Ako je politika KURVA, mora li kompromis biti KOPILE

Piše: Darko Šuković

Svašta možeš da vidiš, kad živiš u Crnoj Gori. Prirodne ljepote i betonska rugla, svjetske selebritije i lokalne oriđinale, hajku na pisca koju predvodi sin lika u nagrađenom romanu, „ Primjere čojstva i junaštva“ u izlogu knjižare, „Slučajeve pravde“ u bioskopu i, na javi, osione političare koji gaze pravila...

Prošle je godine, političkim dogovorom vlasti i opozicije, programska direktorica Javnog servisa naćerana da podnese ostavku. Američka je ambasada taj događaj rječito prećutala, a Mitja Drobnič, tadašnji šef Delegacije EU, bio je, čak, svjedok saradnik u toj raboti!

Obratite pažnju(!) - jedan je par rukava uređivačka politika starog rukovodstva TVCG, a drugi, suštinski važniji, način na koji je ono promijenjeno! Esencija nezavisnosti Javnog servisa trebalo bi, naime, da bude u zaštićenosti najvažnije medijske kuće od političkih uticaja na program i smjena urednika partijskim trgovinama. Konačno, to je svrha zakona, usvojenih pod budnim okom eksperata sa Zapada, za koje su iz Brisela dobijeni “štrikovi”, jer, vjerovalo se, garantuju nezavisnost RTCG.

“Ako želiš prijatelja u Bijeloj kući, kupi psa”, govorio je Hari Truman. Ako želiš da završiš posao na Balkanu, (pre)uzmi televiziju i ne opterećuj se zakonom, savremena je politička misao. Pretočena u praksu.

Tako je rješenje za očigledan politički uticaj vlasti na program Javnog servisa, pronađeno u otvorenoj političkoj trgovini rukovodećim mjestom te kuće! Tačno onako kako je, da prostite, radio Milošević – “riješiš” problem izazivanjem većeg! Jer, samo ostrašćenima i plitkoumnima nije jasno: Radojka Rutović i provladina uređivačka politika tadašnje TVCG, drugorazrednog su značaja u odnosu na i formalno bacanje pod noge principa nezavisnosti Javnog servisa, klasičnom političkom smjenom uredništva, uz asistenciju ekselencija iz EU i SAD.

Ako je demokratija poštovanje procedure, ovo je bilo stavljanje ljutog lijeka na ljutu ranu! Uz, ponoviću, zapanjujuće solidarisanje predstavnika demokratskih velesila sa balkanskim obrascem obračuna!?

Tako je to bilo sredinom prošle godine. Danas, na nagovještaj promjene odnosa snaga u Savjetu RTCG, ambasadori SAD i EU reaguju pripravno, ni nalik lanjskoj ljetnjoj hibernaciji. Tvit, posjeta Javnom servisu i poruka da je “sloboda medija stub demokratskog društva”.

Amin, ekselencije! Samo, ako biste bili ljubezni da objasnite: kako je to doprinos slobodi medija kad se političari, nezadovoljni programom, dogovore o smjeni urednika, a napad na isto dobro kad institucije, u propisanoj proceduri, krenu da provjeravaju je li neko od članova Savjeta prekršio zakon?

Mala digresija, tek da smanjim prostor za manipulacije – RTCG je pod Rutovićkom bila javni servis taman koliko je način na koji je smijenjena bio doprinos slobodi te medijske kuće.

Da li, zaista, ambasadori Uehara i Orav, misle da smo svi hipnotisani firmama koje predstavljaju? Ili njima osobno? Ili njihovim šargarepama? Pa da u toj obamrlosti niko ne uspijeva da primijeti kako se ambasadori bave onim čime ne bi smjeli - uređivačkom politikom, a tolerišu ono što ne bi smjeli - kršenje zakona?

Predstavljati tako drsku hipokriziju za doprinos slobodi medija, znači smatrati provincijom državu u kojoj se tako ponašate, njenu javnost nezrelom, a medije i novinarstvo sredstvom za manipulaciju.

Što, dobrim dijelom, nije daleko od istine? Jedino, što, čini se, za odnos nas i ambasadora vrijedi maksima: sličan se sličnom raduje? Prije ravno mjesec pisao sam kako određene političke adrese, bilo da su nominalno stranke, NVO ili medijske kuće, ne kapiraju kako njihov problem nijesu Uehara i Orav personalno, sa njima će lako, nego spoznaja Brisela i Vašingtona da planirani teroristički napad na dan izbora nije ujdurma vlasti u Podgorici. I na nju (spoznaju) naslonjena odluka EU i SAD da prihvate rezultate glasanja i ne podrže opozicioni bojkot parlamenta.

U tim magistralnim stvarima ambasadori SAD i EU ne smiju van brazde. (Mada je Orav, pristajanjem na posredovanje Vijesti, odstupio od rezolutnog stava Brisela da su institucije mjesto za dijalog vlasti i opozicije!?) Kad je, već, tako, da bi izbjegli napade opozicije&comp., Uehara i Orav srljaju ka nekakvoj vještačkoj ekvidistanci, preko klizavog terena odbrane statusa quo u Javnom servisu.

Dozvoljavajući sebi da, istovremeno, ostanu nijemi na onespokojavajuće kršenje autonomije Univerziteta Crne Gore, kroz nimalo suptilan obračun Vlade sa rektorkom Radmilom Vojvodić!

Teško je izbjeći pitanje: po kom su kriteriju Uehara i Orav vagali značaj RTCG i UCG za crnogorsku državu i društvo, pa odlučili da treba dići glas protiv primjene zakona u Javnom servisu i ćutati na moguće kršenje zakona na Univerzitetu?! Po upotrebnoj vrijednosti tih kuća u političkim obračunima? Po procjeni da će plekanjem u Javni servis umiriti “pirane” i izbjeći medijsku harangu? Imam još nekih ideja o potencijalnim motivima za ovako grubu igru ekselencija, ali ne bih da uznemiravam javnost...

Znamo da je politika kurva i da na Balkanu, obično, gledamo radikalnu interpretaciju te njene crte. Svejedno, teško se navići na manir da nam se svaki čas za kompromis potura tuđe kopile kao naše čedo.