Šampion od papira: Rusija zapadu i nije neki težak protivnik

Piše: Yulia Latynina 

Ne znam da li ste primijetili do koje mjere se diskurs vezan za Rusiju tokom posljednjih godina na zapadu promijenio.

Dvije zanimljive vijesti su gotovo istovremeno dospjele u žižu svjetske javnosti.

Prva je objavljivanje dijelova dnevnika glavnog informatora Svjetske antidoping agencije (WADA) Grigorija Rodčenkova koje je na svojim stranicama objavio The New York Times, a druga je sudski proces započet protiv Rodčenkova na nekom od američkih sudova, gromoglasno najavljen od strane Mihaila Prohorova: „Mislim da je neophodno inicirati suđenje Rodčenkovu. Tog bezočnog „trgovca smrću“ treba što prije podvrgnuti saslušanju od strane američkog pravosuđa.“

Jezik i leksika Mihaila Prohorova su više ličili na surovo prijeteću sovjetsku propagandu iz 1930-ih, nego na diskurs savremenog ruskog milijardera i bivšeg redovnog gosta mondenskih zimovališta u Kurševelu. Gdje li se dede onaj „ljuti Putinov oponent“ sa prošlih predsjedničkih izbora 2012?

„Mora se stati na put toj bahanaliji bezakonja, tom apsolutnom bespravlju koje izjeda i razara svjetski sport“, razgalamio se iznenada Prohorov. „Svim tim rodčenkovima, šmidima, osvaldima i njima sličnim djelatnicima Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) i WADA, jasnim jezikom sudskih presuda se mora objasniti da će ih taj bezočni bezobrazluk koštati karijere, profesionalne reputacije i gomile novca. Sve ima svoju cijenu, a nepravda – dvostruku.“

Lako se može zaključiti da će, ako Mihail Prohorov na teritoriji SAD zaista započne sudske procese protiv MOK-a i WADA ili samo plati usluge advokata radi odbrane svojih štićenica skijašica Jane Romanove i Olge Viluhine – to napraviti velike probleme prvo njemu, a potom loše uticati i na međunarodnu reputaciju (tačnije, onoga što je od nje ostalo) ukupnog ruskog biznisa. Bilo koji od ova dva ili njima sličnih pokušaja će od Mihajila Prohorova napraviti takozvanog PEP-a (politically exposed person), čovjeka koji je blizak Kremlju, koji izvršava naloge Kremlja i koji otvoreno pokušava da američki pravosudni sistem iskoristi za potrebe Kremlja.

Osim toga, Mihail Prohorov je (kao i većina ruskih biznismena) u procesu izbavljanja od ruskog biznisa i u užurbanom pokušaju legalizacije tog biznisa na zapadu. Ovakva petljavina sa američkim pravosuđem bi samo pogoršala njegovu ionako tešku situaciju. Iniciranje ovako formulisanog sudskog procesa bi njegovo ime gotovo sigurno uvelo na budući februarski spisak oligarha povezanih s Kremljem.

Nemoguće je čak i zamisliti da to Prohorov ne zna. Pa zašto onda to radi? Šta ga to tjera da se presvlači u prašnjavi žaket Poligrafa Poligrafoviča Šarikova?

Ne znam da li ste primijetili do koje mere se diskurs vezan za Rusiju tokom posljednjih godina na zapadu promijenio. Do nedavno je ruska propaganda bila apsolutno konkurentna zapadnoj. Poslije rusko-gruzijskog rata, zapadni političari su razmišljali samo o tome kako da ne pokvare odnose sa Rusijom, kako da formulišu svoje stavove a da odgovornost za ovaj rat slučajno ne padne na Rusiju. Ruski agenti uticaja su tada u svim novinskim izdanjima širom sveta objavljivali članke o zlim Gruzijcima, o „krvavim gruzijskim fašistima“ koji su pod okriljem noći surovo napali usnuli grad Chinvali. I ne samo agenti uticaja. Evropska komisija pod rukovodstvom gospođe Taljavini je nakon istrage petodnevnog avgustovskog rata 2008. izjavila sljedeće: „Rusija tvrdi da je rat započela Gruzija, Gruzija da je to učinila Rusija, a gdje je istina – ne znamo.“

A kada je ruska strana komisiji uručila čuvenu gruzijsku „naredbu br. 2“ – falsifikat toliko očigledan da se čak i ruska propaganda zastidjela da ga objavi – komisija gospođe Taljavini je postupila izuzetno mudro i dovitljivo. Ona je taj dokument poslala švicarskoj policiji na ekspertizu. Švicarski policajci su ga pomno izučili i nakon toga izdali otprilike ovakvo saopštenje: Predmet ekspertize je list papira formata A4, na njemu su ispisana nekakva slova koja liče na spajalice, tragova lijepljenja ili doljepljivanja nema i budući da niko od zaposlenih ne vlada gruzijskim jezikom, švajcarska policija nije u stanju da potvrdi da li je priloženi dokument originalan ili nije.

Kremlju je čak i poslije aneksije Krima uspijevalo da se sa raznim evropskim političkim marginalcima poput parlamenta grada Veneta dogovori o njihovim povremenim nastupima na temu zloćudnog „ukrajinskog fašizma“.

A sada – nigdje nikog.

Skandal u vezi sa organizovanim dopingom ruskih sportista se od svih dosadašnjih razlikuje po tome što na zapadu više nema nikoga – ni diplomate, ni deputata evropskog parlamenta, čak ni nekakvog bajatog politikologa – ko bi stao u odbranu zvaničnog stava Rusije po ovom pitanju. Nema više Hajdi Taljavini koja bi u svom izvještaju napisala: „WADA govori da je dopinga bilo, Rusija da ga nije bilo, a šta je od toga istina – ne znamo.“

Na osnovu svega toga može se pretpostaviti da je sam Kremlj isturio Prohorova u ambrazuru svojih crvenih zidina. S druge strane, Prohorov je baš sad u jeku pregovora oko prodaje svog biznisa. Ali budući da se u uslovima koji danas vladaju u Rusiji svoj biznis može prodati samo državi, sva ta galama koju je on nedavno podigao može se tumačiti i kao njegov pokušaj da poboljša svoju pregovaračku poziciju. Ili ga je neko zamolio da gromoglasno najavi svoju tužbu obećavši mu povoljniju kupovinu, ili je Prohorov to sam učinio da bi dobio bolju cijenu. Šta god da je po srijedi, jedno je gotovo sigurno: Prohorov se radi odbrane ruskog državnog dopinga nikada neće pojaviti na bilo kom američkom sudu.

A to i nije važno. Stvar je u nečem sasvim drugom. Kako sam već pomenula, inicijativa Mihaila Prohorova odlično ilustruje totalan pad povjerenja međunarodne zajednice prema Rusiji. Njena današnja međunarodna pozicija se slobodno može vrednovati ocjenom zero credibility.

I Kremlj je zbog toga verovatno vrlo nezadovoljan. I to s pravom. Jer oni u Kremlju odlično znaju cijenu nepovjerenja međunarodne i evropske birokratije. Oni znaju da je evropski činovnik veoma snalažljiv. On će dokument napisan na gruzijskom jeziku, okom ne trepnuvši poslati na ekspertizu nekakvoj provincijalnoj policijskoj stanici u Švicarskoj. Evropski činovnik će nasuprot argumentovanom mišljenju nauke izglasati zakone protiv GMO. On će se radi svoje udobnosti rado odreći suočavanja s realnim problemima koje zapadu donose islamski migranti. Kraće rečeno, činovnik je – bio on evropski ili američki – pod određenim uslovima sposoban da mnogo toga učini ili ne učini.

Šta se to dogodilo s Rusijom? Kako to da je taj, na uzajamnoj ljubavi izgrađen sistem kupovine simpatija i agenata uticaja odjednom prestao da funkcioniše? Gdje je Ketchum i sve ostale agencije angažovane na tom poslu? I na kraju krajeva, po čemu smo to mi gori od Saudijske Arabije, zemlje koja se kao i Rusija bavi isključivo izvozom nafte, korupcije i mračnjaštva? Mi smo u neku ruku čak i bolji – bezopasniji. Na širem inostranom tržištu naše mračnjaštvo nije konkurentno, a saudijsko nažalost bilježi visoku tražnju.

Na ova i još par sličnih pitanja mogu se dati tri odgovora.

Prvo, Kremlj je precijenio stepen nečasnosti zapadnih političara. Za razliku od naših, zapadni birokrati su naučeni da poštuju određene granice. Agresivnost i laži imaju to svojstvo da se talože kao teški metali. I budući da se oni iz političkog organizma ne izlučuju, svi ti nataloženi otrovi će ranije ili kasnije iz kvantiteta preći u kvalitet. Zanemarujući svaku logiku, Istražni komitet Ruske Federacije može beskrajno dugo da krši ili ignoriše sve zakone ovog svijeta, a Evropski parlament ili MOK to mogu da čine samo do određenog trenutka.

Drugo, definitivan zaokret se dogodio poslije uplitanja kremaljskih hakera i olginskih botova u američke (pa i u evropske) izbore. Sve u svemu, zemlje zapada malo interesuje Gruzija, Ukrajina i Sirija. Gotovo nijedan američki birač ne zna da li se taj Alepo nalazi na sjevernoj ili južnoj polulopti naše planete. Ali zapad postaje i te kako zainteresovan za sve one čiji se prljavi prsti upliću u njihovu politiku.

I na kraju treće. Koliko god to nekima u Rusiji uvrijedljivo zvučalo, Rusija zapadu i nije neki težak protivnik. Pre bi se reklo da mu ona kao protivnik baš ovakva kakva je idealno odgovora. Zapadni lijevo orijentisani establišment se danas sudara sa veoma ozbiljnim unutrašnjim problemima vezanim za islamističku migraciju i njome izazvan zabrinjavajući rast popularnosti desnice. Taj isti lijevi establišment nema želju da rješava problem migracije, a za borbu protiv svoje desnice je očigledno prilično nespreman. I u tim uslovima se Rusija, koja je počela štedro da finansira i podržava gotovo sve desničarske stranke i pokrete u Evropi, zapadu lako nametnula kao idealan protivnik.

Kremlj sa svoje strane daje sve od sebe kako bi na međunarodnu političku scenu nastupio kao nasljednik SSSR-a, mada za tako nešto ne posjeduje ni unutrašnje ni spoljašnje resurse. I zato kao rezultat imamo to da danas Rusija mnogo više liči na nekakvog međunarodnog giliptera nego na Reganovu „imperiju zla“. A kao po nekom nepisanom pravilu, s gilipterima niko ne želi da ima posla.