Dugo njegovano neznanje o ratovima 1990-ih

Piše: Andrej Nikolaidis

Prvi put kada sam letio za Brisel – bila je noć – zapanjila me je količina svjetla na belgijskom tlu. Belgija je blještala kao osmijeh Šabana Bajramovića. Svjetlo do svjetla – činilo se kako nema zaseoka, livade ili šume kroz koju u toj zemlji nije prošla rasvjeta. Ovdje svaki vuk i svaka lisica ima svoju banderu, pamtim da sam pomislio.

Kasnije su mi objasnili da je Njemačka, kao dio ratne odštete, plaćala struju koju Belgija potroši.

Sjetio sam se toga kada sam na depo.ba pročitao tekst o rezultatima istraživanja nedavno objavljenog u Beogradu. Koje je pokazalo da više građana Srbije smatra da je Zemlja ravna nego da je njihova država i nacija štagod skrivila u ratovima devedesetih.

Cijelih 71 posto ispitanika izjasnilo se da nema pojma da je Sarajevo četiri godine bilo pod opsadom. Nešto manje, 64 posto, veze nema šta ono bi na Ovčari kod Vukovara. Više od pola ih i nema potrebu da zna.

Da Srbija plaća ratnu odštetu Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, državama na koje je izvršila agresiju, pa da je i Bosna, kao Belgija, osvijetljena tako da međedi po Romaniji noću bauljaju sa rejbankama na njušci a čobani ovce na katunima vezuju za stubove javne rasvjete – znali bi.

Ovako, može im biti da ne znaju.

Struja za Srbiju

Ovako, Bosna pravi struju za Srbiju, a Aleksandru Vučiću može biti da tvrdi kako Srbija prema Bosni i Hercegovini nema nikakve obaveze zbog korištenja bosanskohercegovačkog hidropotencijala za potrebe rada hidroelektrana “Bajina Bašta” i “Zvornik”.

Pomenuto istraživanje, koje je naručio dnevni list „Danas“, kaže i kako većina od 52 posto anketiranih ne zna navesti niti jedan zločin počinjen nad srpskim stanovništvom tokom sukoba na području bivše Jugoslavije devedesetih. Što će reći da je njihovo neznanje, kako bi se reklo, dvosmjerno. Istraživanje kaže i da se 54 posto anketiranih protivi ideji da je Srbija dužna platiti naknadu štete koju su pripadnici vojske i policije nanijeli civilima tokom ratnih sukoba. Njih 15 posto je za, a jedna desetina - oko 11 posto ima neutralan stav o tome.

Riječ je, dakle, o brižljivo i dugo njegovanom neznanju. Jedan vic kaže kako su za dobar engleski travnjak potrebne tri stvari: dobro sjeme, dosta vode i sto godina. Tri su stvari potrebne i za ignoranciju i ravnodušnost o i prema ratnim zločinima kakva vlada u Srbiji: mediji, obrazovni sistem i političko-intelektualna elita.

Sve ono što je u Srbiji ostalo netaknuto, zaštićeno i isto kao 1993.

Svoje blaženo neznanje o ratovima devedesetih građani su Srbije, saznajemo iz istraživanja, izgradili informišući se (njih 72 posto) putem televizije, (njih 12 posto) putem novina i (njih 13 posto) lutajući bespućima interneta, uz jedan posto onih koji su slušali radio.

Na tom neznanju 49 posto ispitanih temelji svoj stav da Srbija ne treba podići spomenik civilnim žrtvama koje su stradale od srpske vojske i policije, stav kojem protivrječi 18 posto ispitanika, koji vele da treba.

Dozvolite, ipak, da izrazim sumnju u naknadno neznanje građana Srbije. Niko, naime, ne zna tako potpuno kao onaj ko odluči da neće da zna. Neznanje o kojem je ovdje riječ, dakle, nije olakšavajuća okolnost koja vodi do krivog stava, nego je, ono, neznanje samo, stav.

Rečeno istraživanje nam, po ko zna koji put, osvjetljava promašaj "Projekta Hag". Promašaj koji se sastoji u tome što se sudilo ljudima, ne idejama. Mnogo važnije od toga hoće li Srbija sudu izručiti ljude koje ovaj potražuje bilo je da se u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni zabrani reciklaža i nova proizvodnja ideologije koja je dovela do rata.

Nećete zamjeriti da ovdje citiram sam sebe. „Suočiti sa prošlošću ima smisla nekoga ko te prošlosti nije svjestan, ili je odbija priznati.

'Remek djela zločinaca'

Oni koji su svih ovih godina branili Mladića i Karadžića nisu to činili zato što misle da oni nisu počinili genocid, nego baš zato što znaju da jesu.

Baš zato što jesu počinili genocid, Dodik je po Radovanu nazvao studentski dom a Vučić „performativno“ otvorio Bulevar Ratka Mladića.

Njih dvojica, Dodik i Vučić, politička djeca Ratkova i Radovanova, nisu prisiljeni čak ni da se performativno ograde od njihovih zločina. Dodik ih, te zločine, brutalno veliča, dok ih Vučić kvarno relativizuje.

Hag zvaničnom Beogradu i Banjaluci Mladića ne tura pod nos, niti za tim ima potrebe – jer Mladić je, kako bi se reklo, već u njihovom srcu, molitvama i mislima. Osim toga, i u srži nacionanog projekta koji sprovode evo skoro tri decenije.

Kakva je svrha „suočavanja“ kada oni koje „suočavate“ drže kako su Mladićeva djela "remek-djela".

Presudama Karadžiću i Mladiću priča o ex-Yu ratovima devedesetih, njihovim razlozima i posljedicama, nije okončana. Političko i vojno vođstvo Republike Srpske je bilo egzekutor. Ljudi čije je ideje sprovodilo u djelo na slobodi su i na slobodi umiru. Njihove ideje, nažalost, umrijeti neće. Izučavaće ih u školama, na fakultetima, o njima će se govoriti na simpozijima i u Akademiji. Jednoga dana, biće reciklirane, onako kako se već reciklira smeće.

Nije potrebna osobita inteligencija (a ni znanje) da se projektuje rezultat neznanja o kojem smo danas govorili.

Staje u dvije riječi: ponoviće se.