Piše Zaid al-Ali
Eksperti nikada nisu bili ujedinjeniji nego danas: doslovno se svi slažu da je referendum o nezavisnosti koji je organizovan 25. septembra u iračkom Kurdistanu potpuna katastrofa. Osim tog, postoji konsenzus i po pitanju faktora zbog kojih je kurdski regionalni predsjednik Masoud Barzani napravio tako lošu procjenu, pa nema smisla ponavljati te argumente.
Kratkoročne posljedice ove krize također se čine sasvim očitim. Federalne vlasti, sa pridruženim paravojnim snagama, ponovo će uspostaviti svoju vlasti nad većinom ako ne i svim spornim teritorijama, strateškim naftnim poljima i graničnim tačkama, uključujući i aerodrome.
Ovo vjerovatno neće imati direktan utjecaj na velike centre unutar kurdistanske regije, ali i oni će osjetiti ekonomske posljedice usljed ponovnog uspostavljanja federalne kontrole.
Kurdska politika je već u potpunom krahu, regionalni predsjednik i njegova stranka izgubili su doslovno svako pravo na legitimnost (izgubili su legitimnost još davno) dok se niz učesnika i dalje međusobno okrivljava za ovu katastrofu.
Pravo pitanje je kako Bagdad i Erbil mogu riješiti ovaj spor na miran i održiv način. Dugoročno rješenje spora između ove dvije strane zavisit će od niza faktora, a malo je onih koji će se ostvariti bez velike intervencije međunarodne zajednice, a takve su rijetko bile uspješno u prošlosti, i to sigurno ne u Iraku.
Iznalaženje novog oblika federalizma
Prvi korak ka rješenju je definisanje interesa obiju strana, što je daleko lakše reći nego uraditi. Objema stranama će trebati mnogo vremena i napora da im splasne ego i da se dogovore oko interesa koji razumno mogu biti zadovoljeni.
Trenutno oholo i šovinističko ponašanje Bagdada u vladi povećava šanse da će federalna vlada prezentovati maksimalističke zahtjeve. S druge strane, Erbil će imati ozbiljne probleme da se navikne na smanjeni utjecaj nakon što je 14 godina igrao preveliku ulogu u unutrašnjoj iračkoj politici.
Morat će uslijediti ozbiljna ustavna reforma, uglavnom da bi se identifikovao novi oblik federalizma s kojim svi mogu živjeti.
To će morati uključivati mehanizam za fer i transparentnu podjelu prihoda, uspostavljanje mehanizma za fer i nepristrasno rješavanje sporova na koji se obje strane mogu osloniti itd. Sam taj proces će vjerovatno trajati godinama, i znači da su obe strane spremne proći kroz tu vježbu, koja je daleko od sigurne u ovom trenutku.
Sudeći po ranijim iskustvima, postoji ozbiljan rizik da nijedan od ovih ciljeva neće biti zadovoljen, i da će trenutna kriza godinama tinjati dok konačno ponovo ne bukne. Od 2005., kada je usvojen trenutni ustav, Bagdad je bezuspješno pokušavao revidirati tekst ustava u više navrata, između ostalog, i u daleko sretnijim i stabilnijim vremenima.
Osim tog, Bagdad nije uspio ostvariti nikakav značajan napredak u uspostavljanju institucija koje je teoretski, prema ustavu, dužan uspostaviti, uključujući Gornji dom parlamenta i čitav niz drugih.
Od krize do krize
U trenutnoj atmosferi, prepušten sam sebi, Bagdad će živjeti dan za dan, krećući se od krize do krize, umjesto da traži pravo rješenje za svoj odnos s Erbilom.
Grupu Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL) tek treba poraziti; osim tog održat će se parlamentarni izbori, koje će pratiti neizbježna kriza zbog formiranja vlade, što će potom voditi do borbe za kontrolu u vezi sigurnosne politike i institucija. Sve to znači da se bilo kakva ozbiljna nastojanja da se razriješi kriza sa Erbilom neće pojaviti na radaru još godinama.
Ni regionalni kontekst neće biti od pomoći, uzimajući u obzir koliko su doslovne sve regionalne vlade ljute na Erbil. Sve ove države će uvijek dati prednosti vlastitim interesima i odnosu sa Bagdadom nad bilo kakvom naklonošću ili lojalnošću prema Kurdima.
To je jasno stavljeno do znanja kada su sve regionalne aviokompanije otkazale letove u kurdistansku regiju po zahtjevu Bagdada nakon referenduma o nezavisnosti. Osim tog, obnovljeni antikurdski šovinizam, pojačan sramnim povlačenjem Pešmergi iz Kirkuka i drugih predjela, sigurno neće pomoći.
Dakle, rješenje, ako ga bude, morat će doći od međunarodne zajednice. Ako UN i države dobre volje žele spriječiti eksploziju trenutnih uzavrelih tenzija u novi sukob odmah ili dugoročno, morat će uložiti značajna sredstva, prvo da ubijede Bagdad da ima interesa u dugoročnom rješenju, i drugo da iznađu jednu ili nekoliko opcija s kojima Bagdad, Erbil i Suleimania mogu živjeti.
To će zahtijevati višestran pristup kojeg će biti jednako teško i osmisliti i sprovesti u djelo. Bit će potrebno i mnogo dobre volje, resursa, strpljenja, mašte i odlučnosti, a trenutno nema sveg tog u izobilju. Iako su šanse za uspješan ishod male, ni to nije nemoguće, pa je možda najbolji pristup za nas ostale da ne gubimo nadu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR