Piše: Miljenko Jergović
Već dvadesetak godina tokom posljednja dva tjedna prosinca provodim inventuru pročitanih, a ponekad i pregledanih, knjiga u godini na izmaku.
Radio sam to po narudžbi, u dva tjednika i jednom dnevnom listu, uz uvjet koji sam stavljao pred svakog urednika: da izbor bude slobodan i subjektivan, oslobođen svih želja i očekivanja, te da obuhvaća izdanja objavljena ne samo u Hrvatskoj - gdje bi izbor po pravilu izlazio - nego i u drugim zemljama, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, čiji jezik (ili jezike) prihvaćamo kroz iskustvo svoga materinjeg jezika. Ovo nisam tražio iz nekih, svejedno kojih i kakvih političkih razloga, pa čak ni zbog toga što jedinstvo kulturnog prostora u našem slučaju proizlazi iz jezičnog jedinstva i međusobnog razumijevanja, nego je razlog opet bio subjektivan, ličan: tokom godine kupujem i čitam knjige objavljene u Zagrebu, Banjoj Luci, Sarajevu, Novom Sadu, Beogradu, Čačku, Podgorici, na Cetinju, zajedno ih slažem po policama kućne biblioteke, a onda i u glavi, pa bi onda bilo krivo da na kraju godine govorim samo o knjigama objavljenim u Zagrebu. Bit će bolje da to radi netko drugi.
U vrijeme kada sam započinjao s ovim čudnim poslom, krajem devedesetih, u Zagrebu je, kao i u Sarajevu i Beogradu, živo djelovala Soroseva fondacija, koja je financijski pomagala ne samo slobodoljubive novine i časopise, nego i knjige, a u sva je tri grada stvarana iluzija multikulturalnosti, međusobnog čitanja i prepoznavanja, među kolumnistima i članovima redakcija vazda bi se našlo pripadnika raznih naroda i narodnosti, da Otvorenom društvu i Sorosu bude potaman. Nakon što je toga nestalo svatko je, manje više, pokazao svoje pravo lice, a knjige su počele zavisiti od entuzijazma onih koji ih pišu i objavljuju, te od povremene milosti državnih struktura.
Početkom novog tisućljeća pojavile su se knjige na kioscima, hrvatski su dnevni listovi krenuli da objavljuju moćne knjiške edicije, zakitivši ih tabloidnim sloganom: “Knjiga je opet u modi!” Pratili su ih, s nešto više ozbiljnosti i odgovornosti, kiosci u Srbiji, a zatim i u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući Ivanu Lovrenoviću i uglavnom samo Ivanu Lovrenoviću, jedna je bosanska kiosk-edicija dorasla do istinskoga kulturnog dobra. Istina, kasnije su, u nekoj tranzicijskoj trgovini, formalni vlasnici skladišta bespravno preprodali ostatke tiraža, pa ih i danas, protivno svim zakonima i pravilima knjižarske struke, nalazimo po regionalnim vašarištima.
Nakon što je knjiga “izašla iz mode” u Hrvatskoj se počelo govoriti o kraju knjige. Naime, sve će se, biva, čitati na struju. Glavni zastupnik takve teze, inače vlasnik izdavačko-knjižarske kuće Algoritam, na kraju je i učinio sve da uništi knjižarstvo u Hrvatskoj. Svojim je programiranim, ortačkim stečajem i bankrotom, u kojem je ostao dužan goleme novce onim preostalim vrijednim hrvatskim nakladnicima, opelješio police zagrebačkih knjižara i pretvorio Hrvatsku u svojevrsnu izdavačko-knjižarsku pustoš. Danas je ovdašnje izdavaštvo svjetlosnim godinama iza izdavaštva u Poljskoj, Madžarskoj, Bugarskoj, ali i u Srbiji. Uz još malo truda i lopovluka, naći će se i iza Bosne i Crne Gore.
U Hrvatskoj više ne postoje novine s kulturnim ili književnim dodatkom. Uglavnom ne postoje ni novinske rubrike kulture. Nijedne dnevne novine nemaju angažiranog književnog kritičara. Ako neki novinar ili kolumnist ima talenta i interesa za književnost, dopustit će mu se da napiše karticu-dvije o knjizi, i to je, uglavnom, sve. Kulturno i književno daleko najrelevantnije štampano glasilo je Express, subotnje izdanje tabloida 24 sata. Hrvatska televizija osim što se po prirodi stvari pretvorila u crkvenu propovjedaonicu i promotora ustaške rekonkviste, ali i čudačkih ultrakonzervativnih pokreta i pojava - recimo, HTV vodi rat protiv Teorije evolucije, u znanstveno-popularnim emisijama iznosi tezu o Zemlji kao ravnoj ploči, ali i, što je, možda, zlokobnije, propagira odbijanje cijepljenja djece - potpuno je oguglala na kulturu i književnosti. Knjigama se na HTV-u bave uglavnom probisvijeti i neznalice.
U Bosni i u Crnoj Gori je, ipak, nešto bolje, dok je u Srbiji, uglavnom, očuvan odnos kakav je u medijima prema knjigama i kulturi postojao u neka bolja vremena. Nije ni čudno kada broj knjižara u Knez Mihajlovoj i u par okolnih uličica nadmašuje broj knjižara u cijeloj Hrvatskoj.
I naravno, kao što se nekad išlo u Trst po traperice, danas se ide u Beograd po knjige. Istina, pokret nije tako masovan, većina se Hrvata lako navikla na život bez knjiga, i radije će biti nepismeni, nego čitati knjige bosanskih, crnogorskih ili, ne daj Bože, srpskih izdavača.
Na kraju, izbor knjiga godine će više govoriti o čitateljskom ukusu i sklonostima onoga koji bira, nego o ičemu drugom. Taj je izbor svojevrsni autoportret jednog čitatelja, kupca, bibliofila, bibliomana… Ako bismo željeli objektivnu sliku stvari trebali bismo nanizati desetak autoportreta različitih čitatelja.
Knjige nižem po asocijacijama, u skladu s dramaturgijom teksta, a ne prema vrijednosnim kriterijima.
1. Olga Tokarčuk: "Knjige Jakovljeve", Paideia i Službeni glasnik, Beograd 2017.
Tako je ispalo da kao prvu spominjem knjigu koju upravo dočitavam. Roman od osamsto stranica o Jakubu (ili u srpskoj transkripciji Jakovu) Franku, punim imenom Josefu ben Judi Leibu Franku, rabinu, mistiku, trgovcu i mesiji, židovskom heretiku iz osamnaestog stoljeća, vođi sekte frankovaca, koji je odrastao u Rumunjskoj, u Bukovini, kabalu studirao u Turskoj, ženio se u Nikopolju, propovijedao u Solunu i gdje god je stigao, predstavljajući se kao treći po redu mesija. Prvi je bio Šabataj Cvi, drugi Baruhja Ruso. Frankisti su vjerovali da je Jakub Frank onaj konačni mesija, Isus Paraklet, koji će spasiti čovječanstvo, i još su vjerovali da prije spoznanja konačne vjere valja proći kroz sve vjere. Tako je i Šabataj Cvi primio islam, a Jakub Frank se sa skupinom istomišljenika pokrstio.
Olga Tokarčuk poljska je prozaistica i jedan od najznačajnijih pisaca današnjice. “Knjige Jakovljeve” veliki je povijesni i društveni roman, kakvi traže cijelog čitatelja i svo vrijeme ovoga svijeta.
2. Javier Cercas: "Prevarant", Fraktura, Zaprešić 2017.
Nonfikcionalni roman, dakle roman u kojem ništa nije izmišljeno, o Enricu Marcu, čovjeku koji se predstavljao kao veteran španjolskog republikanskog rata, anarhosindikalist, zatočenik nacističkih koncentracijskih logora. A nije bio ništa od toga. Bio je dobar i požrtvovan čovjek, koji je, međutim, žudio za tim da ga vole i da uvijek bude tamo gdje je većina. Priča o njemu priča je o španjolskoj tranziciji iz fašizma u demokraciju, silno bliska narodima i mentalitetima bivše Jugoslavije, koji, također, bježe od svakog manjinstva, rado se osjećaju žrtvama i spremno lažu o sebi, neprestano prepravljajući vlastitu prošlost i prilagođavajući je potrebama novog vremena.
Javier Cercas, Španjolac i Katalonac, pisac fikcionalnih romana s temama novije španjolske i katalonske povijesti, nakon nonfikcionalnog romana o neuspjelom vojnom udaru u Madridu 1981. i o trojici ljudi koji su Španjolsku preveli preko provalije u demokraciju, napisao je roman o Enricu Marcu, pitajući se na kraju je li i on, Cercas, prevarant i fantast poput Marca. Takvo će si pitanje za sebe samog postavljati i njegov čitatelj.
3. Ivan Hrkaš: "Bamitbah", Kult B, Sarajevo 2017.
Ovo je fotografska knjiga s malo riječi, o javnoj kuhinji Jevrejske opštine u Sarajevu, ali i - posredno i neizrečeno - o nestajanju zajednice čiji je identitet, čiji je rad i trud u temeljima ovoga grada. Hrkaš je briljantan fotograf, čiji objektiv bilježi jednu živu povijest i naslućuje sve ono što je toj povijesti prethodilo.
Na knjigu sam slučajno naišao, u knjižari Svjetlosti, nekada slavnoj Stipinoj knjižari, na Titovoj ulici, i ponio je sa sobom kao živu dragocjenost. Da sam bogati mecena, pa da imam svoju godišnju nagradu za dobre knjige, pjesme, filmove, slike, koncerte, izložbe i restorane što sam ih tokom godine pročitao, vidio, čuo, doživio i posjetio, nagradio bih “Bamitbah”.
4. Mark Mazover: "Solun grad duhova, hrišćani, muslimani i jevreji 1430-1950.", Boš, Dosije studio, Beograd 2017.
"U Solunu dinar - somun. Do Soluna sto somuna!" Tako je govorila stara uzrečica, koja je zaboravljena kao i sve drugo što je otišlo s jučerašnjim svijetom. Solun je nekad bio grad u kojem su se govorili svi jezici Levanta i u kojem se usporedno rađala velika kršćanska, muslimanska i židovska kultura, trgovački grad koji je istovremeno bio središte kulture i duhovnosti različitih identiteta. Mark Mazower, britanski povjesničar i najveći živi poznavatelj i povjesničar Balkana, napisao je knjigu o nastanku i nestanku Soluna, koja se istodobno može čitati s mišlju na sve druge iščezle balkanske i istočnoeuropske višenacionalne i multikonfesijske gradove, koji su se rađali u interakciji različitih identiteta, e da bi danas postali gradovi duhova.
5. Igor Mandić: "Predsmrtni dnevnik", VBZ, Zagreb 2017.
Još malo pa osamdesetogodišnjak, sam sa ženom i s malom penzijom, kći jedinica im se ubila, ima tome i deset godina, socijalno deklasiran, umjereno progonjen od vladajućeg režima, u svojim zapisima svakodnevno meditira o svojoj što skorijoj smrti. Eto, na to bi se, otprilike, mogla svesti ovogodišnja Mandićeva knjiga. Ali pogriješit će svatko tko od ove knjige pobjegne iz uvjerenja da je mračna, depresivna, okrenuta protiv života. Upravo suprotno, Mandić je vedar, drzak, provokativan i životan. "Predsmrtni dnevnik" valjda je i najživahnija hrvatska knjiga ove godine.
6. Almin Kaplan: "Trganje", Synopsis, Zagreb - Sarajevo 2017.
Pjesnik i prozaist s Dubravske visoravni Almin Kaplan nesumnjivi je dobitak svome čitatelju, odakle god da je, samo da razumije i da kao svoj čita ovaj jezik. Pisac neke druge Hercegovine, a ne one za koju se znalo po vinu, suncu i kamenu, i po snažnim egzaltacijama provincijskih bardova, Kaplan nailazi poslije Dretelja i Heliodroma, kolektivne viktimizacijske autohipnoze i nacionalizma kao jedinog općeprihvaćenog identiteta. Tih i precizan pisac, jedan od onih koji su istodobno i kovačevskog i kiševskog roda, toliko tih da su ga rado i spremno prečuli i previdjeli, pa ga onda nisu ni čitali. Za Almina Kaplana to, međutim, nije ni važno. On je pisac koji neće ovisiti od interesa publike, od telala i od telalbaša, koji će, prolazeći čaršijom, oglašavati tko je ove godine naš najbolji književnik. "Trganje" je roman o samoći i o odrastanju, o tranziciji, o ratu i o nacionalizmu. A zapravo ne, to je roman o ovome: “U našoj kući nikada nije svirala muzika. Otac i majka su bili šutljivi i na muziku su gledali kao na nešto neozbiljno - čemu se nemaju pravo prepuštati. Vjerovali su da je muzika za djecu i nezrele, i da oni takvi nisu, da su oni ozbiljni ljudi.”
Zbog rečenice “Vjerovali su da je muzika za djecu i nezrele, i da oni takvi nisu, da su oni ozbiljni ljudi.” vrijedi pisati i čitati. Ta rečenica potvrđuje kakve su hablečine takvi koji misle da je sve već rečeno.
7. Vislava Šimborska: "Pohvala lošeg mišljenja o sebi", Kuća poezije, Banja Luka 2017.
Kuća poezije nije među većim izdavačima u Bosni i Hercegovini, ali je, sasvim sigurno, izdavač s najsolidnije izrađenim i odštampanim knjigama, na dobrom papiru, sa čvrstim i pažljivo obrađenim koricama, briljantnim tiskom i prelomom.
Knjiga izabranih pjesama Wisławe Szymborske, u prijevodu dvoje velikih beogradskih polonista, Petra Vujičića i Biserke Rajčić, trebala bi biti veliki događaj za bosanskohercegovačku kulturnu javnost. O njoj bi se trebale raspisati banjalučke Nezavisne, Oslobođenje bi im trebalo posvetiti temat, a Televizija Bosne i Hercegovine specijalnu emisiju, sve s uključenjima iz Beograda i Zagreba. Zainteresirana bi čitateljska javnost, koju ne sačinjavaju samo ljubitelji poezije, budući da Szymborska nije tek tako pjesnikinja, nego je i šire i više od toga, trebali bi opsjedati izdavača, koji bi zatim bio primoran primjerke knjige prodavati na aukciji, budući da je "Pohvala lošeg mišljenja o sebi" tiskana u samo tristo primjeraka.
Kako god bilo, vrlo sam zadovoljan što je jedan primjerak kod mene, kupio sam ga u Beogradu, i nikom ga ne bih posuđivao.
8. Lucia Berlin: Priručnik za spremačice, OceanMore, Zagreb 2017.
Ne, nisam baš ponosan na to, pače zabrinut sam: evo još jedne knjige koju sam, po njezinu izlasku, otkrivao hrvatskoj i široj jugoslavenskoj (regionalnoj) javnosti. Više bih volio da je to učinio netko drugi, jer bi u tom slučaju ja bio primatelj, a ne odašiljatelj poruke. Čitatelju je, naime, mnogo draže da mu nešto bude otkriveno, nego da on bude otkrivač.
Lucia Berlin bila je samozatajna autorica kratkih priča, kakvih u Americi, valjda, ima na tisuće. Izdvajala se samo po tome što je bila još i - genijalna. Njezine priče pripadaju samom vrhu žanra, ona je otkriće ravno otkriću Raymonda Carvera. Amerikanci su svega toga postali svjesni kada je Lucia već bila mrtva, tek tada objavljene su njezine sabrane priče, koje su odmah zatim postale bestseler i svojevrsno književno čudo.
Najsnažnija priča u knjizi, u kojoj se sabralo i pripovjedačko umijeće i sav užas našeg vijeka i ženskosti u njemu, ima naslov "Ugrizi tigra". Govori o ženi koja prelazi Rio Grande, odlazi u Meksiko, gdje je abortus legalan, da pobaci neželjeni plod. Priča se većim dijelom odvije u klinici, u tom sumornom centru za abortivni turizam, i nema sretan kraj. Priče Lucije Berlin općenito nemaju sretan kraj. Proteku onako kako protekne život, odlazeći u fade out.
9. Semezdin Mehmedinović: Me’med, crvena bandana i pahuljica, Fraktura, Zagreb 2017.
Općenito govoreći, nije ni najpristojnija ni najprimjerenija stvar vrijednosno uspoređivati knjige. Mogu se uspoređivati estetike, misaoni tokovi, linije naracije, delte niz koje se fantazija razlijeva u priču, ali dvije knjige, to ne. Ako su obje dobre, usporedba je suvišna i nemoguća. Ako je jedna loša, usporedba je besmislena. Ali ako bi se netko, recimo neki pisac, već htio porediti, bilo bi važno da pristane ne samo na knjigu naspram koje se suparnički postavlja, nego i na život koji je do te knjige doveo. Dakle, ako biste da se nadgornjavate s Mehmedinovićem, onda se nadgornjavajte i s njegovim životom. Ili s onim dijelom života od kojeg je načinjena ova knjiga.
Da, bezbeli da ima i težih i gorih stvari. Nije o tome riječ. Nego je riječ o pisanju o onome o čemu je nemoguće pisati. A o čemu opet jedino i ima smisla pisati. "Me’med, crvena bandana i pahuljica" knjiga je s kojom počinje i završava jedna povijest književnosti. Najusamljenija knjiga ovoga jezika o muškarcu, dječaku i ženi.
10. Darko Cvijetić: Ježene kožice, Vrijeme, Zenica 2017.
Pisac koji iskupljuje grijehe svijeta. Pisac koji iskupljuje grijehe našega svijeta u onom ratu što je započeo 1992, a na različite načine traje i danas. Pisac koji se bavi poslom koji je još od vremena Isusa Krista najuzaludniji posao na Zemlji, ali od baš tog posla ništa nije književnije ni pjesničkije. "Ježene kožice" knjiga je pjesama i kratkih pjesničkih proza, još jedna kojoj je zajamčena apsolutna samoća. Knjigu otvara pjesma "Zakopavanje sestre", koju na kraju 2017. vrijedi u cijelosti citirati:
Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj
I ona pokopala nekoliko kostiju
Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata
Pa su je zvali 2008. - u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali
Ove 2015. bila mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se
Dokle ću ovo svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?
A meni pun mezar
11. Amila Kahrović Posavljak: Smrtova djeca, Buybook, Sarajevo 2017.
Još jedna knjiga o djetinjstvu? Zapravo, da. O nesretnom i mračnom djetinjstvu? I to. Samo što u ovoj knjizi nije ponovljeno ništa od onoga što je pročitano u prethodnim knjigama, i sve se događa ispočetka, još jednom i još jednom i još jednom, kao da se događa prvi put. Knjiga pisana s mnogo rizika, s najvećim uloženim egzistencijalnim zalogom, bez ičega sporednog i izvanknjiževnog, bez ispomoći u ideologijama, niti bježanja u rodne, manjinske ili stilsko-estetske torove, ladice, zabrane… Iako sam puno stariji od Amile Kahrović Posavljak i odrastao sam u nekom sada već vrlo davnom Sarajevu, iako sam opsadu, kao i ono što je došlo poslije, doživio kao odrastao čovjek, nešto kao da je i moje od atmosfere njezinih betonskih zavičaja. Dijelom, to je efekt Sarajeva u književnosti, ali, što je važnije i veće, to je i efekt književnosti same. Dobro ispričana priča slušatelja ili čitatelja dovodi u bludnju i pomisao da je i sam nekako u njoj sudjelovao.
12. Dejan Jović: Rat i mit, Fraktura, Zaprešić 2017.
I još jedan žestoko prokazani i umjereno progonjeni autor iz Hrvatske. Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, politolog i povjesničar, široj javnosti poznat uglavnom po potjernicama koje za njim izdaju režimski i klerofašistički mediji, te po tome što ga je Ivo Josipović, popustivši pritisku ekstremne desnice, svojevremeno smijenio s položaja glavnog analitičara u predsjedničkom uredu. Knjiga “Rat i mit”, podnaslova “Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj”, osim što rekonstruira javnu legendu, iliti narativ, na kojemu počiva današnja Hrvatska, predstavlja i krajnje artikuliran pokušaj da se ispripovijeda ono što se u proteklih četvrt stoljeća s ovom zemljom dogodilo, te da se pokaže kako je stvoren vladajući mit i što su njegove posljedice. “Rat i mit” dobro je i jasno napisana knjiga, jedno od onih u nas iznimnih znanstvenih dijela pisanih na literarno uzoran način, koja onda mogu čitati i takvi čitatelji koji nemaju užih specijalističkih interesa za znanstveno polje kojim se knjiga bavi. S obzirom na Jovićevu temu knjigu bi mogli, a vjerojatno i trebali, čitati svi pismeni građani.
13. "Između dvije imperije, Bosna i Hercegovina na fotografijama Františeka Topiča 1885. - 1919.", Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine 2017.
Posljednjeg dana jednog od svojih ovozimskih boravaka u Sarajevu nabasao sam u Collegium Artisticum, na Zimski salon knjige. Jedno je to od onih otužnih vašarišta, kakvih je danas u svim jugoslavenskim metropolama, a cilj im je da nekako nadomjeste nedostatak pravih knjižara, a onda i pravih sajmova knjiga. (Samo jedan je, na žalost, i pravi i veliki - onaj beogradski.) Ne znam zašto sam ušao, jer sam od ulaska bio više nego siguran da tu nema knjiga koje me zanimaju, a da ih već nisam nabavio. A ne znam ni što me je to privuklo štandu Zemaljskog muzeja - jer kakvo bi to izdavaštvo danas mogao imati taj veličanstveni relikt nekoga boljeg, jučerašnjeg svijeta, čiji se radnici junački bore da ga sačuvaju, makar i samo kao relikt - sve dok na tom štandu nisam ugledao ovu knjigu.
Načinjena od najboljeg papira i kartona, otisnuta onako kako se - usudimo se i to reći - knjige u Bosni i Hercegovini nisu mogle, tojest nisu imale gdje, štampati ni u najbolja i najbogatija vremena, s fotografijama koje su obrađene i pripremljene za štampu kako bi se to učinilo bilo gdje u onom knjiški vrlo bogatom i razvijenom svijetu, u Njemačkoj ili u Poljskoj recimo, knjiga fotografija jednoga davnašnjeg djelatnika Zemaljskog muzeja, Čeha i kuferaša Františeka Topiča, na kojoj gledamo slike onodobne Bosne i Sarajeva, neočekivan je i u svakom pogledu neobičan predmet. Ne samo da ovakvu knjigu nismo očekivali od Zemaljskog muzeja, onakvog u kakvom je stanju danas, nego bismo teško mogli zamisliti da je ona u današnjoj Bosni, među postojećim izdavačima i u aktualnom sustavu financiranja kulture moguća.
Važno je napomenuti, a po mogućnosti i opjevati, da je knjiga proizvedena u Grafotisku iz Gruda, jednoj od očito najboljih tiskara u ovom dijelu svijeta, kao i da je njeno izdavanje pomogla Lutrija Bosne i Hercegovine. Knjiga košta koliko košta. Vrijedi svake marke.
14. Vladimir Pištalo: "Sunce ovog dana", Agora, Zrenjanin 2017.
Knjiga obraćanja, fiktivnih pisama Ivi Andriću, a možda i svojevrsna Pištalova ljubavna knjiga o Andriću. U vrijeme kada su mondene i moderne potjernice za najvećim piscem ovoga jezika, bilo da ih pišu oni koji bi u ime naroda da mrtvom i nepročitanom Andriću zabiju glogov kolac u grudi, bilo da ih pišu akademici u specijalnoj vojno-redarstvenoj akciji dokazivanja kako je Andrić, makar bio i izdajnik i izopćenik, potekao iz njihova naroda, pa se onda i njegova Nobelova nagrada ima smatrati njihovom, Vladimir Pištalo je, glasom i manirom velikoga srpskog pisca, poteklog iz Sarajeva i iz Hercegovine, napisao nešto što ima neusporedivo manje ambicije, a veći doseg. Osim što je napisao dobru i važnu knjigu, time je i sebe, i nas kao Andrićeve čitatelje, preporučio za potjernicu.
15. Goran Babić: "Čađ", samizdat
Ovo je i najneobičnija knjiga s kojom sam se susreo ove godine. Nije registrirana niti u jednoj nacionalnoj biblioteci svijeta, nema cijenu, nije u prodaji, te samim tim i nije knjiga, iako je lijepo dizajnirana. Oblikovao ju je i izradio Dragoljub Teofilović, objavio pisac Babić u 150 primjeraka, 75 ćirilicom, 75 latinicom. Mene je, po kriteriju slučaja, dopao latinični primjerak. “Čađ” je knjiga pjesama, Babić je veliki pjesnik. Ali čemu i to ponavljati.
Za oproštaj s 2017, iz Čađi evo pjesme "Rad na čovjeku", napisane 30. decembra 2000.:
Vidim - ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.
Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.
Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?
Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.
Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.
I tad sam se prvi put upitao -
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?
Ovako znam - sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.
Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR