Sa Dakinim perima, do preporuka i(li) drugačije Vlade?

Piše: Darko Šuković

Koliko je, godinu kasnije, čvrsta politička arhitektura uspostavljena na osnovu izbora 16. oktobra? Koliko je povjerenja i zadovoljstva u vladajućoj koaliciji, koliko iskrenog akcionog jedinstva u tzv. demokratskoj opoziciji, misli li DF ozbiljno kad poziva na okup protiv režima?

Matematika vladajuće većine, vidjelo se to odmah nakon raspodjele mandata, a pokazalo čim je počela podjela funkcija, pozicionirala je DPS kao golijata svezanih ruku. SD, BS i dvije manjinske stranke našle su se u poziciji tasa na vagi. Bez kapaciteta da oforme poslanički klub, a kadre da sruše Vladu.

Tu su okolnost SD i BS iskoristile da prigrabe kolač vlasti nesrazmjeran izbornom rezultatu, ali u skladu sa političkom moći koju im je dala podjela karata u špilu zvanom Vlada. DPS-u nije ostalo drugo do da ćutke zadovoljava apetit koalicionih partnera i pati za vremenom apsolutne vlasti ili pobjedničkih predizbornih koalicija. 

Tzv. građanska opozicija, zapravo je savez (?) nekoliko slabih partija: starih, koje se teško oslobađaju predstave o sopstvenoj moći (SNP) ili važnosti (SDP); novih (URA i DEMOS), čija su vještačka pluća mediji uz čiju su podršku (za čije su potrebe) stvoreni; sa jednom jedinom uistinu jakom, ali programski nedefinisanom i kadrovski tankom strankom (Demokrate). Njihov je jedini zajednički sadržalac zahtjev za ponavljanje izbora, na kojima bi smijenili DPS. I sami svjesni vrijednosnog galimatijasa u toj konstelaciji, bez jasne profilacije i nakon distanciranja od DF, lideri tzv. građanske opozicije ne opterećuju javnost konkretnim potezima, koje bi povukli kao eventualna vlast.

Konačno, „sirjak tužni“ DF, ostavljen od svih, kao pogrešno odigran adut, gleda kako njegovo mjesto zuzima, metodom „tri prstena kampanje“, uniformisana Bečićeva mlađarija, naoružana populističkim frazama i ponudama iz mini marketa. Izgleda smiješno, ali daje rezultate. DF je, barem trenutno, kao stranac na raskrsnici između Skupštine, ulice i sudnice, sa srcem u Moskvi i(li) Beogradu, a pasošem u nekoj fioci crnogorskog organa uprave.

Da sve stane u poštapalicu „niko srećan, niko zadovoljan“, treba samo ne robovati zvaničnim izjavama, svih redom, pomenutih političkih subjekata.

Nema šanse da se iko u rukovodstvu DF zanosi obnovom saradnje sa tzv. građanskom opozicijom. Pozivi na pregovore i ujedinjenje kupovina su vremena, dok sami ne raščiste šta im je činiti: protesti, povratak u Skupštinu ili, čak, oboje. Čini se da je daleko najrealniji parlamentarni comeback, jer su protesti avantura s malim šansama da okupe masu, a kombinovanje ulice i Skupštine patilo bi od teške insuficijencije logike i političkih principa. Dakle, nakon godine koju su pojeli sami sebi, poslanike DF treba uskoro očekivati tamo đe im je mjesto – u Skupštini Crne Gore.

Tzv. građanska opozicija svojevrstan je ad hoc projekat, prije svega zbog rezolutnog i razumljivog stava DCG da na sve izbore izlazi samostalno. Demokrate su u „kombinacijama“ tek koliko je neizbježno, da ne bi okretali kompletnu opoziciju protiv sebe (kao što su DF) ili ako procijene da im jednokratno partnerstvo može koristiti. Upravo su to razlozi Bečićevog pristajanja na učešće u „građanskoj opoziciji“, ali i tu sa, gotovo arogantnim, liderskim nastupom i isticanjem narasle snage partije.
E, ovo je mjesto na kojem se valja zapitati da li su takve Demokrate i njihov Aleksa strateški partner ambicioznih lidera posrnulih partija koje ga trenutno prate? Čini se – ne?! Zamijeniti Đukanovića ili Bulatovića Bečićem bilo bi im, nema sumnje, teško podnošljivo.

Zato se, u nastavku, treba zapitati da li bi promjena političkog narativa - prelazak, u nekom trenutku, sa priče o povratku u parlament, na priču o ulasku u Vladu, za male članice tzv. građanske opozicije bila prihvatljiva? Vjerujem da bi! Ako ništa, bolje biti na margini vlasti, nego na margini opozicije.

Tim prije što postoje jasne indicije da i u Vladi ima raspoloženih za razradu varijante proširenja ili prekompozicije skupštinske većine. Ponuda vlasnika Vijesti da odigraju ulogu medijatora u operaciji dovođenja za isti sto vlasti i opozicije, teško da je samonikla u glavama medijskih tajkuna, odavno željnih da svoj unosan biznis zaštite i nadgrade političkom moći. To što bi Vijesti bile pokrovitelj dijaloga o preporukama OEBS-a, treba razumjeti kao prvi korak u etabliranju te, nekad i ponovo, provladine, u međuvremenu Dakine i svih koji plate, medijsko-političke kuće.

A što inicijativa o posredovanju, koja je, gle čuda, imala ozbiljnu podršku u Vladi i dijelu opozicije, nije prošla na Predsjedništvu DPS dovoljno je ozbiljan momenat za poseban komentar. Konačno, svako iole informisan o kanalima preko kojih se na crnogorsku političku scenu upumpavaju nebuloze, poput ove sa tupim i pokvarenim perima u ulozi posrednika, pogodiće do kojih ambasadora vode.

I zašto uvijek isto završavaju.