Piše: Zlatko Dizdarević
Temeljni projekat moćnih podugo je već kako rastočiti one što su prestali da se boje smrti, radujući se životu u malim i velikim nadigravanjima.
To nasilje rastakanja na globalnom planu za “liberalne” grabljivce još nije okončano. Zato se ne odustaje ni od rata u Siriji, Jemenu, Iraku..., od ponižavanja Palestinica, proizvodnji nemira u Libanu, raspirivanja novih varnica na Balkanu i urušavanja Bosne, od novih-starih okupacija Latinske Amerike i crne Afrike, do stalnih prijetnji atmoskom bombom.
I neće odustajati sve dok samoproglašeni vlasnici svih tuđih sloboda na planeti ne budu osvojili ono što misle da im pripada. Po njima, pripada im sve. Za takvu grabež mora se pobijediti prije svega osjećaj svakodnevnog, tihog zadovoljstva normalnim životom.
Nikada i nigdje u svijetu kojim sam se naputovao uzduž i poprijeko nisam sreo ljude koji su prema svim važećim idejama o dobrom životu bili dalje od tog života, a ujedno bili zarazno zadovoljni životom, kao u Kairu. Egipćani su tih bivših osamdesetih godina kada sam živio u Kairu, bili za nas iz drugog svijeta, najčešće čisto čudo.
Našao sam u jednom svom tekstu do kojeg i danas držim, napisanom tada i odatle, kako je “tamošnji čovjek običan, mali, nasmijani dobri insan koji ne zna šta je netrpeljivost, jer je za njih netrpeljivost znak onih koji se tek počinju penjati i još ne vide kao oni što su već gore. A živjeti u Kairu, znači biti gore”.
Puno toga je onda svakodnevno oslikavalo život nama jednostavnim i bezmalo nemoguće drugačijim. Zaključak je za ona vremena bio logičan, mada i tada apsolutno neprimjenjiv na ogromni ostatak svijeta: “Kairo je grad odakle se riječ i misao vraćaju najčešće neobavljena posla, a njegovi stanovnici, naprosto, imaju vremena za život...”
Ukratko, bio je to grad koji je mnoge duhovno krute “zapadnjake”, što su na taj svijet gledali sa visine, postidio sa strane kojoj su okretali leđa. Grad u kojem se uočavala ponajčešće pobjeda ružnoće, prljavštine, haosa i zakašnjenja u svemu, zapravo je trijumfovao i u sebi samom i nad nama sa strane – ljepotom istine i slobodom duše, a ne račundžijskog mozga... Bogovi svjetla su brinuli nad njim.
Grad mrtvih
Minulih godina, dugo nakon onakvog Kaira što je polako otklizavao u zaborav, otvarale su se nove bliskoistočne priče koje su se svrstavale u našim glavama na dvije strane. Na jednoj strani su one isklijale na vještačkom sjemenu i “Monsanto činjenicama” čiji je cilj ovladavanje raznolikostima, svjetskim slobodama i dušama koje im pripadaju. Nastavak tog projekta već živimo: Porazi vojno, duhovno i egzistencijalno, pa onda podijeli, rasturi, usitni, raseli. Rugaj se uspomenama na vremena kada najvažniji uslov za osmijeh nije bio u džepu već u srcu i duši jer je sa takvom filozofijom bitisanja bilo vremena za život, ugodan i zadovoljan.
Na drugoj strani u ovoj priči su malobrojniji što su se oduprli usudu duhovne pustare koju na Zapadu nazivaju “liberalnim kapitalizmom”. Zapravo, moćnom sistemu koji od dobrih ljudi pravi zle, a boljoj prošlosti se smije oglašavajući čak i samo sjećanje na tu prošlost u kojoj se smijalo i smrti – dekadentnom. A sila traži da se smrti mora bojati.
U onom Kairu su, davnih godina, stanovnici megalopolisa od golema tri groblja, Annassre, Sidi Oqba i Kaid Rayat napravili Grad mrtvih. Tamo su svoje mrtve sahranjivali u prostorijama nalik na prave, lijepe kuće, sa prozorima i vratima da duh umrlog može slobodno da uživa. “Kuće” su imale i nešto kao dnevni boravak gdje su bliski umrlom dolazili da ga posjete, sa njim divane i druže se.
Bila je za mene to onda, tih osamdesetih, najuzbudljivija stvar koju sam vidio. Piramide su fascinirale dokazom grandiozne ljudske snage koja je sav onaj kamen mogla podići do pod nebo, ali Grad mrtvih u koji su ljudi počeli polako i da se naseljavaju i tamo žive u “kućama” sa svojim mrtvima, govorio je o tome koliko je život pobijedio smrt, prihvatajući je kao normalni, neizbježni usud. Živjeći sa njom postajala je bliska, ne kao strah i prijetnja već kao realnost. Sa njom, smrću, podjednako kao i sa životom, dijelilo se u uobičajenim razgovorima sa svojim mrtvim i dobro i zlo života, kukalo im se ili smijalo.
Kako rastočiti one što su prestali da se boje smrti
Divio sam se tada Taharu Ben Jallounu, koji me jednim svojim tekstom odveo prvi put u Grad mrtvih. Pisao je Marokanac uz ostalo kako “u Gradu mrtvih smrt prolazi u širokoj fluorescentnoj galabiji, grohotom se smije ili ljuti i velikodušno udara duše koje se osjećaju umornima. Smrt se ovdje ne uzima suviše ozbiljno, nije teška i ne liči na skelet obučen u crno koji gazi vitlajući kosom. Ona se tamo kocka, igra domina, karata, pije gorak čaj, pregovara sa Bogom, šuruje sa Đavlom i naginje se nad neuhranjenu djecu kako bi ih vratila Gospodaru...”
Grad u kojem je to moglo biti tako, bio je grad koji je od jutra do sutra pjevao i sanjao, dočekivao i ispraćao, igrao i poklanjao, najmanje se žaleći i kukajući. Nikad nigdje nisam vidio toliko ljudi što su doista nadrasli one kalkulantske mjere “uspjeha” koje se rugaju slobodnom duhu onako kako je to postalo normalno i slavljeno među novim bezdušnim pobjednicima i Zapada i Istoka. Na Zapadu silom koja je postala neprikosnovena vrijednost i model umjesto humanizma, sloboda i prava kojima se taj svijet dičio do prije par decenija. Na Istoku satiranjem onih što su nekada bilo kolijevka nekog drugog Zapada, pa im se sada eto baš ta baština knjiži kao dovoljan razlog da ih se satare.
Partner je pustinja ispod koje je nafta i oni koji toj pustinji u svakom pogledu pripadaju. Takvi se ne vesele i ne pjevaju ni kada su sa živima, a kamoli sa mrtvima. Hladnoću današnjeg modernog svijeta koji neće odreagovati na nasilje i dekadenciju predvidjeli su poodavno mudri profesori i analitičari duha ali, oni se ne slušaju, ne pitaju i ne poznaje ih se. I zašto bi kad nisu profitabilni.
Temeljni projekat moćnih podugo je već kako rastočiti one što su prestali da se boje smrti, radujući se životu u malim i velikim nadigravanjima. To nasilje rastakanja na globalnom planu za “liberalne” grabljivce još nije okončano. Zato se ne odustaje ni od rata u Siriji, Jemenu, Iraku..., od ponižavanja Palestinica, proizvodnji nemira u Libanu, raspirivanja novih varnica na Balkanu i urušavanja Bosne, od novih-starih okupacija Latinske Amerike i crne Afrike, do stalnih prijetnji atmoskom bombom.
I neće odustajati sve dok samoproglašeni vlasnici svih tuđih sloboda na planeti ne budu osvojili ono što misle da im pripada. Po njima, pripada im sve. Za takvu grabež mora se pobijediti prije svega osjećaj svakodnevnog, tihog zadovoljstva normalnim životom. I mora se pobijediti nepostojanje straha od smrti. Čovjek se mora ušutiti do debiliziranja i onda prevesti na stranu bezdušja.
Duga istorija manipulacija
Ovdje, u Bosni, taj do poniženja ušutkani dio nekada slobodnih ljudi već je progutao priču ne samo da istorijski nismo jedno, već nas se ponovo poziva i u rat jednih protiv drugih. Naravno da se u osnovnim školama tragom te realnosti više ne uči kao nekada da je inteligencija uz ostalo i poštivanje prethodnih iskustava. Nova je logika da samo u sukobu, gluposti i mržnji spram “njih tamo” možemo opstajati, sa učiteljima te logike na vlasti. Evo nam bezbroj dokaza o tome oko nas minulih sedmica. I sadomazohističkih zadovoljstava tim činjenicama.
Paralelna i u biti ista priča odvija se na Bliskom istoku. Kobajagi razlika u praktikovanju vjere razlog je za dalju atomizaciju i otklizavanje prema svekolikoj društvenoj, moralnoj i povjesnoj dekadenciji. Sve do krvi – jer vjera je uzdignuta na nivo krvi – koja mora da padne kobajagi zato što je drugačija od one koja određuje osvajače. U dugoj istoriji manipulacija islamskim svijetom, rijetko je kada “braću” okretao krvavo jedne protiv drugih i lukavo uzimao pod svoje, kako je to sada uspio Izrael nagoneći zaljevske sunite protiv šiita. Prebogate skorojeviće sa pjeska, protiv onih što se nasmijani u ovozemaljskom siromaštvu i istorijskom bogatstvu nadigravaju i sa smrću i duhovnim pustahijama. Poput onih Egipćana što žive u Gradu mrtvih u Kairu i baš ih briga i za naftu i šiizam i sunizam. I za Aramco, razne JP Morgane i slične. Ne plašeći se mrtvih.
A to što ih se ne tiče halapljivost novih siledžija, i ne kukaju, stvar je stanja posisanog iz davne istorije Kaira, Damaska i Bagdada, a ne skorojevićke pustare duha. Sjećam se dobro Egipćanina Alija, vrtlara u ambasadi u Jordanu, koji je prije deceniju uzgojio najveći i najljepši limun u Ammanu tvrdeći da je takav i toliki jer “razgovaramo sa njim, a drvo to razumije”. Pričao mi je da ima rođaka u Gradu mrtvih u Kairu, znajući da znam o čemu priča, tvrdeći kako njih tamo taj život na neki jednostavni ljudski način “prosvjećuje”.
Na sve ovo, na potrebu da otvorim kutije stare vlastite arhive na kojima je napisano jednostavno “Moj Egipat”, i pronađem priče o smislu života mimo ovozemaljskih mjerila poraženog civilizacijskog duha, natjerala me vjestica od prije neki dan o izvjesnom Nabihu al-Wahsu iz Kaira, advokatu pozvanom u “Infrad Show” kairske tv kuće, u raspravu o zakonu i prostituciji. Dotični advokat je, jasno, neko ko ima ime što nešto znači u struci i javnom životu.
Obzirom na sadašnju tamošnju situaciju – za razliku od vremena Hejkala i Al Ahrama, Al Gomhouriye, Al Ahkbara – on nije mogao biti ni liberalni protivnik režima i generala, već naprotiv, neko čiji će “pravnički vaz” pred kamerama zadovoljiti tamošnje, sada poslušne urednike. Moralo je biti jasno o čemu se radi. Nabih al-Wash tu više nije usamljen. Urednici su znali koga su pozvali. Na Zapadu se to danas zove demokracija. Ona koja je i Hitlera izabrala.
Bogove nameću sa strane
U arapskom svijetu se ne danas ne smije birati. Bogove nameću sa strane. U Egiptu su to ponovo Seti i Had, bogovi podzemnog svjetla i tame.
Advokat Nabih doživio je zvjezdani trenutak onim nastupom na tv. Zadovoljniji od njega su bili oni što su ga takvog “odgojili” minulih decenija. I mudrost moćnih faraona, i dobri ljudi Kaira kojih se sjećam iz osamdesetih, poraženi su. Zato je Nabih al-Wash mogao hladno ustvrditi kako je “nacionalna i patriotska dužnost građana seksualno šikanirati i silovati ženu koja je odjevena tako da je odjeća otkriva...”
