RAT PROTIV PAPE Kardinali pripremaju smjenu pape Franja zbog jeresi

Piše: Andrew Brown

Papa Franja je jedan od najomraženijih ljudi na svietu. Oni koji ga najviše mrze nisu ateisti, ni protestanti, ni muslimani, već neki od njegovih sledbenika. Izvan crkve je veoma popularan kao oličenje gotovo razmetljive skromnosti i poniznosti.

Od trenutka kada je kardinal Jorge Mario Bergoglio postao papa 2013. godine njegovi potezi privlačili su pažnju širom svijeta. Novi papa vozio je „Fiat“, sam je nosio svoje torbe i podmirivao vlastite račune u hotelima. Za homoseksualce je rekao: „Ko sam ja da im sudim?“, i prao je noge muslimanskim ženama izbjeglicama. Međutim, unutar crkve, Franjo je izazvao divlji napad konzervativaca koji se boje da će taj duh podjeliti, pa čak i uništiti crkvu.

Ljetos mi je jedan istaknuti engleski sveštenik rekao: „Ne možemo čekati da umre. Ono što govorimo privatno, ne smije se objavljivati u novinama, ali kad god se susretnu dva sveštenika, razgovaraju o tome kako je Bergolio jeziv… On je poput Kaligule, kad bi imao konja, učinio bi ga kardinalom.“

Naravno, nakon 10 minuta iscrpnog niza žalopojki, taj sveštenik je dodao: „Ne smijete objaviti ništa od ovoga ili će me odmah najuriti“. Ta mješavina mržnje i straha uobičajena je među papinim neprijateljima.

Franjo, prvi neevropski papa u modernom dobu i prvi papa jezuita, u vatikanski establišment je izabran kao autsajder i zapravo se i očekivalo da privlači neprijatelje.

Ali niko nije predviđao da će ih biti ovako puno. Od brzog odustajanja od raskoši i pompeznosti Vatikana, koja uključuje 3.000 službenika kojima je on formalni gospodar, do njegove podrške migrantima, napada na globalni kapitalizam i, prije svega, svojih poteza kojim preispituje crkveno učenje o seksu, Franjo je skandalizirao konzervativce i reakcionarne glavešine u Vatikanu.

Sudeći prema broju glasova na posljednjem svjetskom sastanku biskupa, gotovo četvrtina kardinalskog zbora — najvišeg stepena klera u Crkvi — vjeruje da papa koketira s jeresima.

Tačka loma nastupila je u sukobu koji je uslijedio nakon iznošenja njegovih stavova o razvodu. Raskidajući sa stoljetnom rimokatoličkom teorijom, papa Franjo pokušao je podstaknuti rimokatoličke sveštenike da udjeljuju pričest rastavljenim i ponovno vjenčanim vjernicima ili nevjenčanim supružnicima.

Njegovi neprijatelji pokušavaju ga prisiliti da napusti i odrekne se takvih pokušaja. A kako on od toga neće odustati i kako tiho ustrajava pred rastućim nezadovoljstvom, oni se sada pripremaju za borbu.

Prošle godine jedan je kardinal, uz podršku nekoliko penzioniranih kolega, počeo govoriti o mogućnosti početka formalnog progona pape Franje zbog jeresi, odnosno namjernog odbacivanja čvrste nauke crkve, grijeha koji se može kazniti ekskomunikacijom.

Prošlog mjeseca 62 nezadovoljna rimokatolika, uključujući i jednog penzioniranog biskupa i bivšeg šefa Vatikanske banke, objavili su otvoreno pismo u kojem su optužili Franju zbog sedam tačaka jeretičkog poučavanja.

Samo, optužiti papu za jeres nuklearna je opcija u katoličkim sukobima. Crkvena nauka navodi da papa ne može biti u krivu kada govori o središnjim pitanjima vjere, pa ako je u krivu, ne može biti papa. S druge strane, ako je ovaj papa u pravu, svi njegovi prethodnici moraju biti pogrešni.

Pitanje je osobito otrovno jer je gotovo u cjelosti teorijsko. U praksi, u većini svijeta, rastavljeni i ponovno vjenčani parovi rutinski dobijaju pričest. Papa Franja ne predlaže revoluciju, već birokratsko prepoznavanje stava koji već postoji, a možda je i ključan za opstanak Crkve. A ako bi se važeća službena pravila doslovno primjenjivala, niko čiji je brak propao više nikada ne bi smio ponovo biti vjenčan. To nije praktičan način za osiguravanje da rimokatoličanstvo opstane i u budućim generacijama.

S druge strane, Franjini protivnici boje se da njegove oprezne reforme prijete uvjerenju da crkva podučava bezvremenske istine. A ako Rimokatolička crkva ne podučava vječne istine, konzervativci se pitaju, koja je onda njena svrha? Bitka za razvod i pravo na ponovno vjenčavanje dovela je do dvije duboko suprotstavljene ideje o tome čemu služi crkva.

Papin grb su dva prekrižena ključa. Oni predstavljaju ovlašćenja koje je Isus dao Svetom Petru, ovlašćenja vezati i razrješivati: proglašavati šta je grijeh i šta je dopušteno.

Ali koja je moć važnija i koja je sada hitnija? Sadašnja kriza je najozbiljnija još od liberalnih reformi šezdesetih godina prošlog stoljeća, koje su podstakle grupu tvrdih konzervativaca da istupe iz crkve.

Tokom posljednjih nekoliko godina konzervativni autori više puta su povlačili temu raskola u crkvi. Godine 2015. godine američki novinar Ross Dauthat, koji je svojevremeno prešao na rimokatolicizam, napisao je za časopis „Atlantic“ članak pod naslovom „Hoće li papa Franjo uništiti Crkvu?“. Engleski tradicionalista Damian Thompson upozoravao je da je „papa Franjo sada u ratu sa Vatikanom“. Ako pobjedi, crkva bi se mogla raspasti.

Papini stavovi o razvodu i homoseksualnosti, tvrdio je nadbiskup Kazahstana, dopustili su ’Sataninom dimu‘ da uđe u crkvu. Rimokatolička crkva je provela veliki dio prošlog stoljeća boreći se protiv seksualne revolucije, baš kao što se borila protiv demokratskih revolucija 19. stoljeća. U toj borbi sada je prisiljena braniti neodrživu apsolutističku poziciju, po kojoj je zabranjena svaka umjetna kontracepcija, kao i bilo kakav seks izvan trajnog braka.

Kao što Franjo prepoznaje, to ne opisuje način na koji se stvarni ljudi zapravo ponašaju. Sveštenik to zna, ali se očekuje da se pretvara da vjernici to ne čine. Službena nauka se ne može preispitivati, ali se isto tako ne može ni poštovati. Od nečega se mora odustati, a kada se to dogodi, eksplozija koja će uslijediti mogla bi slomiti crkvu.

Bilo da se radi o klimatskim promjenama, migraciji ili kapitalizmu, svi ti ogorčeni sukobi u crkvi do svog su vrhunca došli oko implikacija jedne obične fusnote u dokumentu „Radost ljubavi“.

Dokument koji je napisao Franja, sažetak je trenutne rasprave o razvodu, te sadrži fusnotu iz koje je očita blaga tvrdnja da se razvedeni i ponovno vjenčani parovi ponekad mogu pričestiti. S više od milijardu sljedbenika, Rimokatolička crkva je najveća svjetska organizacija koju je svijet ikada vidio, a mnogi od njenih sljedbenika su razvedeni, ili samohrani roditelji.

Ono što crkva radi širom svijeta na dobrovoljnim je osnovama. Ako obični vjernici prestanu da vjeruju u ono što rade, cijela stvar propada. I Franja to zna. Ako se pomire teorija i praksa, isprazniće se crkve širom svijeta. Da se crkva suočava s krizom u to vjeruju i njegovi protivnici, ali je njihov recept suprotan. Za njih, praznina između teorije i prakse upravo je ono što Crkvi daje vrijednost i značenje.