"Ratko Mladić će umrijeti u zatvoru, ali u BiH on je pobijedio"

Piše: Ed Vulliamy za The Guardian, 22. novembar 2017.

General Ratko Mladić, najkrvožedniji vojni zapovjednik na europskom tlu još od Trećeg Reicha, umrijet će u zatvoru i bilo koji drugi rezultat presude Haškog tribunala bio bi apsurdan.

Majke više od 8.000 muškaraca i dječaka, koji su ubijeni u Srebrenici 1995. godine, sa punim pravom pozdravile su doživotnu kaznu zatvora i osudu Mladića za genocid, jedini pravni standard kojim se ovakvi zločini mogu okarakterizirati.

Ali, sva podrška udruženja za ljudska prava i advokata ne mogu rastjerati mračne oblake iznad velike većine ljudi koji su preživjeli uragan Mladićevog nasilja koji su proživjeli i koji je u njih urezao sjećanje na ubijene i nestale.

I sam sam svjedočio protiv Mladića i njegovog političkog saradnika Radovana Karadžića, te protiv još sedam optuženih u Haagu, te sam tada najviše predočavao dokaze o patnjama koje sam otkrio 1992. godine u koncentracionim logorima. Silovanja, masovna ubistva, etničko čišćenje i dekonstrukcija svega bile su rezultat tri krvave godine.

Danas sam proveo vrijeme na telefonu sa preživjelim, a osim ožalošćenih u Srebrenici niko od njih nije podijelio radost zbog današnje presude. Mladić se susreo sa dvije optužnice za genocid, jedan počinjen u Srebrenici i jedan koji se dogodio u drugim općinama širom BiH.

U tim općinama počinjeni su ozbiljni zločini pod Mladićevom direktnom komandom tokom tri godine, no međunarodna zajednica to nije osudila. Cijeli koncept Haškog tribunala bio je samo čin kajanja za neuspjele pokušale ambiciozne internacionalne pravde. Mladićevi zločini uključivali su masovna ubistva, torturu, silovanja, ubistva i u koncentracionim logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, u sjeverozapadnoj Bosni. Na istoku, u Višegradu, civili među kojima su bile i bebe, odvođeni su u kuće gdje su bili živi spaljivani ili na most, gdje su ubijani, a dijelovi njihovih tijela bili su bacani u Drinu.

Nakon toga slijedila su uništenja čitavih gradova i naselja, čišćenja svega što nije dio srpske kulture i tradicije, uništavanje džamija i katoličkih crkvi. Uporedo s tim, žene i djevojke odvođene su u kampove gdje su silovane i zlostavljane.

Ipak, ništa od ovog nije proglašeno genocidom i Mladić nije osuđen po toj tački optužnice. Postavlja se pitanje pa šta je to onda?

Među onima koji su slušali presudu Mladiću bila je i Kelima Dautović, preživjela iz logora Trnopolje, dok je njen muž boravio u logoru Omarska. Izgubila je većinu porodice i komšila u Kozarcu 1992. godine.

"Nezadovoljni smo, ali ne i iznenađeni. Možda to oni ne žele nazvati genocidom jer se sve desilo pred očima međunarodne zajednice, koja je bila tu i navodno štitila nas. Kako god bilo, nadam se da će historičari uraditi bolji posao nego sudije", kazala je Dautović.

Na dugom i navijačkom putu tribunala u Haagu bila je i farsa privođenja njihovog bivšeg višeg dužnosnika Florence Harmann u 2015. godini, uz objašnjenje da je privedena zbog njenog naknadnog novinarskog izvještavanja o Srebrenici, u vezi s materijalom koji je sud zapečatio. Ona je u ćeliji gledala Mladića na svakodnevnoj vježbi, a nakon današnje presude napominje da se genocid u historiji nikada nije desio samo pet dana, nego da je to dugotrajniji proces.

Ona dodaje i da je u ovoj, za razliku od drugih optužnica, uloga Srbije totalno zanemarena, te je "optužnica zaobišla genocid jedne ideologije, u historijskom i internacionalnom kontekstu".

S druge strane, Human Rights Watch proslavila je ovu optužnicu kao činjenicu da je to "poruka svima koji na loš način koriste svoju moć kako bi počinili stravične zločine, da li u Burmi, Sjevernoj Koreji ili Siriji", i kao pripreme za početak suđenja za ratne zločine u Siriji.

Ali ko će zaista biti priveden pravdi? Mladić je ratni diktator i bolje je da bude u zatvoru nego slobodan. No pitanje je kako će se pravda provoditi u Siriji, Iraku, Burmi i drugim državama, u kojima danas vlada nepravda.

Tako je i u Bosni i Hercegovini. Haški tribunal je dosudio samo ono što je djelimično pravično, ali je i promovirao pomirenje na Balkanu. No, pomirenja neće biti. Mladić je u većini dobio šta je htio: bosanski Srbi dobili su neku formu države na teritoriji koju je gotovo svaki nesrpski stanovnik napustio do 1995. godine. Tamo je postao idol, heroj, a njegovo ime pjevaju i na nogometnim utakmicama.