Evo vam lijep primjer licemjerja

Govorim nešto u Sarajevu, na Buybookovom književnom festivalu. Iz publike se javi krupni muškarac. Predstavi se: nisam zapamtio ime. On je, veli, Bošnjak iz Bijelog Polja. Nikolaidisa, još veli, cijeni kao brata. Kad mi neko kaže „brate“, najprije pazim da mu ne okrećem leđa, potom gledam u kojoj ruci drži nož.

Pita me šta ću ja učiniti povodom toga što je Radovan Karadžić svojevremeno u Bijelom Polju primio nagradu „Risto Ratković“. A šta bih povodom gadosti koja je počinjena prije gotovo četvrt vijeka ja sad trebao učiniti?

Pokrenite inicijativu da se Karadžiću nagrada oduzme i ja ću je prvi potpisati, kažem mu. On nije zadovoljan odgovorom, očekuje da učinim više. A da on, istovremeno, ne učini ništa.

Pitam poslije prijatelje: ko je bio taj čovjek? Tako saznam da je saborac i prijatelj ljudi koji evo godinama agituju i čine sve što je u njihovoj moći da na vlast u Crnoj Gori dovedu Novu srpsku demokratiju, partiju četničkog vojvode Andrije Mandića.

Lupim se po čelu. Znate ono kada ne kažete što treba reći, onda kada je trebalo reći.

Vrlo ugledni član Mandićeve partije, svojevremeno, ako dobro pamtim, i savezni ministar iz njenih redova, bivši je književnik Želidrag Nikčević. Taj čovjek je Karadžiću dao Ratkovićevu nagradu: bio je član tročlanog žirija koji je donio jednoglasnu odluku.

Ovaj moj brat Bošnjak iz Bijelog Polja, dok je u Crnoj Gori, piše ode ljudima koji su se okupljali na Nikčevićevim mitinzima i podržavali Nikčevićevog predsjedničkog Kandidata Lekića, a kad je u Sarajevu od mene traži da oduzmem nagradu koju je Nikčević dao. Zar ne bi bilo lakše da ga zajednički prijatelji povežu sa Nikčevićem pa da to njih dvojica rasprave?

Ivica Dačić prvak našeg licemjerja

Taj mi je čovjek na pamet pao samo zato što je Ivica Dačić ovih dana (opet) imao gotovo-pa-neljudski ispad licemjerja.

On (opet) tvrdi da Milošević i njegov zločinački stroj, čiji je važan dio bio i sam Dačić, nisu ni mrava zgazili.

"Nema krivice Miloševića, SR Jugoslavije i Srbije, srušene su laži o genocidu i ratnim zločinima koje su bile osnov za kažnjavanje Srbije i srpskog naroda ", piše Dačić.

Šef srpske diplomatije potom iznimno kreativno tumači hašku presudu Radovanu Karadžiću. Tu, veli, piše da je Milošević „oslobođen sumnji za etničko čišćenje i ratne zločine u BiH“, da je „govorio da svi pripadnici drugih naroda i etničkih grupa moraju biti zaštićeni i da nacionalni interes Srba nije diskriminacija“, te konačno: „da Milošević nije bio deo udruženog zločinačkog poduhvata i da je, upravo suprotno, osudio etničko čišćenje“, da je praktično molio i kumio da se rat u Bosni završi.

To što Dačić radi rutinska je praksa u književnosti.

Drugi svjetski rat se nije desio

Ovo sam vam, biće, već pričao, ali da svejedno ponovim. U romanu „Čovjek u visokom zamku“ Philipa K. Dicka, velikog SF pisca, svijet je na prvi pogled, neprepoznatljiv. Godina je 1962. i Sile osovine odnijele su pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Na drugi pogled, svijet u kojem živimo sve je sličniji onome iz Dickove mašte.

Ideja „šta bi bilo da je Drugi svjetski rat imao drugačiji ishod“ zapravo je vrlo popularna među piscima: postoje desetine, ako ne stotine romana baziranih na toj premisi. Koristi je i Robert Harris u romanu „Fatherland“. Yoshio Aramaki razvija je u romanu „Konpeki no Kantai“ – rat je, kao, trajao deset godina, Japan je pobijedio, a onda se sa upustio u sukob sa nacistima.

Žanr o kojem govorimo popularno se naziva alternativnom istorijom i podvrsta je naučno-fantastičnog žanra. Takav istorijski revizionizam bezazlen je, tim prije što ga većina autora kombinuje sa žanrom distopije - koristi ga, dakle, ne bi li upozorila na opasnost od militantnih, opskurnih, totalitarnih ideologija.

Zvanična Srbija, međutim, alternativnu, lažnu istoriju promoviše kao državnu istinu i na osnovu toga, logično, vodi državnu politiku: neće je valjda voditi na osnovu „laži“ da je Milošević kriv?

Slobo je, dakle, nevin. I Čiča Draža je nevin. I Šešelj je nevin. Uskoro će i Ljotić i Nedić biti proglašeni nevinima. Zapad je nepravedan i kad-tad će se pokajati i pokloniti se Srbiji zbog „nepravednih i ničim zasluženih“ sankcija i kleveta.

Tako stvari stoje u tom naučno-fantastičnom narativu.

Vučić je dokaz da je rehabilitacija moguća

U praksi, Srbija je u Hagu osuđena za nesprječavanje genocida a eksponent njene politike u Bosni, izvođač radova na terenu Radovan Karadžić, osuđen je za genocid.

U praksi, Milošević je bio lider srpskog velikodržavnog projekta koji je podrazumijevao etnička čišćenja, genocid, masovna silovanja, raseljenja stanovništva, i tako dalje i tome slično.

A Dačić je bio njegov bliski saradnik. Zbog čega je upravo on najpozvaniji da proglasi veliku moralnu pobjedu čovjeka čiji je vojnik partije bio.

Nego, šta čeka Sarajevo, šta čeka Vukovar: još niste podigli spomenik Miloševiću? Dačić je ukorio zapad, susjede doduše, kao diplomata od formata, nije pominjao, ali se podrazumijeva: nije li Sarajlijama danas krivo što su, tokom opsade, Slobi psovali i oca i mati? A on činio sve što je mogao da ih spasi od Radovana...

U svjetlu Dačićeve objave, nije li red da se Sarajlije iskupe za sve nepravde koje su nanijeli Miloševiću i srpskoj politici devedesetih? Odgovor je jasan, pitanje je samo da li dizati spomenik ili Titovu preimenovati u Slobinu?

Ako bude spomenik, gdje ga podići: na Markalama ili u Vase Miskina, iliti Ferhadiji, tamo gdje su pale granate koje Milošević, uprkos golemom trudu, nije uspio da spriječi? I još: ko da na otkrivanju spomenik govori – Vučić, Dačić ili Šešelj?

Pretjerujem? A da vam je neko prije pet godina rekao da će Vučić, nakon što po ko zna koji put ponovi da tamo genocida nije bilo, uzdignute glave otići u Srebrenicu, napustiti je uvrijeđen ali voljan da prašta, pa sa etički i politički superiorne pozicije pozvati na pomirenje i uplatiti sadaku, i taj bi pretjerivao?

Znate kako ja, sklon pretjerivanju, tumačim Dačićevu verziju istorije? Kao otvoreno pismo o namjerama. When all is said and done: sve je već učinjeno i sve je već rečeno. I sve će opet biti isto.

Izvor: Al Jazeera