Piše: Slobodan Jovanović
Srpski istoričar Slobodan Marković ispričao je u jednoj televizijskoj emisiji iskustva engleskog putopisca, koji je, u 19-om stoljeću, u tri navrata boravio u onome što su Srbi imperijalno nazivali Južna Srbija, a danas je država Makedonija. Kad je prvi put došao u jedno selo njegovi su stanovnici sebe nazivali Grcima, sljedeći put Srbima, da bi posljednji put kazali da su Bugari!
Na pitanje tog putopisca kako mogu tako mijenjati nacionalnost, objasniše mu kako su, kad su pop i učitelj bili Grci - bili Grci, kada su bili Srbi – bili su Srbi.
U vrijeme posljednje posjete pop i učitlj bili su Bugari, pa su i seljaci bili Bugari. Navedeni snimak postoji na youtube-u pa nevjerne tome mogu i same da se uvjere u rečeno.
Ako postoji konsenzus povodom nacionalnog pitanja, onda je to saglasnost da su nacije tvorevine uglavnom 19. stoljeća, i da su do tog vremena postojala samo određena osjećanja pripadnosti određenim etničkim entitetima, ili, kako to definiše Erik Hobsbaum, protonacionalnim zajednicama koje dijele isti komunalni identitet, uglavnom zasnovan na političkim, kulturnim i vjerskim osnovama.
U predmodernom dobu moguće je bilo preklapanje protonacionalnih zajednica, a da ne isključuju jedna drugu. U modernim vremenima političke, naučne i kulturne elite od protonacionalne zajednice izgrađuju narod sa posebnim identitetom, čime se umanjuju mogućnosti različite interpretacije ili negiranja protonacionalne tradicije.
Esenciju otvorenog nacionalnog pitanja u Crnoj Gori čini postojanje dvije protonacionalne tradicije, koje u vrijeme borbe protiv Otomanskog carstva nijesu isključivale jedna drugu, već su se preplitale.
Srpska protonacionalna tradicija bazirala se, uglavnom, na vjerskom zajedništvu i donekle jezičkoj sličnosti, dok je crnogorska protonacionalna tradicija izgrađena na osnovu političkog, kulturnog i vjerskog jedinstva Crne Gore, koja je u osmanskom periodu imala svoje političke, vjerske vođe i državotvornu strukturu, i kao takva stekla nezavisnost i međunarodno priznanje u 19. stoljeću.
Naravno, različit je bio uticaj ove dvije protonacionalne tradicije u pojedinim djelovima Crne Gore, u zavisnosti da li se radilo o jezgru stare Crne Gore ili teritorijama koja su postale dio teritorije Crne Gore u vremenima vladavine knjaza Nikole I Petrovića.
Svojstvo svih protonacionalnih zajednica je da su sačinjene od različitih etnosa. Sama ideja postavljanja sopstvene nacije kao etnički čiste, odnosno da protonacionalna zajednica ima monolitno etničko porijeklo, nema nikakvo utemeljenje u naučnoj misli niti u zdravom razumu. Otuda su teorije o etničkom porijeklu Crnogoraca, koje su poslužile kao temelj za pokušaj nacionalne asimilacije pripadnika crnogorske nacije, odavno deplasirane i obesmišljene napretkom nauke. Savremena genetska istraživanja samo potvrđuju tezu da je postojanje nacionalne svijesti istorijska kategorija, bazirana isključivo na ljudskoj svijesti o pripadnosti, stvaranoj kroz protok vremena i zasnovanoj na političkoj, ekonomskoj, kulturnoj, religijskoj, bezbjednosnoj i drugoj međusobnoj upućenosti. Samo je sticaj istorijskih okolnosti doveo do toga da Crna Gora nije uspjela da kroz teritorijalni integritet, poput drugih evropskih nacija, izgradi moderan nacionalni indentitet, prevashodno iz političkih i vjerskih razloga.
Poznato je u periodu prije Prvog svjetskog rata i aneksije Crne Gore, djelovanje pristalica „čiste srpske nacionalne ideje“ u redovima Narodne stranke i „klubaške“ „druge varijante srpske nacionalne misli“ oko knjaza/kralja Nikole, po kojoj je crnogorski narod bio dio srpskog naroda, kao šireg etničkog entiteta, zatim prekasno „nacionalno otriježnjenje“ kralja Nikole nakon izgona i aneksije Crne Gore.
U periodu između dva svjetska rata imamo kristalizaciju protonacionalnih tradicija i dvije suprotstavljene nacionalne elite i ideje, crnogorske i srpske, tek na kraju tog perioda. Period komunizma karakteriše svijest o pretežnoj pripadnosti crnogorskoj naciji i potpuno odsustvo svijesti komunističkih elita o potrebi izgradnje nacionalnog identiteta i izgradnji nacionalnih institucija koje bi se bavile nacionalnim i kulturnim identitetom Crnogoraca. Dovoljno govori činjenica da su skoro čitav period poslijeratne Crne Gore generacije crnogorskih učenika i studenata učile iz beogradskih udžbenika i da je potpuno marginalizovan značaj Crkve, što je SPC kasnije omogućilo da u potpunosti oživi srpsku protonacionalnu tradiciju u Crnoj Gori i u velikoj mjeri marginalizuje crnogorsku nacionalnu svijest.
Za očekivati je bilo da će nakon 21.maja 2006., kada je pobijedila težnja za povratkom samobitnosti, prevladati svijest koja je stvarala državu Crnu Goru, čija je suverenost obnovljena tog dana. Da će postojati svijest o pogreškama i nečinjenju koja su kroz istoriju koštala Crnu Goru samog postojanja. U Crnoj Gori, i nakon 21.maja, popovi iz televizijske priče sa početka ovog teksta dominantno utiču na nacionalnu i drugu svijest stanovnika Crne Gore.
Političke i kulturne elite, ili bolje rečeno lažne elite, u potpunosti imaju deficit svijesti o sopstvenoj odgovornosti za odsustvo institucija i potupuno otvoren prostor za sve vrste manipulacija i razarajućih uticaja spolja na crnogorsko društvo. Vjerujem da je Crna Gora jedina moderna država na planeti koja nema uređen odnos države i religijskih zajednica i u kojoj su pojedine vjerske zajednice registrovane po zakonu države koja ne postoji više od dvije i po decenije. Već je konstantovano da je srpska protonacionalna tradicija u Crnoj Gori uglavnom bazirana na vjerskoj pripadnosti, pa je samim davanjem potpune, neograničene slobode SPC moralo proizvesti da ona postane glavni politički i nacionalni subjekt suprostavljen državi Crnoj Gori.
Paradoksalno je da SPC ima veću moć u Crnoj Gori nego u svojoj matičnoj zemlji Srbiji. U Srbiji je moguće ućutkati sa državnog vrha i samog patrijarha kada se otisne u političke vode, u Crnoj Gori se vrh eparhije SPC više bavi politikom i sekularnim, nego onim što im je osnovna djelatnost.
U Srbiji je moguće da građevinski inspektor opštine Lučani donese rješenje o rušenju seoske crkve arhangela Mihaila u Glogu, sagrađene 1988.godine, jer nema građevinsku dozvolu, ali i stare iz 1905.godine koja se nalazi neposredno pored nje, dok vlasti u Crnoj Gori ne mogu da sklone nakaznu građevinu od lima sa Rumije, postavljenu helihopterom Koštučine vojske 2005., iako za nju ne postoji građevinska dozvola, iako su nadležne institucije odavno donijele odluku o njenom uklanjanju.
Još iz eparhije SPC prijete krvlju, ako se neko usudi da je skloni!?
Sve ovo govori o ogromnoj zakašnjelosti donošenja zakona kojima bi se uredilo mjesto vjerskih zajednica u društvu i njihov odnos sa državom, s jedne strane, i nužnosti da se takav zakon već jednom donese, sa druge strane.
Bilo bi dobro da vjerske zajednice ispolje kooperativnost i učestvuju sa dobrom namjerom u sačinjavanju zakona, mada je teško očekivati da će se one dobrovoljno odreći bezgranične slobode u djelovanju i privilegija koje su zakonito i nezakonito sticale u proteklim vremenima. To država mora imati na umu, kao što mora znati da je Venecijanska komicija NVO u kojoj rade i srpski pravnici, sa nemalim uticajem. Uostalom, Venecijanska komisija ima savjetodavni, a ne ultimativni karakter, a njene preporuke i preporuke OEBS-a govore o tome da je svaka zemlja slučaj za sebe. Protivpravne odluke se jednako odnose i na period poslije Drugog svjetskog rata, kao i na period poslije Prvog svjetskog rata.
Donošenje zakona o djelovanju vjerskih organizacija dobar je test i za tzv. građansku opoziciju i za crnogorske NVO, kojima su usta puna građanske države, iako nijesam siguran da uopšte znaju što taj termin podrazumjeva. Naspram Amfilohijevih stremljenja da od Crne Gore napravi teološko društvo, ćutanje i jednih i drugih više govori o težnjama tzv. građanskih partija i NVO da vjernike i pristalice Amfilohija Radovića koriste zapromjenu vlasti ili, barem, nezamjeranju radi paktiranja sa srpskim i proruskim nacionalističkim strankama.
Ako ništa, dobar zakon o vjerskim zajednicama išćeraće sve njih na čistinu i pokazati koliko su za građansku državu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR