Banjaluko, nakloni se šampionu koji te je nokautirao sa bolesničke postelje!

Piše: Dragan Bursać

Marijan Beneš, legenda jugoslovenskog boksa i sasvim sigurno jedan od najvećih sportista ovih prostora, bije svoju najveću bitku.

Tiho, daleko od očiju javnosti, u svom banjalučkom domu, mirno i dostojanstveno, Beneš se bori za život.

Predano, uporno, tvrdoglavo. Inatom i pameću. Kao nekad u ringu.

Ali, najveći grijeh je u sadašnjosti. Agencijska vijest glasi: "Za sada je izostala bilo kakva reakcija Grada Banjaluke, ali i Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine. I slabo ko će vam to od Banjalučana i znati kazati za ovaj meč, jer banjalučki mediji, sa izuzetkom par časnih, o sudbini Beneša šute.

Uporno, doslijedno i sado-mazohistički. A da bi znali šta je na stvari, morate biti upućeni u odnos jednog bivšeg šampiona i jednog bivšeg grada.

Udarao je Beneš tih sedamdesetih svoje protivnike, a Banjaluka je bila na nogama. Slavila je novog evropskog šampiona u boksu. Amaterskog i profesionalnog. Nokautirao je tada Beneš Banjalučane svojom pozitivnom energijom, euforijom i zauvijek se upisao u besmrtnike.

No, boks, onaj beskrupulozni i viteški, ne prašta. Marjanu je prvo stradalo oko, a onda se počelo urušavati zdravlje.

Nego, ni Banjaluka ne prašta. Ne prašta što je Beneš - ni kriv, ni dužan - po rođenju Hrvat. Za sebe je govorio do besvijesti da je i Srbin, i Hrvat, i Bosanac, i Rom, ali pijana i nacionalizmom drogirana Banjaluka tih devedesetih, onako neljudska, nije mogla čuti urlike čovjeka Beneša.

Namjesto toga, Banjaluka je ubila rođenog Marjanovog brata Ivicu, Banjaluka je, uličarski i kukavički, pretukla Marjana pred njegovim kafićem, uz huliganski poklič "A ko je sad jači, šampione!?" Banjaluka je, poput razjarenog bika, otjerala Marjana kao "ustašu" na radnu obavezu, u sabirne centre, da kopa rovove za srpsku vojsku.

Roki Balboa među Romima

I Banjaluka je, bar tako misleći 1995., protjerala velikog boksera u Hrvatsku. Banjaluka je pomislila, samo pomislila, da je nokautirala Marjana.

Pa je tako šampion postao apatrid u zemlji koju je volio najviše na svijetu. Ljudina iz partizanske porodice, koja je sa sobom uvijek nosila sliku Josipa Broza Tita, postao je u Hrvatskoj "četnik", u Banjaluci "ustaša".

I dok je on bio svoju egzistencijalnu bitku, načetog zdravlja, šta su radili Banjalučani? Uz časne izuzetke - ćutali. Ćutali su na svako zvjerstvo koje je u njihovo ime učinila nacionalistička zvijer Benešu i njegovoj porodici.

A, šta je uradio Beneš? I dok bi svaki čovjek u njegovoj situaciji sa moralne i ljudske visine sa promatrao prćije napuštenog Balkana i kontinenta čak, veliki šampion se vratio u svoj grad, e da bi grad nokautirao po drugi put u superteškoj kategoriji ljudskosti.

Marijan nije dobro vidio, slabo je govorio, ali njegova djela su kao maljem obarala poglede "tihih Banjalučana", istih onih koji su u delirijumu 1979. u Boriku proslavljali njegovu titulu profesionalnog evropskog šampiona i koji su mučki ćutali nad zvjerstvima devedesetih.

Veliki šampion je otvorio školu boksa "Feniks Bin" u Udruženju Roma. Poput Rokija Balboe, naš stvarni Roki - Marjan je sklanjao sa ulice djecu i učio ih ne bokserskoj, nego životnoj školi.

I dok je rijetkim banjalučkim novinarima koji su se usudili posjetiti veliku legendu pokazivao svoju zbirku pjesama Druga strana medalje, rekao je nešto nezaboravno o Romima. Nešto što se tiče ponajmanje Roma, a najviše svih nas ostalih, a većinskih.

"S njima treba živjeti, upoznati ih, pa tek onda donositi sud. Za vrijeme rata oni nisu klali i ubijali ljude, kao što su to drugi činili. Moja familija je bila partizanska, nije bila ni ustaška, ni četnička. Naučio sam da volim ljude, a to se najbolje vidi iz mojih pjesama."

E taj i takav Beneš je, nakon svih teških nokauta koje je zadavao i primao, svirao violinu, pisao poeziju, bio ikona grada, republike i zemlje, to posebno ljudsko biće je danas tek "neprijatnost" za Banjaluku. Jer je živ!

Jer je neporažen! Jer se i u bolesti drži ponosno! Jer ustaje nakon najbolnijeg nokauta u kome gubi brata i gleda u lice nacionalistima iz Banjaluke. I danas, sve jednako nepokoren, vodi svoju najveću bitku, bez da zaziva na milost i samilost.

U porazu su i pobjede od neba veće...

A Banjaluka sve jednako muči. Iščekuje letalni ishod, valjda, pa da se jave "poštovaoci lika i djela", navijek zakašnjeli malograđani, koji se i sjenke svoje plaše.

Jer, više-manje, bili su niko i ništa sve ove decenije i mogu samo skrušeno da konstatuju kako su savremenici Marijana Beneša. Mnogi sličan Marjanu u Evropi i svijetu za života bi u gradu svoje heroike dobio ulicu ili spomenik.

Ne u Banjaluci, koja nekim drugim, zagovaračima ideologije krvi i tla, istim onim pobornicima ideje koji su u smrt otjerali Marjanovog brata, a njega u egzil, e njima Banjaluka daje imena ulica.

No, ne mari veliki šampion za to. Jer, ko se sve i kako bavi sportom, istorijom i uopšte gradom Banjalukom, možda je i najbolje što je Marjan sklonjen od pažnje, tastature, kamere i pera takvih. Samo upamtite, ima jedna Marjanova pjesma Priča o meni, a tu on kaže: Sport me naučio da lako se ne predajem / Da čast i ponos baš ni zašta ne dam / Tko ne umije da gubi ni pobijedit' neće / A i u porazu su i pobjede od neba veće...

Čuješ li ovo, Banjaluko? Možeš li se nakloniti velikom šampionu, priznati da te i na bolesničkoj postelji nokautirao, i tako potražiti put svoje lične pobjede do koje se pročišćenjem dolazi?

Ili ćeš tek konstatovati kako je "Bio jednom jedan šampion?" Čovjek koji je ušao u ring bezmalo 400 puta i koji je izgubio samo 29 mečeva u karijeri, čovjek koji je 26 puta polomio kosti sebi u žaru borbe, stoji i gleda te, Grade.

Na tebe je red...