Piše Zlatko Dizdarević
Jeruzalem u sudaru s vlastitom istorijom i ljudima poput Netanyahua i Trumpa postao je globalni upaljač iz više razloga nego što to narcisoidna i imperijalna politika uz poslušnike hoće da vidi. Sveti grad pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek iako se nisu svi s time mirili. Region je vjekovima uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bilo je i ostaje status Jeruzalema, grada koji nazivaju »pupkom svijeta«, »centrom civilizacija«, »kolijevkom čovjekove duhovnosti«, »svetištem svih svetišta«. Svojevremeno mi je tamo jedan kršćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: »Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…« Ali, milijarde ljudi Jeruzalem doživljavaju kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.
Otkako je svijeta i vijeka, Jeruzalem je bio »grad slučaj«. Nije čudo. U njemu su najveće svetinje tri monoteističke religije, judaizma, kršćanstva i islama. U ionako složenu storiju miješala se odvajkada politika.
U ime nje, vjere i raznih interesa, svašta se radilo. Od lukavih prevara i pljačke, do krvavih obračuna najstrašnije vrste. Povijest, ipak, nije zabilježila odavno toliko politički katastrofalan i po interese »napadača« promašen potez kao ovaj posljednji u izvedbi već pomalo grotesknog Donalda Trumpa i njegovog pogubljenog okruženja. Predsjednik je, naime, odlučio da ispoštuje obećanje dato uoči izbora, potom privremeno zaboravljeno i evo sada iznenada iznešeno pred zblanutu svjetsku javnost: Amerika će prebaciti svoju ambasadu u Jeruzalem iz Tel Aviva i time Sveti grad »pokloniti« samo Izraelu. Ovaj potez vodi se, kako vjeruje Trump, prvo kao njegov politički biznis i dug biračima, a potom ide na konto nezajažljivog partnera Benjamina Netanyahua i ostalih ekstremista okolo omađijanih mitologijom i potpuno klaustrofobnim tumačenjem povijesnih prava.
Davno nekad, prvi premijer Izraela Ben Gurion kazao je: »Stari Palestinci će izumrijeti, mladi će zaboraviti i biti raseljeni. Naš krajnji cilj je da svi Palestinci odu…« Poznato je šta se sve dešavalo kroz sedam decenija od tada. U sjajnoj knjizi »Izraelski aparthejd« novinar i pisac Ben White konstatira: »…U Južnoj Africi bijeli doseljenici su iskorištavali radnu snagu domicilnog stanovništva kojemu su oduzeti posjedi, a u Izraelu je domicilno stanovništvo trebalo biti uklonjeno, istrijebljeno ili protjerano, a ne eksploatirano…« Moglo bi se reći, piše White, da je cionizam gori prema autohtonom stanovništvu od aparthejda u Južnoj Africi. Izraelu treba zemlja, ali bez naroda.
Formalno, kaže sad i šef State Departmenta Rex Tillerson, Trump je odlučio »samo« da potpiše odluku o prebacivanju ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem kao »cjeloviti glavni grad Izraela«, koju je Kongres donio još 1995. godine. I ništa više!
Trump naravno zna da se ovdje ne radi samo o statusu glavnog grada Izraela, već i o činjenici da time u oduvijek zajedničkom, svetom gradu tri velike monoteističke religije, judaizam ostaje domaći kod kuće, a kršćanstvo i islam postaju podstanari. Ili se sutra moraju i iseliti odatle. Rezolucije UN-a tako više ne važe, a tzv. »palestinsko pitanje« definitivno nestaje. Bezmalo pola planete, kršćani i muslimani, ovakvom odlukom bivaju poniženi. I sve bez posljedica? Teško. Na kojoj osnovi i procjeni svjetske realnosti Trump ovo radi? Da li samo zaigran silom i u uvjerenju da »oni« doista mogu sve što hoće, ili jer misli da radi dobar posao s velikim profitom i malim rizikom.
Ove godine navršeno je sedam decenija otkada je u UN-u dogovoreno, pa 1948. i odlučeno da se podjelom bivše Palestine stvore dvije države – Izrael i Palestina. Jevreji su tada dobili mnogo više od polovice onoga što su prethodno sanjali, a Palestincima je uzeto tri četvrtine onoga što su do tada vjekovima imali. Palestina je u međuvremenu priznala Izrael, pa nestaje. Izrael nije priznao Palestinu i širi se. Evo sad i preko cijelog Jeruzalema.
Izrael je prvo donio odluku o tome 1950., a trideset godina kasnije, 1980. Kneset je digao na nivo zakona. Vijeće sigurnosti UN-a je tada reagiralo Rezolucijom broj 478 osporavajući taj zakon. Petnaest godina kasnije američki Kongres 1995. godine pod pritiskom jevrejskog lobija donosi zakon o preseljenju ambasade u Jeruzalem. Protivno jasnoj Rezoluciji u UN-u. Tadašnji i kasniji predsjednici SAD-a zakon nisu potpisivali uz obavezu da će pratiti stanje tzv. mirovnog procesa pa onda odlučiti o potpisu. Trump je prvi koji je evo odlučio da se nema više šta čekati. Kaže, »u cilju ubrzavanja tog procesa«.
Trump i njegovi »šaptači« na čelu sa zetom, savjetnikom za Bliski istok, Jaredom Kushnerom, ortodoksnim Jevrejom i jednim od glavnih organizatora poslova u korist izraelskih ilegalnih naselja na okupiranim teritorijama, otvorili su tako novo poglavlje o Bliskom istoku ali i više od toga. Usprotivili su se ovome i oni koji su se uvijek smatrali bliži Americi nego ostatku svijeta. Sasvim glasno i evropske zemlje poput Njemačke,Velike Britanije, Francuske, Italije itd. uz Tursku, Kinu, Jordan, Saudijsku Arabiju, Egipat, Libanon, Iran…
Jeruzalem u sudaru s vlastitom istorijom i ljudima poput Netanyahua i Trumpa postao je globalni upaljač iz više razloga nego što to narcisoidna i imperijalna politika uz poslušnike hoće da vidi. Sveti grad pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek iako se nisu svi s time mirili. Region je vjekovima uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bilo je i ostaje status Jeruzalema, grada koji nazivaju »pupkom svijeta«, »centrom civilizacija«, »kolijevkom čovjekove duhovnosti«, »svetištem svih svetišta«. Svojevremeno mi je tamo jedan kršćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: »Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…« Ali, milijarde ljudi Jeruzalem doživljavaju kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.
Jeruzalem je uvijek, bez obzira na vlasnika, gotovo uvijek uživao poseban tretman. Tako mu je značaj i danas, u postojećoj krizi na Bliskom istoku, izuzetan. Od razaranja Solomonovog carstva, Jeruzalem nikada nije bio formalno glavni grad neke države osim svoje, »jeruzalemske«. Bio je autohtono administrativno sjedište, značajan kulturni, vjerski, trgovinski centar. Tek poslije Prvog svjetskog rata, Britanci, s mandatom upravljanja Palestinom, određuju Jeruzalem kao administrativni centar, a tada iscrtane granice Palestine računat će se i u savremenoj istoriji i politici.
Četiri su ključna spora u sedam decenija od podjele Palestine 1947.: teritorija, Jeruzalem, ilegalna jevrejska naselja i izbjeglice. Problem Jeruzalema ostat će najteži, a Izraelci 1950. godine, zakonom kojim Grad jednostrano proglašavaju nedjeljivom prijestolnicom samo njihove države, ujedinjuju Arape protiv sebe. Sudbina Svetog grada prevazilazi okvire izraelsko-palestinskog sukoba.
Poslije junskog rata 1967. godine Izrael je sistematski radio sve kako bi ojačao pozicije na okupiranom dijelu Palestine, a posebno u Jeruzalemu. »Uređenja« su značila rušenja i uklanjanja čitavih arapskih naselja iz dijelova grada. Tako je nastao i trg ispred Zida plača. Nezakonite eksproprijacije, konfiskacije arapske zemlje i vjerskih posjeda, sve je to bila planska aneksija i pretvaranje Jerusalema u dominantno jevrejski grad. Jevreja kojima je na duši trajna sigurnost Izraela i spremni su na kompromis s Palestincima nije malo, ali ni dovoljno da se porazi Netanyahu dodatno zaštićen Trumpom.
O smislu Trumpovih političkih poteza danas je, nakon bezmalo godinu dana otkako je u Bijeloj kući, teško govoriti. Ipak, često i nije problem prepoznati njegove motive. Teže je shvatiti kako mu se može desiti da upadne u ovoliko »propalu investiciju« s velikom mogućnošću »bankrota«.
Osnovni motivi za ovu investiciju logično se nameću. Prvo, naivno je bilo povjerovati da će Trump i vodeća politička struktura oko njega tek tako, lako i bez otpora, prihvatiti novu bliskoistočnu zbilju u kojoj Amerika više nije pobjednik i jedini »vlasnik svega« na tim prostorima. Tamo je sada s ekskluzivnim liderstvom drugačije. Ušli su Rusi na velika vrata, Assad je ostao neporažen, vratio se Iran na regionalnu scenu, otela se Turska, Indija je drugačija, Kina nezaobilazna…Sve su to za Washington bolna saznanja. Zato Izrael, stub američke alijanse tamo, mora dobiti vjetar u krila. I dobio je na najvažnijem terenu, mitskom.
Ništa manje važno, svekoliki pritisak na Trumpa kod kuće dostiže vrhunac uz orkestrirane operacije »neoliberala«, obavještajnih kuhinja, medija, korporacija itd. Validnost argumenata nije važna. Histeričan on, histerični oni. Trump zna da su mu preostali obožavatelji konzervativci i mrzitelji svakog useljenika – izbjeglice koji nije njihove »krvne grupe«. Posebno ako je musliman.
Istaknuti branitelji Trumpovog »lika i djela« od početka su jevrejski moćni lobiji, ne samo zbog njihovih ljudi oko njega poput pomenutog zeta ili ambasadora u Izraelu Friedmana i sličnih. Za samo jevrejski Jeruzalem tu cijena podrške ne postoji. San je potpuna judaizacija Jeruzalema i mimo groba Isusa Krista i Al Akse u njemu, uz sve ostalo. Od toga je napravljen mit odavno, uz politiku koja, naravno, podrazumijeva i silu.
Međutim, ovdje čak i nije samo okupacija Palestine dominantno u prvom planu, već atak na »multisvetost« mjesta koje je bez alternative. To nije stvar politike o kojoj, vjerovatno, ogroman broj ovim poniženih, povrijeđenih i poraženih čak i ne razmišlja. Uostalom, mimo »lidera u Islamu«, među prvima je na precizan način reagirao i Papa Franjo kazavši da »svako mora poštivati status quo Jeruzalema.« Veoma glasni bili su i lideri mnogih, različitih svjetskih crkava.
Muslimanski i kršćanski svijet, onaj dio koji se zove »narod« koji ne mora biti baš opsjednut politikom, strankama i ideologijama, osjeća sad isto – poniženje i bijes. Zar to niko sa silnih američkih instituta, univerziteta, iz Trumpovih medija, od biznismena i inih nije znao. Može se Kralj iz Rijada iz samo mimikrijskih razloga oglasiti javno protiv Trumpove odluke vjerujući da će posao s naftom i oružjem potajno ići kao i do sada. Teško je vjerovati da njegovi beduini to neće pročitati.
Naivno je bilo očekivati i da će ponižavanje međunarodne zajednice, UN-a i drugih svjetskih organizacija proći olako uz prihvatanje ove igre šutke. Velike evropske države ovaj put to očigledno ne žele. Većina je zatražila zasjedanje Savjeta bezbjednosti kako bi se atak na njihove oduke i rezolucije kvalificirao na pravi način.
Iz Washingtona, kao i u nekim prethodnim slučajevima Trumpovog zalijetanja stižu prva, doista naivna petljanja. Od onih da se, zapravo, ništa u vezi s Jeruzalemom ne mijenja, (sic), do tvrdnji da je operacija u cilju »odmrzavanja mirovnog procesa«. Ako je doista potrebna nova energična odluka o tome, odavno je najbolje bilo – priznati Palestinu s Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. Pa onda pregovarati ravnopravno o spornim pitanjima. Ovako, sa ovim »biznisom« Trump je doista u problemu. Velikom.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR