Piše: Vedran Obućina
Turska vojska prešla je u sjevernu Siriju nakon što su turske zračne snage napale kurdske položaje u regiji Afrin. Čin je to koji će dodatno nastaviti gotovo sedmogodišnji građanski rat u Siriji, ojačati etničke napetosti između Arapa, Turaka i Kurda te zakomplicirati cjelokupnu borbu protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant. Ironično, ova je operacija nazvana "Maslinovom grančicom", a služi prvenstveno kao melem za oštećeni turski ponos i pokazatelj kako se Turska može braniti od svojih neprijatelja čak i kad se suočava s otporom svjetskih sila, osobito Sjedinjenih Američkih Država. Uspješna akcija s minimalnim brojem žrtava dodatno će konsolidirati moć turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana.
Cilj ove vojne operacije jest stvoriti sigurnosni kordon dužine 30 kilometara na sirijskom teritoriju, a to podržavaju i pobunjenici protiv vlasti Bashara al-Assada, okupljeni u Slobodnu sirijsku vojsku. Ovo je stari turski plan, odraz straha Ankare da se preko kurdskog teritorija, uzduž sirijsko-turske granice, ne stvori meka granica, kojom će se slobodno kretati kurdske snage i terorističke organizacije i time prijetiti sigurnosti Turske.
Nije ovdje cilj toliko naštetiti Radničkoj partiji Kurdistana koliko srušiti strukturu Jedinica narodne zaštite, sirijske kurdske vojske, koja ima potporu američkih snaga. Ujedno se time udara na moć Narodne demokratske partije, prokurdske političke stranke u Turskoj. Neki njihovi stranački kolege našli su se preko noći u pritvoru u Diyarbakıru, središtu turskih Kurda, nakon što su na Twitteru reagirali protiv akcije turske vojske. Nekad bi na ulice kurdskih gradova izašli ljudi na ulice u znak prosvjeda; no, već nekoliko godina izvanrednog stanja ima učinka na kurdsko stanovništvo u Turskoj.
Sporni američko-turski odnosi
Naravno, Jedinice narodne zaštite usko su povezane s Radničkom partijom Kurdistana, što bi Turcima dalo međunarodnu legitimnost, no one su ujedno borbena snaga koju podupire Washington. S obzirom na trajno zahladnjenje američko-turskih odnosa, ova bi akcija mogla imati nepovratni gubitak povjerenja između dviju najvećih članica NATO-a kad je riječ o broju vojnika. Slučajno ili ne, upravo kad su počeli turski zračni udari, na sastanku s Jedinicama narodne zaštite bio je izaslanik američkog predsjednika pri koaliciji protiv Daeša (arapski akronim za ISIL) Brett McGurk, koga Ankara optužuje za trajnu potporu Kurdima.
Odnos Ankare i Washingtona po tom pitanju bio je utemeljen na turskom vjerovanju američkom NATO savezniku da će se dogovor o potpori sirijskim Kurdima održavati sve dok postoji potreba iskorjenjivanja Daešove prijetnje. Međutim, prošlog je tjedna koalicija predvođena Sjedinjenim Američkim Državama objavila osnivanje pograničnih zaštitnih snaga s 30.000 ljudi, koje uključuju i Jedinice narodne zaštite (njih 15.000), koje bi trebale patrolirati sirijsko-turskom granicom. Ujedno je američki državni tajnik Rex Tillerson najavio ostanak američkih trupa u Siriji, što svakako ne odgovara Damasku i njegovim saveznicima. Nakon toga Turska je odlučila silovito reagirati. Prema turskom razmišljanju, pogranična snaga koju uvježbava američka Centralna obavještajna agencija mogla bi završiti u institucionalizaciji i legitimizaciji kurdske vojske na samoj turskoj granici.