Pod noge mračnog dijela istorije bačeni su jedna država i narod čiji se glavni grad stoljećima dičio pravom da ga zovu Misr. Egipćani tako zovu zemlju uopšte i svoju zemlju posebno, u punom smislu te riječi. Zapravo u najpunijem, ili svakom smislu te riječi. Prastare knjige kažu da su felasi uz i niz Nil odvajkada zvali Kairo “Misr um al-dunya”, ili Majka svijeta. Na neki način približili su im se samo još Iranci dajući ime jednom od svojih božanstvenih gradova – Isfahan. U punom smislu te rieči, znači – Pola svijeta. Svi ostali zajedno su druga polovina.
Projekat je uspio. Ubijanje Egipta i srozavanje povjesno grandioznog Kaira na ovakvu mogućnot legalizacije primitivizma kroz rezultate tzv. “arapskog proljeća” ukradenog slobodnima u startu i pretočenog u polugu debilizacije društva, što mu je i bio vanjski cilj – nije slučajna priča. U Kairu danas istinski kulturološki reperi nisu više oni mali nasmijani i dobri ljudi što su obilježavali duh epohe noseći u sebi iskonski gen veličine. Nije to ni Sfinga sa piramidama, Nil sa falukama, ili Kairski muzej sa čudesima nevjerovatniom. To su sada organizovani proizvođači straha koji noću bauljaju unaokolo, terorišu žene što su u ona vremena slobodno mogle u ponoć, ne samo preko Tahrira i Zamalekom, već i bezmalo svuda unaokolo.
To je ono što nije bilo, a Zapad je htio da bude, da istočnjaci ne bi postali previše svoji i neposlušni. Tako su dirigovana “proljeća” pretvorena u najcrnje zime, “Muslimanska braća” u groteskni pokušaj inauguracije nove demokracije sa njima. Vjerska “čišćenja” i progon slobodnih uz uzdizanje raznih kreatura sličnih advokatu Nabihu, doveli su “Majku svijeta” do maćehe Egipta.
Kairo je morao pasti
Ništa u tom srozavanju nije slučajno. Plan za nastavak je u idejama o podjeli na tri. Sirije, Iraka, Egipta. Jemen se mora satrati i zatvoriti krug oko Irana koji je problem i zato što ta velika zemlja kao da sada kapitalizira decenije političke zatvorenosti i sankcija izvana. To im je donijelo najmanje dva dobitka. Prvi je preživljavanje u blokadi spram dekadencije “neoliberalizma”, političkog i ekonomskog mafijaštva. I drugo, što ih je ta zatvorenost okrenula najvećoj unutrašnjoj vrijednosti svake ozbiljne zajednice – novim vlastitim generacijama i njihovim potencijalima koji su se pokazali izuzetnima. Ukratko, paradoksalno je ali tačno da se izolacija pred “dobrotom” zapadne otimačine na Istoku i uništavanja svega pozitivnog a autentičnog, pokazala spasonosnom u potvrđivanju i snaženju vlastitog identiteta.
Egipat to, očigledno, ne uspijeva. Baš zato što je (pre)velik u usporedbi sa “braćom”, što mora ostati glavni garant “mira”, a zapravo ekspanzije različitih osvajačkih ambicija i Izraela i Saudijske Arabije – uz mnoge druge. Kairo je morao pasti. Javni tv poziv na silovanje u emisiji koja se bavi zakonodavstvom, i to u znak odbrane nacionalnog identiteta koji je “ugrožen” pocjepanim farmericama na koljenu ili na zadnjici, zapravo je pobjeda koncepta razaranja nekada homogenih i civilizovanih društava.
Kada se to postigne, a postiže se, poništavanje država i njihovo pretvaranje u puke terene različitih eksploatacija posao je za klonirane administrativce u kancelarijama novih bogova – korporacija i kompanija što proizvode bijedu ogromne većine u ime bogatstva ogromne manjine.
Radi kakvog-takvog mira u vremenima koja su čovjeku još preostala, ne treba otvarati kutije sa uspomenama na doba kada su se i storije o duši, dobru i zlu, ljudima i politikama po svijetu, zvale drugačije.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR