VLADAR RENESANSNOG DUHA

Piše: Milorad Popović

“I ogradih hram u mjestu koje se zove Cetinje, u slavu i hvalu te Gospođe i Majke Božije, u ime njenog roždastva. I napravih pri njemu manastir za upokojenje monaha, i nazvah ga Mitropolijom zetskom…”, piše u hrisovulji Ivana Crnojevića, objavljenoj na današnji datum prije petsto trideset tri godine.

Tog četvrtog januara 1485. zametnula se jedna od najneobičnijih storija, usudiću se kazati, cjelokupnog evropskog podneblja. O Cetinju, njegovim vladarima, političkim idejama i silnicama koje su ih podsticale, u arhivima Venecije, Beča, Petrograda, Istambula, postoji ogromna građa, kao da je riječ o metropoli neke velike zemlje a ne o bezvodnoj pustopoljini sa nekoliko kuća na Ćipuru, koja se do početka 20. stoljeća nije mnogo razlikovala od drugih varošica u dinarskim zabitima.

Stoga, kad se spominjemo istorije Cetinja – i njegovih najboljih muževa – ne pripovijedamo o prijestoničkom gospodstvu, raskošnim dvorcima, velebnim kolonadama, katedralama, zgradama pozorišta i opere, fontanama, galerijama, širokim bulevarima, već svjedočimo o neuništivosti slobodnog duha i neposustaloj vjeri u prosvijećenost i kulturu.

Ivanbeg, kojega Marijan Bolica, u zapisu o Cetinjskiom manastiru 1624. naziva, “slavni gospodin knjaz Ivan Crnojević”, začetnik je one neponovljive viševjekovne borbe za koju Njegoš u pismu Nikoli Tomazeu, veli:

“Je li strašnije, viteškije i duže borbe među nejednakostju jošte svijet vidio nego što je vidio borbu crnogorsku poslije padenija carstva na Kosovu?”.

Junački Ivanbeg za kojega sin Đurađ kaže da je “cara protiv sebe razjarivao i hranu mu otimao”, nije bio tipičan srednjevjekovni velmoža, opijen slavohlepljem i lakomošću, koji u teškim situacijama trguje sa svojom zemljom i narodom. Ivan Crnojević je duhovno i simbolički bio je čovjek nove epohe, premda je umro dvije godine prije nego što će po kasnijoj klasifikaciji početi moderno doba, čiju glavnu distinkciju od kasnog srednjevjekovlja upravo najviše ćini štamparska presa, koju je ovaj vizionar donio u Crnu Goru iz Mletaka.

Stiješnjen sa svih strana moćnom Osmanskom carevinom Ivanbeg se povlači na Rijeku Crnojevića, a onda na Cetinje, čija su okolna brda bila prirodni bedem za odbranu.

“Nove nužda rađu nove sile”, i upravo u tim naizgled beznadežnim okolnostima očituju se njegov borbeni crnogorski duh i renesansna strast za duhovnim i kulturnim preporodom. On i sin mu Đurađ, sagradivši dvorac i manastir, u kojemu su pečatane prve knjige u slovenskom svijetu nakon Krakova, uvrstili su Cetinje među rijetke topose na širem prostoru jugoistočne Evrope, koji su uprkos nezadrživoj najezdi Osmanske imperije, sačuvali duh otpora i vjeru u vrijednosti univerzalističkog humanizma.

Drugo, još važnije postignuće Ivana Crnojevića za crnogorsku opstojnost u viševjekovnoj oslobodilačkoj borbi bilo je utemeljenje nove, autokefalne crkve, saglasno 17. Kanonu IV Vaseljenskog sabora, u kojemu se ističe “ razređenje crkvenih oblasti neka slijedi razređenju državnom”.

Ivan stvara crkvu u “dogovoru s preosvještenim ocima”, prvim poglavarima crnojevićke crkve, mitropolitom Visarionom i episkopom Vavilom, trideset godina nakon što su njegov otac Stefanica i Zetski zbor objavili da ne prizanju bivše svetosavske jerarhe, “ latinske episkope iz Krajine”, koji su prihvatili uniju s rimskom crkvom. Tom prilikom još je naglašeno da će njihov mitropolit biti “slovenske vjere”.

Poslije smrti Ivana Crnojevića predanja o njemu dobiće mitsku auru koja će se protokom vremena razgranati do nevjerovatnih razmjera. O tome koliko je kult Ivana Crnojevića bio prisutan kod Crnogoraca u prvoj polovini 19. vijeka svjedoči i Vuk Karadžić: “Uspomena na Ivana Crnojevića još i sada je svježa, kao da je dosad vladao”.

Ivanbegovo ime je bilo toliko užiljeno u narodnoj svijesti da su i državu kojom je vladao zvali još Ivanbegovina, a po njemu su nazivani i posjedi, sela, kuće, palate, utvrđenja, gradine, šume, pećine, kameni prijestoli, crkve, mlinovi, guvna, imanja, vinogradi, ribolovi, vode, izvori, ponori, bistijerne… Dosad je u Crnoj Gori, kao i obližnjim prostorima u Srbiji, Bosni i Dalmaciji, gdje su se Crnogorci naseljavali, popisano preko sto toponima koje legende i predanja povezuju sa Ivanom Crnojevićem. (Samo su Vukić Pulević i Novica Samardžić pronašli osamdeset četiri takva toponima).

Ivana Crnojevića su dinasti iz kuće Petrovića Njegoša smatrali svojim duhovnim i političkim pretkom: od njega su naslijedili Cetinje kao prijestonicu, samostalnu pravoslavnu crkvu, i grb dinastije Crnojevića.

Koliko su Petrovići Njegoši Ivanbega bili osobili od svih ostalih dukljanskih i zetskih vladara može se viđeti i iz istorijskih spisa vladike Vasilija i Petra Prvog, kao i iz poezije Njegoša i kralja Nikole.

Petrovići, svi odreda, svojim držatvornim talentima, ličnom hrabrošću, ali i ingenioznim vizionarstvom pokazaće se istinskim Ivanbegovim nasljednicima: Njegoš će kamenje s Ivanovog renesansnog dvora na Ćipuru ugraditi u Biljardu, pokazujući i na taj način simboličku vezu između dvije dinastije.

Petrovići Njegoši kao i Crnojevići bili su vladari otvorena uma, zadojeni naprednim idejama ondašnje Evrope, neprestano težeći da zaostalu zemlju, s primitivnom agrarnom privredom, bez gradova, visokih škola, birokratije, industrije, kolskih puteva i morskih luka, približe razvijenim zemljama.

Tako će se u monaškoj ćeliji Svetoga Petra Cetinjskoga pored crkvenih knjiga naći i djela Voltera, Rusoa, Monteskjea; Njegoš će poslije tri i po vijeka na Cetinju ponovo štampati knjige, osnovaće škole, a njegovo veličanstveno književno djelo iskovano u “borbi neprestanoj”, proširiće metafizička svojstva crnogorskom etosu, svrstavši ga u jedinstveni poredak homerovskog, hesiodovskog i danteovskog nasljeđa; kralja Nikolu savremenici su s pravom su smatrali jednim od najobrazovanijih evropskih vladara, a koliko je bio obožavan u intelektualnom svijetu govori i činjenica da su strani botaničari po njegovom imenu nazvali pet endemskih biljaka koje su pronašli na našim prostorima.

Sudbina Cetinja uvijek je bila neodvojiva od sudbine Crne Gore.

Tako će prijestonica u dvadesetom vijeku doživjeti svoj najviši uzlet i najtragičniji pad. S početka stoljeća grad će doživjeti nagli razvoj: dovršiće se njegova urbanistička fizionomija kakvu danas poznajemo, sagradiće se ambasade velikih evropskih zemalja, kao električna centrala, otvara se klizalište i teniski tereni, uspostavlja se automobilski poštanski saobraćaj, u Prijestonici izlazi pet dnevnih listova, postoje dopisništva regionalnih i evropskih novina, u Zetskom domu gostuju pozorišta iz susjednih zemalja, itd.

Nakon aneksije Crne Gore Srbiji, Cetinje postaje administrativni centar jedne od starojugoslovenskih provincija koje su imena dobijala po rijekama, da bi se na taj način izbrisalo istorijsko nasljeđe.

Nestanak crnogorske države i njenih institucija neminovno je uzrokovalo odlazak nasposobnijih ljudi iz bivše Prijestonice. Taj talas odlazaka djelimično se zaustavio samo u desetogodišnjem periodu 1944-1954, dok je Cetinje bilo glavni grad Socijalističke Republike Crne Gore.

Ovdašnji komunisti Crnogorcima su vratili dio socijalnih i nacionalnih prava koja su bila pogažena u karađorđevićevskoj državi, ali nijesu imali dovoljno političke i intelektualne zrelosti da poput, na primjer, njihovih drugova iz Makedonije, dovrše proces nacionalne emancipacije Crne Gore.

Ideja o seljenju Vlade u Titograd imala je racionalne razloge, s obzirom na to da je skučenost i saobraćajna nepristupačnost cetinjskog polja limitirala mogućnosti pretvaranja stare prijestonice u moderan glavni grad.

Ali, komunisti su, kako je to često u praksi radikalnih ideologija, planirali da grad kulturno-istorijske baštine, s pretežno činovničkom populacijom, učine industrijskim centrom. Umjesto da rade na razvoju visokoškolskih ustanova i institucija kulturne baštine, komunistički vlastodršci – vjerovatno se plašeći bauka crnogorskog nacionalizma – iz Cetinja su preselili Istorijski institut i Višu pedagošku školu, koja je bila nukleus budućeg filozofskog fakulteta, što je presudno uticalo na daljnju provincijalizaciju grada, ali i usporilo ukupni kulturni i nacionalni napredak Crne Gore.

Istina, Cetinje je u doba socijalizma doživjelo snažan privredni razvoj, ali taj ekonomski napredak pokazaće se dugoročno neodrživim, ne samo zbog propasti komunističkog ekonomskih i političkog sistema, raspada Jugoslavije, prvobitne pljačkaške akumulacije kapitala, međunarodnih sankcija, ratova u okruženju…

Početkom devedesetih godina prošlog vijeka kada je Crna Gora potonula u opskurnost etničkog nacionalizma, ksenofobije i samomržnje, Cetinje je ostalo jedini svetionik koji je smjelo prkosio i pokazivao da u njemu nije utrnuo crnojevićevski i petrovićevski slobodarski genij.

Taj duh otpora i nepristajanja na nacionalno poniženje biće duhovni pokretač velikih političkih promjena krajem te decenije, kada će se Crna Gora ponovo započeti politički subjektivizirati i za manje od jedne decenije vratiti se u zajednicu slobodnih nacija.

Riječju, državotvorni pokret koji se obnovio i dobio političku relevantnost nakon što je na njegovo čelo stao Milo Đukanović dosad je stvorio izvjesne tekovine koje ni u najmračnijim scenarijima neće biti moguće izbrisati. Vođstvo tog pokreta je odmjerenim političkim i diplomatskim potezima uspjelo dovesti Crnu Goru do međunarodnog priznanja i članstva Evroatlanskom savezu: u odsudnim trenucima kad su vanjske prijetnje bile zastašujuće pokazali su smjelost i hladnokrvnost kakva je odlikovala naše stare državnike.

No, ovaj dinamični proces ima jedan temeljni paradoks: aktuelni državnici, njihovi savjetnici i saradnici koji su, u uslovima unutrašnje podijeljenosti, pritisaka Beograda i nevoljnosti velikih sila da priznaju još jednu malu državu na Balkanu, precizno i znaveno izbjegavali razne zamke, s druge strane, u domenu duhovne i kulturne obnove pokazuju sporost, kolebljivost i nekompetentnost, tako da je danas u mnogim segmentima stanje nacionalne svijesti i institucija, koje su ključne za izgradnju kulturnog identiteta, gore nego 2006.

Od same situacije u duhovno-kulturnoj sferi pogubnija je svijest nekih uticajnih krugova u aktuelnoj vlasti, ali i tzv. građanskoj opoziciji, da su samo ekonomska ekspanzija i bolji životni standard dostatni da prevaziđu stare pretpolitičke podjele i otklone hegemonističke prijetnje prema crnogorskoj naciji i državi.

Ekonomija je uslov bez kojeg nema opšteg napretka, ali čovjek nije sazdan samo od lukrativnih i hedonističkih potreba, nego ga oblikuju i iracionalnost i emocije, te težnja za lijepim i istinitim, i ova podvojenost ljudske prirode ne oblikuje samo individualne sudbine nego često presudno determiniše političke tokove, o čemu zorno svjedoči i raspad Jugoslavije, koja bi i danas postojala da je bila presudna samo ekonomska logika. Kulturno-ideološki razlozi uzrokuju i separatističke pokrete u bogatim demokratskim državama poput Belgije, Velike Britanije, Španije…

Nažalost, među crnogorskom političkom elitom danas nema – ili nema dovoljno – protagonista koji će istrajno, nepokolebljivo i kompetentno, izdižući se iznad uskog, ličnog duha, malih stranačkih interesa i konjuktura, uhvatiti se u koštac, suzbiti i marginalizovati unutrašnju opstrukciju i izdaju, i uvesti u zakonske okvire institucije koje uporno i bezobzirno djeluju protiv Crne Gore i crnogorske nacije.

Stoga, s pomiješanim osjećanjem zadovoljsta i nespokojstva moram kazati: Crna Gora je spoljno gledano suverena država a u untrašnjem pogledu je duhovna i kulturna kolonija. Jer, da je drugačije ne bi sadašnji jerarh, uzurpator Cetinjske mitropolije, iz manastira Ivana Crnojevića, sa katedre Svetoga Petra Cetinjskoga i Njegoša, nekažnjeno vrijeđao nacionalne Crnogorce, upoređivao sa životinjama, nazivao ih kopiladima i komunističkim okotom!

No, uprkos nedovoljne prosvijećenosti, to jest nesposobnosti vlasti da konačno dovrši nacionalno konstituisanje Crnogoraca, i obezbijedi – kao što je slučaj sa ostalim nacionalno-vjerskim zajednicama – njihova ljudska prava u domenu religije, Crnu Goru poslije prijema u NATO, nije više moguće trajno zavesti velikosrpskim i panslavističkim tlapnjama.

Dakle, napredak će, uprkos svemu, sjutra ili za deset godina, postati nepovratan, a relikti mračne prošlosti poput klerofašizma i ksenofobije, kako se budu mijenjali životni stilovi, kulturni obrasci i opšte obrazovanje, vremenom će gubiti na značenju.

Jer, čovječanstvo se neprestano mijenja, uprkos stagnacija, i izvjesnih regresija, proces napretka je neuništiv. No, ako smo išta valjano naučili iz crnogorske istorije to je da umjesto nas niko drugi neće završavati teške i nezahvalne domaće zadatke.

Obnova crnogorske države 2006. omogućila je, u institucionalnom i simboličkom smislu, da se Cetinju vrati dio nekadašnjeg značenja. Preseljenje ministarstava kulture i vanjskih poslova, kao i osnivanje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, daju realnu perspektivu da će se konačno zaustaviti stogodišnji masovni odlazak mladih i sposobnih ljudi koji ne vide perspektivu u rodnom gradu.

Novi Zakon o prijestonici Cetinju treba prvi je veliki korak u njegovoj kulturnoj i političkoj revitalizaciji. Potrebno je još ozakoniti da predsjednik nezavisne Crne Gore, stanuje i obavlja državničke dužnosti u gradu gdje su stolovali stari crnogogorski državnici.

Takođe je nužno da se uz planirano preseljenje Ustavnog suda i Istorijskog instituta, formiraju Crnogorske studije, koje bi pored književnosti, imale katedre za istoriju umjetnosti, filozofiju, etnologiju i arheologiju. Povratkom institucija, pametnom valorizacijom i povezivanjem kulturne baštine Prijestonice i dva nacionalna parka sa turističkim sektorom, revitalizacijom i kreativnim osmišljavanjem savremenih kulturnih programa, podstaći će razvoj i ostalih privrednih grana, i steći će se uslovi da Cetinje ponovo bude grad u kojemu je ugodno i prestižno živjeti: ne samo za one koji su u njemu rođeni nego i za doseljenike.

Na kraju, ovom prigodom moram istaći da Povelja Ivan Crnojević, nije prva nagrada koju sam dobio, ali u jednu ruku mi je najdraža, i u moralnom smislu obavezuje me više o ostalih priznanja. Prethodne nagrade su predstavljale važnu profesionalnu satisfakciju, ali Povelja za doprinos Cetinju, naćerala me je da se načas prisjetim jednog dugog i zamršenog puta: seljačića koji se iz Lipe Cucke doselio u malu prizemnu kuću, na adresi Bulevar Lenjina boj 200, u felinijevskom kvartu između Kuće Pajevića i radničkog naselja Kongo, te kasnijih stranstvovanja i priključenija, mladalačkih ideala i iskušenja, pokretanja kulturnih projekata koji su mi važniji od nagrađenih knjiga, sve do današnje svečanosti u Vladinom domu.

Riječju, više me je vodila intuicija nego razboritost, više katunska tvrdoglavost nego socijalna fleksibilnost, i još ću kazati, kolikogod to patetično zvučalo: u svim tim ličnim mijenama i istrajavanju u idejama, koji su u jednom vaktu, ozbiljnim ljudima doimale se naivnim i neostvarivim, Cetinje je bilo i ostalo centar mog duhovnog i emotivnog svijeta. Stoga, zahvaljujem Aleksandru Bogdanoviću, doskorašnjem gradonačelniku Cetinja, koji me podario ovim vrijednim priznanjem: i dodatno obavezao da ono godina što mi je ostalo pripomognem kulturnoj obnovi našega grada.

(Besjeda povodom dodjele Povelje Ivan Crnojević)