Strateška pravda

Piše Heni Erceg

No dobre namjere Haškog suda iscrpile su se baš u nevoljkosti razmatranja zapovjedne odgovornosti ovdašnjih političkih elita, pa stoga Mladić i drugovi mu u zločinu na svim stranama ostaju mitski junaci, a Srbi i Hrvati doživotni taoci krvavog nasljeđa svojih vođa, Tuđmana i Miloševića.

Često mi je znao poručiti: “Neka dođe, da joj ja objasnim što rade njeni ustaše!“ A volio je TV kamere, kao i svi ti agresivni skotovi, u njih se hvastati i javno blebetati ono što ih je kasnije na suđenjima u Haagu značajno teretilo. Bila sam u Vrlici kada je naredio bombardiranje toga mjesta u okupiranoj Krajini i snimili smo kako avioni JNA istresaju svoj teret na bolnicu u koju su se sklonili stari i bolesni građani koji nisu na vrijeme evakuirani. Zbog tih su snimki njegovi kolege, generali iz vrha JNA, upriličili emisiju na beogradskoj televiziji, e kako bi cijelom svijetu objasnili da je divljačko uništavanja bolnice, označene velikim crvenim križem, zapravo obična montaža i ustaška propaganda. Jer da JNA, podrazumijeva se, neće nikada napadati vlastiti narod.

Uskoro po njegovoj su zapovjedi, naredbi Ratka Mladića, zapovjednika Kninskog korpusa te 1991., a upravo u Haagu osuđenog na doživotni zatvor, avioni „narodne“ armije rušili Zadar, Šibenik… uništavana su sela i gradovi u Hrvatskoj, počinjeni masovni ratni zločini. Da, bojala sam ga se tih godina dok sam izvještavala o ratu u Hrvatskoj, koju je on, nakon okupacije njenog velikog dijela, napustio i otišao u Bosnu gdje će potom prakticirati sve užitke patološkog, serijskog ubojice. Najprije je „ubijao“ i godinama u barbarskom okruženju držao Sarajevo, zatim će od nesrba okrutno i temeljito „čistiti“ Prijedor, Omarsku, istočnu Bosnu… potom potpuno pomahnitati u Srebrenici, napraviti zločin genocida zbog čega mu je konačno sud u Haagu izrekao maksimalnu kaznu. I tu bi kao trebao biti pravedan kraj jednog rasnog zločinca i početak boljih odnosa Bošnjaka, Srba i Hrvata, tom bi presudom zagledanost u prošlost trebala označiti temelj kvalitetnije zajedničke budućnosti naroda koje je ubijao i onih u čije je ime ubijao Ratko Mladić. Ali nije. Nije zato jer je Mladićev grijeh svojevrsnim pravosudnim cinizmom izvučen iz konteksta odgovornosti političkog vrha Srbije za zločine u Bosni i Hrvatskoj, zato jer je vrhovni guru krvavog raspada Jugoslavije, Slobodan Milošević, zapravo amnestiran odgovornosti za projekt Velike Srbije i svo zlo koje je taj plan u sebi nosio. Ratko Mladić tako je ostao sam nad leševima Srebrenice i Prijedora i Ovčare, iako se ideja zla rodila puno prije nego što je on postao njen glavni egzekutor.

Zato jer su se amerikanizirani haški suci vodili strogo političkim motivima, relativizirajući odgovornost režima bez kojega ni Mladića naprosto ne bi bilo, pa je baš kao i u presudi ratnom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, iz čitave krvave storije amnestiran zloćudni režim Slobodana Miloševića. Tako se u presudi Mladiću, i to kao posve nevažno, tek u fusnoti na dnu njene 2090. stranice, navodi da suci nisu našli dokaze da je Milošević bio suučesnik udruženog zločinačkog poduhvata od ’91. do ’95., s ciljem protjerivanja Bošnjaka i Hrvata iz velikih dijelova BiH u kojoj su Srbi htjeli svoju etnički homogenu državu. Kao da na terenu ideja Miloševićeva nije i ostvarena u obliku etnički čiste Republike Srpske koja danas zauzima značajan dio BiH. Potpuno je to isto kao da se u zamišljenoj presudi Franji Tuđmanu, da je kojim slučajem živ i suđen, navodi kako nije znao za rušenje starog mosta u Mostaru, otvaranje logora za Bošnjake, ratne zločine, deportacije bošnjačkog stanovništva… To jest kako hrvatsko sudjelovanje u ratu u Bosni nije bio dio političkog programa Tuđmanova režima, nego tek zločin nekih odmetnutih, paravojnih skupina. Uglavnom, na kraju svoga mandata Haški je sud donio važnu presudu najgorem od svih ovdašnjih zločinaca, ali i amnestirao beogradski politički vrh od odgovornosti za ratove i zločine, prenoseći čitavu krvavu bosansku priču tek na unutrašnji sukob etničkih zajednica. Kao da bi strašni zločini u Prijedoru u Bosni, ili mrcvarenje Vukovara u Hrvatskoj, ili masakr u Srebrenici, bio moguć bez ozbiljne vojne pomoći u ljudstvu i naoružanju koju je Srbija slala svojim terenskim izvršiteljima zla, poput Ratka Mladića.

Dakako u kontekstu neke zakašnjele pravde za žrtve važan je doživotni zatvor za Ratka Mladića, ali u društvenom je smislu to još jedna nevažna presuda. Upravo zbog izostanka makar šture napomene o kolektivnoj odgovornosti i svjesnog odmaka od jednog političkog režima, kao istinskog kreatora strašnih zločina na području Jugoslavije, sve do genocida u Srebrenici. Utoliko ne treba očekivati ni društveno otrježnjenje, kakvo je začeto u Njemačkoj kada se procesima u Nurnbergu i presudama nacističkim vođama zapravo osudilo nacistički režim kao takav. I trajao je proces denacifikacije u toj državi puna dva desetljeća, ali je tamošnje društvo postalo uzornom demokracijom s velikim prezirom prema svojoj strašnoj prošlosti, zajednica u kojoj se više ne negira holokaust ili zločini Hitlerove vojske. No dobre namjere Haškog suda iscrpile su se baš u nevoljkosti razmatranja zapovjedne odgovornosti ovdašnjih političkih elita, pa stoga Mladić i drugovi mu u zločinu na svim stranama ostaju mitski junaci, a Srbi i Hrvati doživotni taoci krvavog nasljeđa svojih vođa, Tuđmana i Miloševića.