Mijenjati pogubljenu pamet, a ne papire

Piše Zlatko Dizdarević

Priča o takozvanom »Daytonu Dva« u Bosni i Hercegovini ponavlja se svako malo. Na isti način interpretirana i uvijek iluzorna. I evo je opet. Spominju je lokalni naivci koji pri tome ne misle nepošteno, naprotiv, ali kvaka je baš u tome – poštenju i naivnosti. Ni onaj prvi Dayton nije bio lokalna priča, niti se o njemu moglo razgovarati iz perspektive naivnog razglabanja o dobru i zlu, pravdi i nepravdi, niti je imao ikakve veze s poštenjem i nepoštenjem. Zašto bi onda i svaki čas novo podizanje temperature o »vremenu za Dayton« bilo nešto drugo nego – iluzorno.

Po Sarajevu već kruži šala: ovu najnoviju »bubu« o neophodnosti novog Daytona pustio je u svijet Michael R. Turner, član US Kongresa iz države Ohio. Dotični Turner svojevremeno je bio gradonačelnik tog gradića Daytona, prije istorijskog sporazuma »Balkanaca« (sorry EU Croatia) poznatog jedino po vazduhoplovnoj bazi američke vojske. Sada mangupi u Sarajevu kažu kako je bivši gradonačelnik shvatio da bi novi glamurozni politički spektakl ziher ponovo donio gradiću izlazak na veliku medijsku scenu, a to je u Trumpovoj Americi čisti poslovni »Bingo«.

Bez obzira na sve ovo, novom idejom povodom stare stvari ima razloga pozabaviti se makar površno, čisto da bi se razjasnilo ponešto među »dobrim i naivnim ljudima« što oni ne vide. I zato što velika politika odavno nema ama baš nikakve veze s dobrotom, istinom i pravdom. Samo što »narod« to uglavnom kasno shvati.

Dakle, ni onaj Dayton od prije 22 godine nije smišljen, napisan i potpisan da bi se narodi u BiH usrećili. Da se to htjelo, rat bi se završio još na početku, 1992. godine, na isti način kao i 1995. godine – uz svega nekoliko naleta američkih aviona nad Sarajevom. Ali nije. Završio je kada je to zatrebalo, ovako ili onako, svim potpisnicima Mirovnog sporazuma, posebno onim vanjskim. Domaćima su zavrnute ruke da potpišu ono što su stranci napisali. Najslabijima, naravno, ruka se najlakše i najviše zavrće. S jačima se nikada ne zna pa ih se malo pazi. Prema tome, dramatično upozorenje kongresmena Turnera iskazano u pismu Državnom sekretaru Rex Tillerssonu kako »postoji bojazan da je mir uspostavljen Sporazumom u Daytonu u opasnosti…« i nije baš bogznakakav razlog da se tamo neko i uznemiri.

Uostalom, poprilično cinično po američke kongresmene zvuči zvanični odgovor Ambasade SAD u Sarajevu na pitanje uzbuđenih bh novinara da prokomentiraju »značajnu inicijativu« iz Washingtona: »Članovi Kongresa često iznose stavove koji nužno ne odražavaju trenutnu politiku Vlade SAD. Ambasada ne komentira zakonodavne aktivnosti koje predlažu članovi Kongresa SAD…« I dalje, da ne bude zabune, kažu i ovo: »Sjedinjene Američke Države i dalje podržavaju Daytonski ustav, Bosnu i Hercegovinu koja je suverena i nezavisna država sastavljena od dva entiteta u kojoj žive tri konstitutivna naroda i koja garantira ljudska prava i zakonsku zaštitu svim svojim građanima.« Hawk!

Pametnom jasno, bar što se tiče ideje da će se Washington nasekirati zbog međusobnih unutrašnjih prljavih igrica lokalnih političara, smišljanih svjesno i ciljano iz sasvim privatnih, vlastodržačkih interesa. Naravno, uz zajapurenu podršku za mržnju treniranih »naroda« i uz asistenciju pripadajućih bogova. Pa će Amerika eto radi toga raspakirati sporazum što je definirao njihove dugoročne interese i time postao jedan od važnijih vanjskopolitičkih uspjeha kojemu su odavno podigli spomenik. To što je kasnije savjest grizla pojedine aktere priče kao što je R. Holbrooke za puno lošeg učinjenog onih burnih dana i noći u vojnoj bazi prije više od dvije decenije, samo je melodramski dodatak.

Amerika je otperjala s Balkana dobivši što joj treba: dogovorenu crtu razdvajanja s Rusima na Balkanu (naivci u Srbiji i kod Dodika vjeruju tu u nježnu ljubav s Moskvom!). Kroz NATO u Crnoj Gori su konačno zatvorili Rusima vjekovno sanjani izlazak na Jadran, pa je država s malo više od pola miliona stanovnika postala za njih »najvažniji partner u regiji«. Ujedno, Washington ima na Kosovu vojnu bazu Bondsteel, sasvim dovoljnu da pokrije vojno sve u regionu, čak i kada Aviana u Italiji više ne bude. Kažu da se ne zna kolika je, ali je vispreni novinar »Nezavisnih novina« iz Banjaluke, u rijetkoj reportaži odatle zabilježio kako se u taj vojni grad na 360 hiljada četvornih metara površine »dnevno doprema 600.000 galona vode, dijeli 18.000 obroka i pere 1.400 vreća veša…« Pa neka onaj ko hoće računa koliko ih je. I zašto je, uz mitologiju i slično, Kosovo za njih toliko važno.

Sve je to, realno govoreći, isto kao i bombardovanje Beograda 1999. godine, bilo dio storije »o Daytonu«, prije i poslije. I to će se sada mijenjati zbog pisma kongresmena Turnera? Doista naivno.

Ukratko, Dayton je uvijek bio i ostao geostrategija, a ne ljubav i pažnja prema Bosni, mrtvima i živima. Clintonu je pomoglo u zataškavanju afera i dobivanju novih izbora. Uz ostalo, tamošnji tv gledaoci nisu morali više da gledaju ono što niko nije volio da gleda. Ma koliko o tome onda izvještavala za »istinoljubivi« CNN heroina ratova, pravde i američkih pobjeda, Christian Amanpour. Danas je već malo drugačije, krv i smrt su medijski profit, a i novi klinci opsjednuti smart ratnim igricama više ne reagiraju noćnim morama na smrt i razaranja kao nekad.

Druga grupa razloga zašto u Americi (i ne samo tamo) nikoga previše ne zanima otpakivanje Mirovnog sporazuma iz Daytona, na domaćem je terenu. Karakteristika malih i nerealnih u čitanju samih sebe, uvijek je povod zabluda da smo nekome važni u velikoj politici radi nas samih, a ne jedino i isključivo onoliko koliko to treba »njima«. Veliki će tu iluziju ovdje podržavati i hraniti – smijuljeći se iz pozadine – jer im mali naprosto trebaju. Dok trebaju.

Svaka varijanta otpakivanja Daytona, iz njihovog ugla gledano, samo će proizvesti nove glavobolje. Razlog je jasan onome ko hoće da vidi: Dayton Dva iz domaće perspektive igrača na terenu vidi se ne kao priliku za istinsko sređivanje unutrašnjih odnosa, za otvaranje prostora za bolje, efikasnije funkcioniranje države na u korist svih njenih ravnopranih građana različitih nacija, vjera i korijena… Da to hoće ne bi im smetao ni postojeći Sporazum. Nažalost, njegovo raspakivanje u BiH se doživljava unaprijed kao šansa za pobjedu »protiv« drugoga i trećega, jer »sve što sada postoji je protiv nas«. Stvari su tu, pojednostavljeno prikazano, poznate i vrapcima na grani: Bošnjaci SDA, vodeće nacionalne partije u BiH, iz pozicije najbrojnijih u zemlji smatraju da je »zajednički interes« i koncept organizacije države na tome temeljen ugrožen separatizmom Srba iz RS-a i Hrvata pristalica »Herceg Bosne« odnosno trećeg entiteta. Bošnjački cilj novog Daytona bi, dakle, bio suzbijanje tog separatizma…

Dodikovi fanovi, očigledno na ovom terenu u većini u RS-u, smatraju da je postojeći Dayton »jedina zaštita Srba u BiH« i ne daju ga za živu glavu. U tome ih snažno podržava zvanični Beograd. Doduše, jako bi im odgovarao »treći entitet« Hrvata u BiH, ali samo kao faktor razbijanja »bošnjačkog hegemonizma«. Ali, taj hrvatski novi entitet ne smije uzeti ni pedalj sadašnje teritorije Republike Srpske, ma koliko su tamo, recimo u Posavini, Hrvati bili uvijek ogromna većina… Hrvati HDZBiH, posebno u ljutoj Hercegovini, jedinstveni su u zaključku da već dvadeset godina pate u nejednakopravnosti svake vrste u BiH. Zagreb ih tu silno podržava. Za njih bi otpakivanje Daytona bilo uslov bez kojeg se malo šta može dobroga tražiti u budućnosti. Eto im zato protivnika prvenstveno među Bošnjacima. Zaboravljeno je kako je predsjednik HDZBiH D. Čović davno pristao na ultimatum Dodika – »da« za treći entitet, ali ne ni pedlja iz RS u tome!

Situacija je jasna, onome ko hoće da shvati. Sve će ići dalje ovako dok se rješenja za život u istoj državi ne budu tražila u zajedničkim interesima i vrijednostima afirmiranim na želji da bolje bude svima umjesto da »komšiji crkne krava…«. Zajednica, naravno, traži i normalne kompromise. A ne ono što kažu tipični glasači novog kova: »Ja ću vazda za moje, pa makar mi bilo sto puta gore…« Teško je vjerovati da će Amerikanci s daytonskim partnerima rušiti svoju »geostrategiju« zarad ove vrste lokalne pameti. Problem je, dakle, mijenjati pogubljenu pamet, a ne papire. U tome malo ko želi da pomogne.