Šamarčina Crne Gore Hrvatskoj, ali sami smo krivi zbog nemoći našeg HRZ-a

Piše: Marko Marković

Lijep šamar dobila je Hrvatska ovih dana iz susjedne Crne Gore, našeg NATO saveznika. Naime, Crna Gora je na dobrom putu da ratnom zrakoplovstvu Grčke prepusti nadzor svog zračnog prostora.

Dana 17. listopada grčki borbeni zrakoplov F-16 već je obavio prve testne letove, snimljene su koordinate budućeg patroliranja, prilaznih zona, odrađene su i procjene za prilagodbu dijela piste zračne luke Golubovci kod Podgorice, a sve te pripreme trebale bi vrlo brzo rezultirati i potpisivanjem ugovora između Podgorice i Atene o angažmanu grčkih lovaca.

Nije isključeno da se takav ugovor potpiše i sa Italijom.

Naime, najbliža talijanska zračna luka iz koje se može Crnogorcima pružiti usluga „air policinga“ je vojna baza „Gioia del Colle“ koja se nalazi na jugu Italije. Rečena baza smještena je točno 250 kilometara zračne linije do crnogorske obale.

Od trenutka odvajanja od piste talijanski lovac, npr. Eurofighter, iznad Boke Kotorske ukazao bi se već nakon 20 minuta leta. Hrvatski borbeni lovac sa Čilipa još i brže. No, čini se da odluka Crne Gore u ovom slučaju ni uopće ne zabrinjava hrvatski vojno-politički vrh koji praktično u svom geopolitičkom dvorištu, vlastitom krivnjom zbog lošeg remonta i evidentnog gubitka sposobnosti, dobiva šamar od jedne – Crne Gore.

Što to znači da Hrvatsku?

To je u prvom redu još jedna potvrda promašenosti odluke SDP-ove garniture u MORH-u o remontu MiGova-21 u Ukrajini i čitavog niza tehničkih kvarova koji neprestano prate te lovce nakon obavljenog remonta. Zbog fatalno loše odluke HRZ nema pune sposobnosti koje bi morao imati s eskadrilom „remontiranih“ MiGova. Bilo bi posve prirodno i logistički opravdano da se sa Ćilipa dežurnim dvojcem lovaca HRZ-a pokriva zračni prostor Crne Gore.

Nadalje, Hrvatska je bila u prigodi da iskoristi svoju mentorsku ulogu koju je imala kod približavanja Crne Gore NATO Savezu. Nije tajna da je Hrvatska tu puno pripomogla, posebno u formalnom dijelu pristupanja Crne Gore, ali i kod reformi crnogorskih obavještajnih službi i novog vojnog ustroja. Međutim, izostao je konkretan biznis.

Svojevrsna kapitalizacija tog hrvatskog truda mogao se formalizirati u obliku pružanja usluga nadzora crnogorskog neba te konkretni financijski doprinosi od tog posla. S jednom takvom ulogom, Eskadrila borbenih aviona pokazala bi svoju agilnost, stekla nove sposobnosti te postala značajan čimbenik na razini NATO-a.

U jednom takvom scenariju, ministar obrane mogao bi zasigurno zauzeti jedan posve novi stav na projektu višenamjenskog borbenog aviona te argumentirano tražiti konkretnu potporu i aranžmane nabave borbenih lovaca za HRZ.

Zaštita i nadzor vlastitog zračnog prostora obveza je Crne Gore koja proizlazi iz članstva u Sjevernoatlantskoj vojnoj alijansi. Ako država (vojska) nije u mogućnosti pružiti lovačku zaštitu svog neba, onda se ta sposobnost delegira na drugu, obično susjednu državu koja to radi svojim lovcima.

Primjerice, zračni prostor Slovenije čuvaju mađarski i talijanski lovci. Na albanskom nebu izmjenjuju se Grci i Talijani, dok se iznad baltičkih zemalja rotira više nacija, uglavnom Nijemci i Poljaci.

BiH i Makedonija također nemaju vlastito lovačko zrakoplovstvo, pa će njihovim ulaskom u NATO neka do susjednih zemalja dobiti zadaću nadzora njihovog zračnog prostora.

Tko to naivan u Zagrebu misli da će, ako se i sutra kupe noviji lovci za HRZ, pored utjecajnih i velikih članica NATO-a Grčke i Italije tek tako dobiti posao zračnog nadzora neba Crne Gore? Ili recimo Albanije?

Da apsurd bude veći, u Zapovjedništvu združenih snaga NATO-a u talijanskom gradu Napoliju nalazi se brigadni general Darko Pintarić, jedan od odgovornijih časnika u projektu remonta MiGova-21.

Kada se cijela afera oko MiGova zakotrljala, po već uhodanoj matrici, ovog logističara je trebalo zbrinuti na sigurno, daleko od žarišta afere, za što se pobrinuo tadašnji pomoćnik ministra za materijalne resurse Viktor Koprivnjak, pronašavši mu manje stresno mjesto u Napoliju.

Naravno da s ovakvim krimenom i manjkom stručnog znanja ne možemo od generala Pintarića očekivati nikakav konkretan doprinos po pitanju lobiranja za ulogu RH kada je u pitanju ratno zrakoplovstvo. Zasigurno isto i nije njegovo uže područje djelovanja, ali opet, izostala je svaka reakcija, borba za svoju ulogu u mjesto na razini NATO-a.

Bosnu i Hercegovinu da i ne spominjemo zbog velikog utjecaja Srbije (članica Partnerstva za mir NATO-a) preko Republike Srpske. „No way“, rekli bi Ameri.

Takvi ciljevi, bolje rečeno-želje, ne samo da traže pune sposobnosti HRZ-ove lovačke komponente nego i znatno sposobniju hrvatsku diplomaciju te jasno definiranje i provođenje strateških državnih ciljeva u našem bliskom susjedstvu.

Sve to redom izostaje u hrvatskom slučaju. To već nije slučajnost, nego obrazac redovnog ponašanja.