Sirijski Kurdi također smatraju da je najava nove pogranične brigade mogla utjecati ne samo na tursku odluku za napad već i na rusku potporu tom činu. Koalicija nepovjerljivih – Sirije, Turske, Irana i Rusije – ipak ima podjednake ciljeve, a to su održavanje predsjednika Assada na vlasti i očuvanje sirijskog integriteta pod utjecajem Moskve, Teherana i Ankare. Ankara i Teheran ujedno imaju podjednak interes zaustavljanja bilo kakve veće autonomije ili neovisnosti kurdskih područja iako je iransko Ministarstvo vanjskih poslova dalo izjavu po kojoj se sa zabrinutošću gleda na posljednje događaje u Afrinu i poziva na sprječavanje nastanka nove krize u Siriji. To je osnovni, a često i jedini zajednički nazivnik te labave koalicije snaga, no sasvim je sigurno da sve akcije mogu početi tek s dozvolom Kremlja. Uostalom, ruska je vojska prisutna na terenu, a Rusija kontrolira zračni prostor nad cijelom Sirijom. Oku promatrača nije izbjegla ni činjenica da su čelnici turske vojske i obavještajnih službi nedavno otputovali u Moskvu.
Ova će turska akcija biti doista presudna za budućnost Sirije jer će preispitati dokle seže američka potpora sirijskim Kurdima. Lokalni Kurdi dobivaju jamstvo sigurnosti i relativne autonomije ako predaju Afrin pod nadzor državnih sirijskih snaga. Kurdi to zdušno odbijaju, najavljujući obranu Afrina do posljednjeg daha. Očekuju da Washington proglasi zonu zabrane leta nad cijelim sjevernim dijelom Sirije, uključujući Afrin. Time bi Afrin postao vrlo stvaran i neposredan ispit američke predanosti kurdskim partnerima, što uključuje i potrebu zaustavljanja Turske, NATO saveznika.
Takav bi čin u konačnici doveo i do propitivanja opstanka NATO-a u ovom obliku. Kurdi donekle provociraju te se javno pitaju ne pomaže li turska ofenziva "režimu, Iranu i Daešu, navodnim američkim neprijateljima". Zasad se Amerikanci nisu jasno odredili, osim službenog poziva State Departmenta na prestanak napada i usredotočenost na borbu protiv Daeša, ali je Erdoğan već komentirao da ga nije briga što Amerikanci kažu.
Manbij, simbol turskog straha
Amerikanci se drže dogovorenih raspodjela zona utjecaja, a Afrin je dio ruske zone, s neformalnim mandatom istočno od Eufrata, pa sve do iračke granice. Svaka će daljnja američka potpora Kurdima u Turskoj biti iskorištena za ocrnjivanje "NATO saveznika" i ukazivati na činjenicu da Washington surađuje s teroristima, s obzirom na to da su Jedinice narodne zaštite, koje i Turska i Sjedinjene Američke Države smatraju terorističkom organizacijom, u dosluhu s Radničkom partijom Kurdistana.
Sporno će pitanje biti i grad Manbidž. Većinski arapski grad predan je u kontrolu Jedinicama narodne zaštite nakon što su Kurdi u kolovozu 2016. oslobodili grad od ISIL-a, a koji je čisti simbol turskog straha. Još je otad pitanje kurdskog prelaska na zapadnu stranu Eufrata (a Manbidž se, kao i Afrin, nalazi zapadno od rijeke) povod Turskoj za ratno rješenje jer bi se time stvorilo kontinuirano kurdsko područje. Za razliku od Afrina, u Manbidžu se nalaze i američke snage, pa je silovit napad u ovom trenutku nemoguć. Osim ako Amerikanci ne popuste i pregovorima izbace kurdske snage sa zapadne obale Eufrata.
Za Siriju je ovakav tijek događaja samo nastavak patnje i nemogućnosti početka obnove države. Izbijanje nasilja u zonama deeskalacije daju pesimističnu sliku i utvrđuje kako je borba između raznih strana u sirijskom sukobu doista ona do smrti. Spori pregovori o poslijeratnom uređenju države daju ustupke bitkama u kojima se sada žele u potpunosti neutralizirati Kurdi, koje ne podržavaju ni Damask ni Slobodna sirijska vojska, već samo djelomično i nevoljko Washington. Kad Kurdi budu izbačeni iz bilo koje pregovaračke pozicije, doći će vrijeme i za obračun s raznim frakcijama unutar Slobodne sirijske vojske. To je zakonitost svih ratnih sukoba na Bliskom istoku.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR