostale oblasti gdje žive milioni ljudi. Što se Putina tiče, u pitanju je samo prosta matematika: u eventualnom nuklearnom sukobu, broj „njihovih“ pretpostavljenih žrtava bi bio neuporedivo veći od „našeg“. Nema posebnih razloga za sumnju da bi u krajnjoj nuždi on iz rukava izvukao baš taj adut. A plan bi mogao biti sljedeći: preko drugih znatno oslabiti Kinu, ako se posreći čak je i uništiti kao strateškog partnera SAD, a pritom ne ulaziti u direktan sukob, dakle ostati po strani od bilo kakvih ratnih operacija. To je sasvim realna kombinacija dostojna „velikog kombinatora“, školovanog i temeljno obučenog profesinalnog provokatora kao što je predsjednik Rusije Vladimir Putin.
Znamo da su fašistički režimi Evrope i režim sovjetske komunističke diktature, nastali u prvoj polovini 20. vijeka, udruženim snagama svetu priredili Drugi svjetski rat. Mi danas u Rusiji imamo režim fašističkog tipa i sva obilježja koja potkrepljuju ovu konstataciju su svakodnevno prisutna u javnom diskursu. Tu su zagovaranje i njegovanje kulta tradicije, vladavina iracionalizma i agresivan otpor liberalizmu u kulturi i politici, promovisanje osjećanja nacionalne ugroženosti i prezira prema pacifizmu i čovječnosti, aktivno praktikovanje selektivnog populizma i uzdizanje kulta smrti (stalno se dičimo brojem žrtava u Velikom otadžbinskom ratu), posredno ili otvoreno iskazivanje gađenja prema parlamentarizmu i ostalim demokratskim začkoljicama, kultivisanje sile i prezira prema slabijem – dakle, bez napora se mogu pobrojati svih 10 osobina Vječnog fašizma koje je u istoimenom eseju naveo Umberto Eko. I svih 10 se savršeno uklapaju u portret savremene Putinove Rusije.
Fašizam je sistem koji proizvodi ratove. Tako je u posljednjih 9 godina svog postojanja i „putinizam“ u svoj dnevnik upisao već 3 rata – gruzijski, ukrajinski i sirijski. A u situaciji kada s jedne strane pokušavaju da ga ograniče sankcijama, a s druge pak udvaranjem i koketiranjem odobrovolje i smire, putinski režim će neizostavno započeti novi rat, mnogo suroviji i krvaviji od prethodnih, i to (ponavljam) tuđim rukama. Za razliku od prošlog vijeka, danas čovječanstvo tačno zna do čega fašizam na kraju dovodi. Zato je izuzetno važno da vodeće zemlje sveta na vreme prepoznaju crte fašizma na licu Putinovog režima, da smognu snage i na vrijeme spriječe nemerljivu štetu koju bi Rusiji i svijetu on mogao da nanese. Često se može čuti kako nas „historija ničemu ne uči“. Možda ne bi bilo loše sada zagrijati stolicu, pažljivo pročitati šta o tome u knjigama piše i spremiti se za ispit tako da ne bude posljednji.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR